Tekstovi sa tagom: džordž orvel

Album Animals je vrlo kritički nastrojeno umetničko delo koje ne gubi na važnosti i relevantnosti ni trunke čak i u današnje vreme. Aktuelnije je nego ikad i svake nove godine tera slušaoca sve više u ekstazu traženja istine oko svih nas i ugrađivanja svesti u glavu kako nije ništa slobodno i kako smo tek male „ovčice“ pod „psima“ i „svinjama“

Na mjestu je što smo spomenuli da se lady Chamberlain fotografirala kako se rukuje s Mussolinijem; fotografija na kojoj se Staljin rukuje s Ribbentropom mnogo je svježijeg datuma. Sve u svemu, intelektualci s ljevice branili su njemačko-ruski pakt. Bio je ’realističan’, poput Chamberlainove politike mira i sa sličnim posljedicama. Ako postoji izlaz iz moralnog svinjca u kojem živimo, onda je vjerojatno prvi korak u tom smjeru da shvatimo da se ’realizam’ ne isplati i da prodati svoje prijatelje te sjesti i trljati ruke dok ih se uništava, nije baš posljednja riječ političke mudrosti

Mlado, zdravo telo, sada bespomoćno u snu, probudi u njemu osećanje sažaljenja, želju da je štiti. No ona nežnost bez misli, koju je osećao pod leskom dok je pevao drozd, ne vrati mu se do kraja. On skloni kombinezon i zagleda se u gladak beli bok

Građanski rat u Španjolskoj i drugi događaji u 1936. i 1937. otvorili su mi oči i od onda znam gdje mi je mjesto. Svaka riječ koju sam napisao od 1936. bila je izravno ili neizravno uperena protiv totalitarizma, a za demokratski socijalizam kako ga ja poimam. Čini mi se besmislicom u vremenu poput ovog našeg misliti da se možemo kloniti pisanja o tim problemima. Svatko o njima piše pod ovom ili onom izlikom. Razlika je samo u tom uz čiju stranu pristajemo i koji pristup prihvaćamo. I što smo više svjesni svoje političke pripadnosti, pruža nam se bolja prilika da djelujemo politički, a da pri tom ne žrtvujemo svoj estetski i intelektualni integritet

Ptice pevaju, proli pevaju, Partija ne peva. Svuda na svetu, u Londonu i Njujorku, u Africi, Brazilu, u tajanstvenim, zabranjenim zemljama preko granice, na ulicama Pariza i Berlina, u selima beskrajne ruske ravnice, na trgovima Kine i Japana— svuda je stajala ta ista čvrsta, nepobediva prilika, čudovišnih oblika od rada i rađanja, koja radi od rođenja do smrti, a ipak peva

Gandhijev se stav razlikovao od držanja većine pacifista na Zapadu. Satyagraha, koja se najprije pojavila u Južnoj Africi, bila je neka vrsta nenasilnog ratovanja, način da se porazi neprijatelj a da ga se ne ubija i ne osjeća ili pobuđuje mržnja. Ona nužno uključuje građansku neposlušnost, štrajkove, ležanje na tračnicama željezničke pruge, trpljenje nasrtaja policije, a ne bježanje i uzvraćanje udaraca i slično. Gandhi se protivio da se Satyagraha prevodi kao »pasivan otpor«; u gujarati jeziku riječ, čini se, znači »postojanost u istini

Nacionalist ne samo da ne osuđuje zvjerstva koje počini njegova strana, već posjeduje i zavidnu sposobnost da za njih uopće ne čuje. Cijelih šest godina je engleskim obožavateljima Hitlera polazilo za rukom da ne saznaju za postojanje Dachaua i Buchenwalda. A oni koji su bili najglasniji u osudama njemačkih koncentracionih logora su često bili nesvjesni, ili tek neznatno svjesni, da su i u Rusiji postojali koncentracioni logori. Veliki događaji za koje se vezuje smrt miliona ljudi, kao što su glad u Ukrajini 1933, su zapravo izmakli pažnji većine engleskih rusofila. Mnogi Englezi nisu čuli gotovo ništa o istrijebljenju njemačkih i poljskih Židova za vrijeme rata. Njihov vlastiti antisemitizam je doveo do toga da se taj ogromni zločin odbije o njihovu svijest. U nacionalističkoj misli postoje činjenice koje su istinite i neistinite, poznate i nepoznate

No, ja nisam želio ubiti tog slona. Promatrao sam ga kako udara čuperkom trave po koljenima s ozbiljnošću stare bake, što je tako svojstveno slonovima. Bio sam u godinama kad čovjek baš nije preosjetljiv na ubijanje životinja, ali još nikad u životu nisam ustrijelio slona, niti sam to ikada i poželio. (Nekako uvijek nam je teže ubiti veliku životinju.) K tome, valjalo je misliti i na njegova vlasnika. Živ, slon je vrijedio barem stotinu funti; mrtav, vrijedit će koliko i njegove kljove, pet funti najviše.

Svaka institucija na sebi nosi pečat svoje prošlosti. Sobe u kasarnama još uvijek pohodi duh Kiplingova vremena, a teško je ući u ubožnicu da se pri tom ne prisjetimo Olivera Twista. Bolnice su se razvile iz ubožnica za gubavce i njima slične, da bi ti nesretnici imali gdje umrijeti, a kasnije postadoše vježbaonice gdje su studenti medicine stjecali svoja znanja na tjelesima sirotinje.

Najveća teškoća koju su imali sastavljači rečnika novogovora nije bila u izmišljanju novih reči nego u tome da tačno utvrde šta novoizmišljene reči znače; to jest da utvrde koje grupe ostalih reči one ukidaju samim svojim postojanjem.

On ponovo sede mirno, ruku prekrštenih na kolenu. Pre nego što su ga doveli u tu ćeliju, bili su ga bacili na neko drugo mesto koje je moralo biti običan zatvor ili privremena ćelija u koju su patrole zatvarale za prvo vreme. Nije znao koliko su ga tamo zadržali; u svakom slučaju, nekoliko sati; bez časovnika i dnevnog svetla bilo je teško izmeriti vreme. U ćeliji je bilo bučno i smrdljivo. Bila je slična onoj u kojoj se sad nalazio, ali neopisivo prIjava i večito prenatrpana.

Cilj socijalista nije društvo u kojem sve na kraju dođe na svoje mesto zato što se ljubazni, stari gospodin umilostivi da dobaci parče ćuretine. Ono čemu težimo je društvo u kojem milostinja neće biti potrebna. Mi želimo svet u kojem će Tvrdica, sa svojim dividendama, i Mali Tim, sa svojom tuberkuloznom nogom, biti jednako nepojmljivi. Ali, da li to znači da je ono čemu težimo Utopija lišena svakog bola i napora? Uz rizik da kažem nešto što se urednicima Tribjuna neće ni malo dopasti, usuđujem se da kažem da pravi cilj socijalizma nije sreća. Sreća je uvek dolazila usput. Na osnovu svega što smo do sada naučili tako bi trebalo i da ostane. Pravi cilj socijalizma je bratstvo među ljudima. To osećanje je veoma široko rasprostranjeno, iako se o tome obično ne govori, ili barem ne dovoljno glasno. Ljudi rizikuju svoje živote u ogorčenim političkim sukobima, ginu u građanskim ratovima ili bivaju mučeni u tajnim zatvorima Gestapoa ne zato da bi stvorili nekakav dobro zagrejani, klimatozavni, blistavo osvetljeni Raj već zato da bi živeli u svetu u kojem će ljudi biti braća, umesto što će varati i ubijati jedni druge. Takav svet bio bi samo prvi korak. Šta će biti dalje, ostaje da se vidi, a pokušaj da se to predvidi do u detalje može samo da unese zbrku.

U Engleskoj je opsesija sportom takva kakva jest, no još je gore stanje, a strasti još divljije u tek osamostaljenim zemljama gdje je nacionalizam još uvijek svjež. U zemljama poput Indije ili Burme, potrebni su veliki policijski kordoni na nogometnim utakmicama kako bi masu spriječili da nasrne u teren. U Burmi sam vidio navijače kako razbijaju kordon i, u kritičnom trenutku ozljeđuju vratara protivničke momčadi. Prva velika utakmica odigrana u Španjolskoj prije petnaestak godina dovela je do nekontroliranog divljanja

Posebnost je totalitarne države da kontrolira misli, ali da ih ne fiksira. Ona uspostavlja neupitne dogme i preinačuje ih iz dana u dana. Njoj trebaju dogme, budući da joj je potrebna apsolutna poslušnost njezinih podanika, no ne može izbjeći njihove promjene koje su uzrokovane potrebama političke moći. Proglašuje se nepogrešivom, no istodobno napada sam koncept objektivne istine.

Onog dana kad je došao na vlast – dotad, kao mnogi drugi, živio sam u zabludi i držao da je on nevažan – zaključio sam da bih ga jamačno ubio kad bih mogao doći u njegovu blizinu, ali da prema njemu inače ne osjećam nikakve osobne odbojnosti. Dapače, iz njega zrači nešto vrlo privlačno