Haustor je svejugoslovenski i svesocijalistički kolektiv. Anarho zadruga u neprestanom nestajanju, potpuno svesna svog ishodišta i baš to je ono što im je podarilo vitalnost i aktuelnost koje decenijama ne blede. Naprotiv, dobijaju na snazi
Zeleni nacionalni park uronjen u plavetnilo Jadrana, nedaleko od Dubrovnika i Trstenog odakle se do njega trajektom moglo stići, veliki površinom i siromašan žiteljima pružao je osećaj bega od civilizacije svima onima koji su kako to Ian Curtis opeva „nosili teret na svojim plećima“. Verovatno najsocijalističkije demokratsko mesto Jadrana gde su svi postajali jednaki samom činjenicom da su tamo. Worholov Factory propušten kroz Rundekove stihove, sveta familija bitnika, umetnika i autsajdera svih kolorita
Da se u Niš počnu doseljavati, recimo, neki Belgijanci, zamisli neki par Belgijanaca, neki Grk... znaš neki odlaze neki dolaze, odlaze − da se to miješa. Znaš da nije ni meni, kao ni tebi, interesantnije da tu siđe neki iz kakvog obližnjeg sela nego da nam bane neki Indijac, recimo. Prići ćeš mu sa mnogo više interesa i tu će se neka potpuno življa razmena dogoditi…
Bauk kontekstualizacije kruži među povjesničarima i historičarima danas, čak i kad se bave, po elitnim akademskim krugovima još uvijek navodno „neozbiljnim“ temama poput popularne kulture, sporta, pop i rock glazbe itd. Poželjno da je ta kontekstualizacija globalna ili barem transregionalna-komparativna. Osim ako ste etnički ili klerikalni nacionalista, u tom slučaju morate svoj etnos i svoju majčicu sektu staviti u centar galaksijske historiografije, dakako, bez ijedne crne rupe, inače će vas ovi vaši (hrvatski: uši ili stjenice), najprije giljotinirati a potom izopćiti i srušiti vam nadgrobni spomenik
Stanje glazbene scene još bi bilo bolje kad bi Ministarstvo kulture i lokalne samouprave jače pomogli djelovanje, a ponegdje i osnutak onoga što smo nekoć zvali omladinskim klubovima. Naime, put do velikih dvorana uvijek počinje u daleko manjim klubovima i barovima, a valja svirati i van najvećih gradova i ljetnih festivala, ali gdje leže razlozi recentne “pomame” za velikim domaćim koncertima?
Ove sam 1994. godine tri puta u Parizu video Darka Rundeka; dva puta smo se dogovorali za intervju, jednom ga umalo nismo uradili (falio nam je kasetofon), par puta smo bazgali po lokalima i sedeli po ćumezima oko Gare de Lyon; slučajnost je htela da budemo u istoj ulici Rue de Charenton, koju ću uvek pamtiti po pijaci i onim blesavim i bizarnim malim radnjama oko kojih su nakićeni bistroi i ostali mamci za potencijalne alkoholičare. Ovog puta, novembra 1994, imao sam – konačno – pravi povod da sretnem Darka Rundeka; u Srbiji su se pojavila dva kompakt-diska na kojima je celokupno stvaralaštvo grupe Haustor. Izvesni Šumi, diler ovog piratskog materijala, poslao mi je pismo i diskove za Rundeka.
Ukratko, savršen scenario za lice s naše naslovne strane.
