Tekstovi sa tagom: dario džamonja

Pričao mi je: “Kola sam prodao i kupio kalašnjikov. Pobjegao sam iz Vogošće i otišao s Amelom i Kenanom kod stare. Mislio sam da će me rasporediti na neku lokaciju koju poznajem, gdje ću braniti svoj komšiluk, a oni me zaždili na neko mjesto za koje prije rata nisam ni čuo… I, eto…”, pokazao je na nogu iz koje su virili fiksatori

Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Septembar je počeo gubiti utakmicu: dunuo je hladan vjetar, negdje je prasnuo grom, a lišće kestenova je zažagorilo pod kapi­ma kiše...

Moja majka bi povremeno (a dešavalo se to svakog proljeća), odjednom shvatila da je pogriješila što se udala za mog oca, da njih dvoje nisu nikad ni bili jedno za drugo, da ne može više da to izdrži, da je zaslužila bolju sudbinu

Baka me je dočekala vrelim dlanovima na promrzlom licu: ‘Trebao si se javiti, brinuli smo se za tebe’; a djed je otfrknuo: ‘Nedostaje mi pet hiljada iz novčanika, znaš li ti, mali, šta o tome?’

U blistavom podnevnom suncu vidio sam čovjeka, oca zatečenog nasred ulice s djecom (od tri do pet godina starosti) koje je vodio za ruke. Nekoliko vojnika, takođe sklonjenih iza kontejnera, vikalo mu je i mahalo da požuri, a on kao da je bio paralizovan od straha ili, prije će biti, nevjerovanja, prelazio je ulicu, baš kao da šeće Vilsonovim šetalištem. Naravno da je to bio proizvod moje mašte, ali kao da sam jasno, u opštoj kakofoniji pucnjave i vike, razaznao, jasno razaznao samo dva hica i vidio kako su dječija tijela u očevim rukama omlitavjela, a on je i dalje stajao nasred ulice, pokušavao da ih digne na noge u kojima više nije bilo života...

Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pričam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj priči, zašto ne i drugoj?

Stajali smo nasred ulice, zaklonjeni od snajperske paljbe betonskim blokom na kojem je sprejom bilo napisano "PINK FLOYD" - jasna aluzija na mračnu pjesmu, koja kaže "...all in all, you are just another brick in the wall..." - i plakali. Ljudi su prolazili pored nas i ne obazirući se, jer u Sarajevu nije bilo ništa neobično vidjeti odrasle ljude kako, usred bijela dana, bez ikakvog zazora, gorko plaču na ulici

Sjećaš li se, blentovino jedna, kad si sazvao dernek za useljenje u stan? Iako sam znala da ti je stan opuhan, jednostavno mi nije palo na pamet da ti za naselje kupim nešto praktično. Umjesto tanjira, pepeljara, čaša i drugih kućnih potrepština, darovala sam ti sedam slonova, simbol sreće, misleći da je tebi sreća potrebnija od šerpe, i uz to privjesak za ključeve koji nikad nisi koristio

Lik i delo Josipa Broza Tita ostaju da žive među narodima raspale Jugoslavije kao primer da je na ovim prostorima moglo i drugačije da se živi i radi, te da nacionalističko ludilo u koje smo dobrovoljno potonuli pre tri decenije nije jedina moguća stvarnost. Uprkos svim osporavanjima, Tito svakim danom postaje sve življi, a bogato nasleđe njegove epohe tek treba da bude proučeno. Mnogi su govorili o Titu, a mi donosimo mali izbor najzanimljivijih izjava