Tekstovi sa tagom: darko cvijetić

Neoženjen, sva ratišta prošao. Šta može drugo, veli Maks, kad uvečer idemo u grad – prvo je išamara, da je malo prepadne, da se ne izgubi, čovječe. Onda je nakljuka apaurinima i rakijicom

Ručnik kojim se/ Briše sumrak/ Dopola vruć/ I sijeno/ Raspakirano djetelinom/ Opranih nogu/ Ruža napusti vrt

Baš kao kučićima./ Koje će tek na iduću zimu pronaći moja kćer./ Laveži im još od zemlje a kaplju.

Došla je biciklom, prislonila ga na drvenu grobljansku kapiju i čekala me, stojeći kao prikaza posred groblja, dok je vjetar lijepio pletenu haljinu za njezinu sjenku. Stojankina majka, i s njom djevojčica, unuka, dijete njezine druge i jedine kćeri

Kupi joj mehaničku lutku/ Kad se navije/ Hoda trepće korača/ Maše rukicama

Pored tanjura s jagodama/ Pronosi me/ Ispred solitera/ Pjevaju da zna zora da zna zora/ Nema nikoga da mojoj majci kaže/ Da me spusti/ Da odmori

Prsti su poravnali ćilim/ Potom se uvukli u rukavicu/ Klavirštimerova slijepa kćer/ Jasno čuje kako se vrapci probijaju kroz pljusak/ Kao crn tepih...

Kada postanem tanak obris/ U kćerkinom sjećanju na moje jutarnje/ Smijanje. Otkopčane rečenice, bolje –/ Raskopčane oko vratova./ Vidi im se žila damaravica

Rat, stradanje, smrt sa imenom i prezimenom. Menjale se vojske, preuzimale grad. „Neka su se komšijska djeca nesretno odazivala na vojne pozive, ne razumijevajući da idu ravno u klaonice – mali Bakić, Cvijetić. Puača, Panić... Prijedor je postao bezgradan, suh, isprepadan. Komšije krivog imena počele su dobijati otkaze (Karmela, Supha, Meho, Kata...) i radnici su postajali ratnici, a da to nisu ni znali“

Darko Cvijetić ovom je proznom knjigom na dojmljiv i umjetnički relevantan način ispričao jednu razornu priču o nama danas i ovdje. Iako puna nemira i mraka, ona je iznimno važno suočenje koje pokazuje da je budućnost ovdje moguća