Tekstovi sa tagom: darko cvijetić

Preobrazba je taj proljetni trik, kad mislimo da imamo nešto s beharanjem i pojavom jagorčevina. Ne dodirujte me, govorio je i Edip odlazeći. Sada sam Drugo. Iste riječi koje je Isus kazao Mariji iz Magdale, odlazeći iz svojega groba.

Toplina pidžame u kojoj moja baka/ U raju pravi čaj./ Pismonoše kobcima/ Kriju kasarne...

Sa Darkom Cvijetićem, piscem, režiserom i dramaturgom, razgovarali smo povodom objavljivanja Noćne straže. Cvijetić je govorio o načinu na koji je knjiga nasta(ja)la, te vezi između nje i romana Schindlerov lift i Što na podu spavaš. Također je komentarisao antiratno pismo, temu rata na Balkanu, kao i rat uopšteno. Osvrnuo se i na moć koju jezik ima, a književnost bi trebala imati.

Ovako ćemo –/ Svaka bi riječ prije u neku rečenicu, nego da sama znači./ Rječnik sastavljen od riječi koje sam izgovorio naglas...

Haiku se od zareza/ Razmrvi/ Cakli se konac u/ Košuljama/ Nedostajanje već ide u/ Prvoumirućeg...

“Nisam nikakav jugonostalgičar – kaže Darko Cvijetić, autor hvaljene i nagrađivane knjige ’Šindlerov lift’. - Itekako sam svjestan nedostataka bivše nam zemlje. Nemam na šta gledati s gnušanjem ili prijezirom, čovjek je onaj koji mi je donio najveće razočarenje. Nekada sam mislio da su svi ljudi beskrajno dobri. Isti smo, kao lavovi ili vjeverice, borimo se da trajemo, i dobrota je, čini mi se, društveni izmišljaj. Trešnja je drvo. Reći da je dobra ili zla, jest promašaj ukusa i pomanjkanje ljubavi za ovaj svijet, kakav god da je on

Kad se mali Borko objesio sa svojih sedamnaest, Brkata Zora iz lonca zahvatila vode koliko za dvije džezve

U Sarajevu će se od 7. do 10. jula održati šesti po redu Međunarodni festival književnosti Bookstan

Kad svoje lice zapipaš, uvijek ostane gline na podnokticama./ Ptica obori glavu na prsa kao da će potkljunicom pridržati violinu/ ili ciperak zamrljan sjenkama iz šume

Svaku večer, već osmi put, građani, u znak solidarnosti, u avetinjski praznom gradu, s prozora (kao nekad rafali, kao nekad pojedinačno) aplaudiraju liječnicima

Djed je, pred smrt, buncao: otkud ovaj rat, i je li i ovaj rat onaj rat, pitao gdje mu je mater Mara, i što se ne odaziva, govorio Karmeli da ne može kontrolirati mokrenje, da je čuo da su doktori našli lijek za rak i da će mu izliječiti najmlađu kćerku, tetku Ernu, prijetio svome ocu da će se baciti u more ako ga prime u Kraljevu Jugoslavensku mornaricu, tepao baki Hani i pjevušio joj – “kraj kapele svete Ane”, pričao kako će trenirati nogometaše Hajduka i odvesti ih u Sarajevo, na Grbavicu

Na Trgu heroja ulični prodavač knjiga nudi mi/ Protokole sionskih mudraca/ Kažem da sam ribolovac i da tražim gliste...

U ono malo sunca/ Što mi je još ostalo/ Ladovine već/ Uzimaju bjelančevinu/ Na vjetru/ Svici razbijenih lampi/ Drže se za ruke...

Do 1991. godine svijet mi se okretao jednom brzinom, zatim… udarac i kočenje koje još traje. To je zvuk koji pišem. Dva života s ratom između

“Nisam nikakav jugonostalgičar – kaže Darko Cvijetić, autor hvaljene i nagrađivane knjige ’Šindlerov lift’. - Itekako sam svjestan nedostataka bivše nam zemlje. Nemam na šta gledati s gnušanjem ili prijezirom, čovjek je onaj koji mi je donio najveće razočarenje. Nekada sam mislio da su svi ljudi beskrajno dobri. Isti smo, kao lavovi ili vjeverice, borimo se da trajemo, i dobrota je, čini mi se, društveni izmišljaj. Trešnja je drvo. Reći da je dobra ili zla, jest promašaj ukusa i pomanjkanje ljubavi za ovaj svijet, kakav god da je on”