Tekstovi sa tagom: danijel dragojević

A ja sam u tom veselju upravo ove godine,/ tako mi se čini, malo mimo, malo više mimo/ nego do sada, manje s nekim i nečim, više u zraku

Požar ludila, ludilo požara. Požar čitavih gradova, prašume, knjige, mrtvaca. Požari rata i budućnosti kojima pomaže vjetar. Požar svemira. Požar mogućeg i nemogućeg. Požar jednog čitavog dana koji se malo odigao od tla i gori kao misao

Zabranjuje fotografiranje, odbija intervjue i pojavljivanje u javnosti, u svojim zbirkama nema ni predgovore i pogovore, nije član nijednog društva ili organizacije, ne pojavljuje se na društvenim događanjima, nitko ne zna njegova politička uvjerenja, a malo tko i ljudske navike (Damir Petranović o Danijelu Dragojeviću)

Zabranjuje fotografiranje, odbija intervjue i pojavljivanje u javnosti, u svojim zbirkama nema ni predgovore i pogovore, nije član nijednog društva ili organizacije, ne pojavljuje se na društvenim događanjima, nitko ne zna njegova politička uvjerenja, a malo tko i ljudske navike (Damir Petranović o Danijelu Dragojeviću)

Neki dan sam izgubio rukavicu, lijevu. Čitavu sam kuću prevrnuo. I što će mi sada rukavica samo na jednoj ruci? Što će mi gola druga ruka?

Danijel Dragojević, pjesnik i esejist (Vela Luka, 28. 1. 1934). Podjednako drži i do stihova i do pjesme u prozi, a u esejistici proširuje tematski krug i nenapadno, u maniri postmodernističkog pjesnika, u svoj diskurs uključuje lektiru. Umjetnički tumačeći svijet kao veliki tekst u kojemu su svi odnosi, tj. zamjene, mogući (Razdoblje karbona), Dragojevićevo pjesništvo zauzima jedno od najistaknutijih mjesta u suvremenoj hrvatskoj književnosti

Već od naslova, preko karakterističnih motiva i pjesničkih postupaka koje u njoj nalazimo, zbirka pjesama Danijela Dragojevića "Negdje" sugerira kretanje unutar koordinata koje su ocrtale prethodne autorove knjige. Još jednom, lirski je subjekt promatrač prostora i stvari, a oni i ovaj put povratno skiciraju njegov portret, dramatiziraju stanja u kojima se nalazi. Ali dok je u ranijim knjigama Dragojevićevo negdje bilo izvjesno, u ovoj, koja se otvara motivima umora i gubitka - ono je "negdje najdalje, negdje bilo gdje, negdje nigdje"- i takvima označuje kako prostor tako i lirsko ja koje ga čita. Možda je baš to približavanje bitka i gubitka u ovim pjesmama i urodilo novinom. Nemir lirskoga subjekta - zaljuljanog mišlju o napuštanju i smrti - svoj će izraz pronaći u njegovu to mirnijem pogledu, u skladu pjevanja/pripovijedanja, u nadrealističkoj igri, koja strah svojom magijom umiruje. To što se Dragojević baš u “Negdje” - još jasnije - ukazuje kao pjesnik vedrine, svjetla i ravnovjesja bilo bi paradoks, da nas na paradokse već nije naučio

Izdavačka kuća Fraktura objavila je novu knjigu velikog hrvatskog pesnika Danijela Dragojevića pod naslovom “Kasno ljeto”. Prenosimo odlomak iz recenzije i jednu Dragojevićevu kasnoljetnu pesmu. Požurite da nabavite svoj primerak, jer nakon što se tiraž rasproda, novih izdanja neće biti, baš kao što je to slučaj i sa prethodnim Dragojevićevim knjigama

Danijel Dragojević, pjesnik i esejist (Vela Luka, 28. 1. 1934). Podjednako drži i do stihova i do pjesme u prozi, a u esejistici proširuje tematski krug i nenapadno, u maniri postmodernističkog pjesnika, u svoj diskurs uključuje lektiru. Umjetnički tumačeći svijet kao veliki tekst u kojemu su svi odnosi, tj. zamjene, mogući (Razdoblje karbona), Dragojevićevo pjesništvo zauzima jedno od najistaknutijih mjesta u suvremenoj hrvatskoj književnosti

Zašto je Ivan mislio da je bogat, a zašto sam ja mislio da sam siromašan? Da li je moglo biti obratno? Teško je na to odgovoriti. A možda i ne treba. Dvoje ljudi koji žive zajedno, a da im to nikada ne dođe do svijesti, ne prestaju muzicirati, točnije rečeno igra s njima muzicira. Jedan čini nešto na jednom mjestu, drugi dolazi na mjesto koje je slobodno, govori riječi koje ovaj nije rekao i koje su mu jedine preostale

Ta slika, taj rubac, znak je te uzajamnosti, znak ljubavi i vjere u čovjeka koji odlazi sa ovog svijeta i već se, tako reći, ne nalazi ovdje. Ali to nije, kao što vidimo, idilična ljubav, već ljubav nastala u patnji kojom Veronika sudjeluje u muci Krista. Tako je portret nastao u središtu ljubavi i muke. A ne znači li pasija i ljubav i muku istovremeno? Tko je autor tog portreta, Krist ili Veronika, ne bih znao kazati. Valjda oboje. Jedan nikako. Prava riječ, pravi portret nastaje od istinske vezanosti za tuđu muku. To je, mislim, prava angažiranost, koja se ne prestaje nikada događati

Danijel Dragojević, pjesnik i esejist (Vela Luka, 28. 1. 1934). Podjednako drži i do stihova i do pjesme u prozi, a u esejistici proširuje tematski krug i nenapadno, u maniri postmodernističkog pjesnika, u svoj diskurs uključuje lektiru. Umjetnički tumačeći svijet kao veliki tekst u kojemu su svi odnosi, tj. zamjene, mogući (Razdoblje karbona), Dragojevićevo pjesništvo zauzima jedno od najistaknutijih mjesta u suvremenoj hrvatskoj književnosti

Da sam u Srednjem vijeku sve bi bilo lako, sliku bih smjestio u veliki zahtjev općeg spasa: čemu služi na putu? I odgovorio. Ovako, što učiniti s jednom od novih Boschovih igara?

Danijel Dragojević, pjesnik i esejist (Vela Luka, 28. 1. 1934). Podjednako drži i do stihova i do pjesme u prozi, a u esejistici proširuje tematski krug i nenapadno, u maniri postmodernističkog pjesnika, u svoj diskurs uključuje lektiru. Umjetnički tumačeći svijet kao veliki tekst u kojemu su svi odnosi, tj. zamjene, mogući (Razdoblje karbona), Dragojevićevo pjesništvo zauzima jedno od najistaknutijih mjesta u suvremenoj hrvatskoj književnosti

Tema zidova, ograđenosti od drugih, teskobe, izolacije, unutrašnjih zidova koji nas zatvaraju u samicu – oduvek je opsedala pesnike. Nije ni čudo, ono o čemu pevaju pesnici deo je iskustva svakog čoveka. Svako od nas stoji pred nekim zidom i ne može dalje. Pred zidom bolesti, siromaštva, zidom napuštenosti i usamljenosti, pred zidom straha ili pred zidom starenja i nestajanja. Mogli bismo se zapitati zajedno sa Vujicom Rešinom Tucićem: "Nije li ljudski život samo zid, koji neprestano raste"? Donosimo mali izbor pesama koje traže nekakav, makar sasvim mali otvor u zidovima koji su nas opkolili, i spolja i iznutra