Tekstovi sa tagom: desnica

Konačni poraz ta će avangardna poetika doživjeti, kada i njen drugi krak (velika apstrakcija) – kao ludička igra sa znakovima, osipanje slika, ogoljavanje postupka, koncentracija na označitelje - u literarnoj propagandi bude instrumentalizirana u cilju (revizionističkog) poticanja sumnje u sve slike, osjećajući diseminaciju čak u prizorima iz Auschwitza, kao Bardeche, prokazujući montažu slika čak i iz Vase Miskina i Keraterma, kao Toholj ili Handke, kada stvarnost prestaje uopšte da postoji

Poenta je da i u poetici književne ljevice i književne desnice, u žanrovima, kod pjesnika koji su krenuli kao prevratnici, ostaje ponešto od avangardne razmahanosti, što se vidi upravo na tom pomaku od manifesta do pamfleta, prije svega u jezičkom poletu. Otud toliko zapjenjenosti i buncanja i kod jednih i drugih, i u polemikama i u politički angažovanim tekstovima; i to političko buncanje ima veze sa poetskim neredom. Ostaje pitanje da li je književna desnica - izdaja avangardne inspiracije ili samo logična metarmorfoza tog stila, kao ljevica

Mnoge iritiraju ove elite koje su prvo zavadile pa sad mire vjere i narode. To im izgleda kao farsa jer tragedija se već dogodila a pravedni i trajni mir se postiže samo shvaćanjem činjenice tragedije i suočavanjem s prošlošću. U teoriji to je točno. Ali u zbilji su na ovim prostorima danas mitovi cementirani u nove kolektivne identitete i uspješno suočavanje s prošlošću bi značilo da ovi narodi imaju postati nešto drugo od onog što su sad. K pomirenju dakle vode samo rituali kajanja i oprosta, pijetet za sve nevine žrtve i mirotvorna, normalna i pozitivna retorika „odozgo“ koja kultivira i liječi ranije zatrovane mase

Nakon dva razbijena prozora na prosvjedima retorika se fundamentalno promijenila: ljevičari više nisu plačljive “pahuljice” već opasni teroristi koji ugrožavaju red i sigurnost, ozbiljna prijetnja naciji. Zaista fascinantna transformacija, od štrebera do bullyja u jednom danu. Ni holivudska b-produkcija se ne bi nikad odlučila za takav scenaristički podvig

U trenutku kada su se zatvorile granice jer naprosto treba onemogućiti fluktuaciju ljudi pohrlili su proglasiti kraj globalizacije, trijumf nacije i krajnji dokaz istinitosti njihovih političkih stavova. Ipak epidemiologija im se nije pokazala kao pouzdan koalicijski partner. Uskoro su uvedene ozbiljne restrikcije i na kretanje između općina. Međutim, propustili su proglasiti općine autentičnim, bezvremenskim političkim oblikom

Biti woke, dakle, osjetljiv za društvene probleme ugroženih skupina i vlastite rasne/rodne/seksualne privilegiranosti, istiskuje ideju klasne solidarnosti praznom kulturnom simbolikom. Wokeness omogućuje članovima srednjeg sloja simboličko sudjelovanje u progresivnim pokretima. Sama namjera je možda uzvišena, suosjećanje s onima u goroj situaciji od vlastite i simboličko iskazivanje te empatije nije nužno pogrešan instinkt. No empatija ne može biti isto što i solidarnost – jedno je individualni osjećaj, a drugo svijest da svaka partikularna borba, bila ona na području radničkih prava, feminizma, antirasizma ili trans prava predstavlja važne pojavne oblike univerzalnih kontradikcija proizvodnih odnosa i društva

Cijeli ovaj zapetljani kontekst ne upućuje na to da je današnja reakcija mladih bijelih muškaraca jednostavno konzervativna reakcija tradicionalnog maskuliniteta, nego da je simptom njegovog raspadanja i duboke krize. Kako primjećuje Angela Nagle, "pop-kulturni klišej američke srednje škole prikazao je svijet u kojem su najgori seksisti sportaši bez mozga. Ali kad nam je online svijet pružio uvid u unutarnje živote drugih, jedno iznenađujuće otkriće jest da je štreberski samoidentificirajući dobar dečko koji nikad nije mogao dobiti djevojku zapravo rasist ispunjen mržnjom, mizoginik nevjerojatno ljubomoran na sreću drugih."

Tvrdnja iz naslova nesumnjivo je točna. Isto kao što je nesumnjivo da, ipak, postoje pederi desničari. Kako je moguće da netko ili nešto može istovremeno postojati i nepostojati? Jesu li pederi desničari nešto kao Schrödingerova mačka? Ili više kao Baldrickova mačka, koja postoji samo kao definicija psa: dog - not a cat. Pojava koja postoji kako bi istovremeno negirala sebe i definirala svoju suprotnost.

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja

Ta dva obilježja, obećanje budućnosti i hijerarhijski red, ono su što povezuje historijski fašizam i današnje ekstremne desničare. Kako je krajem marta objavila novinarka portala Faktograf.hr Sanja Despot, dio evropskih desničara – kako političkih partija, tako i organizacija civilnog društva – okupljen je oko zajedničkog programskog dokumenta naslovljenog „Povratak na naravni poredak: Agenda za Evropu”. U tom dokumentu evropski konzervativci identificirali su prijetnje svojoj viziji svijeta, i to redom: marksizam, darvinizam, feminizam, homoseksualizam, rodnu teoriju, relativizam i antidiskriminacijsku ideologiju. Ono što postavljaju kao svoj cilj jeste uspostava novog pravnog poretka u Evropi, takvog koji će biti u skladu s naravnim zakonom

Zanimljivo je kako Nenad Kecmanović vidi domete kupljenog susreta Željke Cvijanović koja broji zadnje dane aktuelnog mandata, nakon kojeg politički možda više neće ni postojati, pa ni provjeriti koliki je vizionar njen domaćin, otpušteni savjetnik američkog predsjednika Steve Bannon

U Švedskoj se jasno vidi šta žele pojedine političke partije. Partije lijevog spektra nastoje što više zadržati postojeću socijalnu državu, dok desne partije žele smanjiti poreze, a samim tim sniziti razne vrste pomoći onima koji ne rade, ili se ne mogu uzdržavati od svoga rada. Desne partije žele takođe što više privatizirati sinonime švedske jednakosti i solidarnosti – njegu, zdravstvo, obrazovanje i tržište rada

Teorija o ravnoj Zemlji momentalno je postala veliki hit na političkoj desnici, važna, gotovo neizostavna sastavnica državotvornog mišljenja. Teško je kazati zašto, ali nećete zaista naći nijednog ljevičara, liberala, oficirsko dijete i jugonostalgičara iz miješanog braka da u to vjeruje. Kaže li vam netko da je Zemlja ravna, znatna je vjerojatnost da će mu iduća rečenica biti kako je "za dom spremni" stari hrvatski pozdrav. I nijedan znanstveni autoritet, nijedan dokaz, toga neće uvjeriti u suprotno, ni za Zemlju ni za stari pozdrav

Primetio sam, na primer, kako desnica ima široku, sveobuhvatnu agendu, kako mi se čini da žele da osvoje sve. Žele moć u najširem i najvećem smislu reci. Desnica često govori o „gej agendi", ali ne budimo naivni - ti religiozni konzervativci imaju svoju agendu, takođe. Oni imaju agendu za preoblikovanje Amerike od glave do pete, za očuvanje i proširenje nejednakosti i privilegija - posebnih prava u najistinitijem smislu reci. Desnica je puna inicijativa, dok progresivni ljudi danas - građani i aktivisti koji uistinu brinu o nepravdi, koji su motivisani dubokim opredeljenjem za saosećanje, solidarnost i pravednost - često su preokupirani samo svojim malim ćoškom univerzuma.