Novogodišnja poslanica običnim ljudima
Zašto volim Deda Mraza
Religijski pedigre Deda Mraza prilično je podnošljiv: nema tu nikakvih velikomučenika, ubica aždaja ili oživljenih mrtvaca, već uglavnom Svetog Nikole, širokogrudog maloazijskog biskupa i čudotvorca, zaštitnika mornara i djece, pokrovitelja sarme i ribljih specijaliteta, a ima ponečeg i od gromovnika Odina, bradatog nebeskog jahača. Ipak, svoje oble obraščiće, dobroćudni osmijeh i crveni kostim Deda Mraz ne duguje nikakvom hrišćanskom ili nordijskom mitu, već peru Thomasa Nasta, njujorškog karikaturiste s kraja 19. i početka 20. vijeka, koji bijaše strah i trepet moćnih i korumpiranih. Ima, dakle, u mom omiljenom svecu više istorije nego što bi se dalo zaključiti iz naizgled naivne vanjštine, ili iz kontroverznog sponzorskog dila sa The Coca-Cola Company. Htio bih o svemu tome da ga priupitam, kao i o hiljadu drugih stvari. Zato ga i čekam svake godine da proviri kroz dimnjak, ali svaki put, nažalost, zaspim