Tekstovi sa tagom: detinjstvo

Tzv. "zločeste djece" bilo je podosta i srazmjerno se ukazivala potreba za discipliniranjem, kako u obiteljima tako u školi. A to je bar bilo lako. Uvijek je lakše šibom ili šamarom uvesti disciplinu i poslušnost nego pokušati kroz pozitivni autoritet i dijalog riješiti problem. Često su roditelji linijom manjeg otpora i u nemoći da izađu na kraj s neposlušnom djecom tražili od učitelja da ih kazne, dakako, i batinama (samo ga dajte)

Puno je godina prošlo otad. Karte su se nakon toga nekoliko puta miješale i dijelile s promjenjivom srećom. Srednja škola u Krapini još stoji na svom mjestu. Majke više nema, nema ni oca. Nema vjerojatno ni moje razrednice, većine profesora pa i nekih školskih kolega. Nema staje, Perge, stare hiže... Nedavno sam saznao da ni cure iz Velike Vesi koja me tješila nema. Ostale su te neke slike i sjećanja na emocije koje sam proživio. Ostaje i žal zbog nekih stvari koje sam propustio

Kad čovjek raspisuje svoje djetinjstvo, raspisuje i jednu intimnu povijest društva. A nijedna privatna povijest nije jednaka

Mladen Arnautović je rođen 1940. godine u Gnionici kod Modriče. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu, a radni vek je proveo u novinarstvu. Bio je urednik nedeljnika Naši dani i Oslobođenja, direktor NIP Mladost, glavni i odgovorni urednik Tanjuga od 1984. do 1991, kada je podneo ostavku. U Havani je kao dopisnik Tanjuga proveo sedam godina. Tokom novinarske karijere imao je intervjue sa Titom, Kastrom, Torihosom, Honekerom, Husakom, Jaruzelskim… Autor je knjige „Kuba, crveni vulkan Kariba“. Iz nove knjige Mladena Arnautovića “Sjećanja umjesto zaborava - Autobiografske i novinarske bilješke” koja je objavljena pre dve godine, XXZ magazin ekskluzivno donosi nekoliko delova

Ne mogu nas kriviti. Samo smo željeli da se uklopimo. Da dosegnemo istorijske uzore o kojima smo slušali od najranijeg djetinjstva. Nekako se smatralo za normalno da se dječaci igraju oružjem od malih nogu – stariji su nam u suštini kupovali i pravili autiće i oružje, dok su djevojčice dobijale lutke i komplete za mala domaćinstva

Dosada onih subotnjih poslijepodneva s kraja kolovoza nikad se više neće ponoviti. Kad se sati lijeno razvlače i čini se da će dan i život trajati zauvijek, pa sva razdražljiva čekam da se dogodi neko malo uzbuđenje, neki mali, majušni događaj koji će razbuditi i oživjeti dvorište, susjedstvo i ulicu. I u tom čekanju, monotonom i naoko beskrajnom, sve je prošlo, nestajući neprimjetno, kao kad kamion s lubenicama zamakne niz ulicu

Kakav je to bio sistem u kome se od dece očekivalo da šalju plamene pozdrave predsedniku? Kakva je mogla da bude budućnost takve zemlje, takvog sistema? I, da li je to zaista jedina slika te zemlje? Ili su postojale različite paradigme koje su u “zemlji socijalizma sa ljudskim likom” nesmetano funkcionisale jedna kraj druge? Kako se sećamo svog detinjstva, zemlje u kojoj smo odrastali? Kakva je ta zemlja (zaista) bila? I, šta ona znači danas, ako uopšte možemo da mislimo o zemlji van ideja o teritoriji i naciji? Od ovih pitanja započinje rad na projektu Plameni pozdravi, sa jasnom svešću da on ni na jedno od njih ne može da da potpun, još manje za sve zadovoljavajući odgovor. Ekskluzivno za naš portal, sa dozvolom autorke Ane Adamović, prenosimo najzanimljivije delove projekta “Plameni pozdravi”

Da li je iko ikad racionalno razmislio o “Nindža kornjačama”? Zaboga, tu imamo četiri kornjače, koje usled radijacije postaju mutanti i koje njihov učitelj, nastao ukršanjem čoveka sa pacovom, uči životnim i borilačkim vrednostima, i koje uz sve to tamane hektare pica. Uf! Odakle početi? Najbolje niotkud. Pametnom gledaocu će biti sasvim dovoljno da dok gleda isključi zavodljivi uvodni song. I tada stvari izgledaju potpuno drugačije. Zamislite da se pred vama nađe kornjača sa povezom preko oka i sa dva bušido mača, iste veličine kao i vi. Jeza? I da vam još otme parče pice

Moj otac bi, kada je bio posebno nadahnut, znao da uzme gitaru i da drnda po njoj iz sve snage dok zapevava stihove kaubojske pesme. Mislim da ne treba napomenuti da nije znao da svira gitaru, ali to mu nije smetalo. Kako je bilo gitari, i nama ostalima koji smo to slušali, može se zamisliti. Ali neobični talenat, da ne zna da peva, vešto je kompenzovao tako što bi se trudio da pesmu otpeva što nežnije

Prošlo je preko 32 godine od nuklearne katastrofe u Černobilu, a fotografkinja Olga Dovgopol imala je pet godina kada je sa porodicom napustila rodni Pripijat. U čast izgubljenom detinjstvu započela je projekat „Dolls“ u okviru kojeg je fotografisala lutke koje su ostale u predškolskoj ustanovi koju je pohađala sa bratom pre nego što je zauvek napustila rodni grad. Nakon nesreće često je sanjala Pripijat, pa je planirala da se jednom tamo i vrati, te je to prvi put učinila 2015. godine, da bi nakon toga još 12 puta posetila rodni grad. Tokom tih putovanja napravila je više od dve hiljade fotografija, od kojih su nastala tri odvojena projekta, a najdraži joj je „Childhood Left Behind“, budući da je ličan i vrlo emotivan dok govori o deci koja su za sobom ostavljala lutke koje su za njih bile više od igračaka.

Ne jedem ja baš te fore o ljubavi na prvi mig, al' on je iznimka jer se volimo jednako snažno od devedesdruge. Pamtim ga još iz ere bočice. Onako skroz na rijetko dok mu čokoladni sluzavi listići jedva prolaze kroz dudu

Za bolje prisjećanje svih nepodopština i karijera koje sam ostvarila već u djetinjstvu te njima kratila dane, zaputila sam se na tavan na kojemu čuvam uspomene u kutijama. Zanimalo me jesmo li doista bili divljaci s ulice ili su nas roditelji ipak povremeno puštali unutra da se igramo na toplome

Učiteljica nam je bila stroga i znala je išibati prutom nemirna đaka i neznalice. Zbog toga se jedna velika grupa đaka odmetnu od škole, pa su ujutro odlazili u jedan veliki gaj i tu se krili čitav dan, sve dok se ne bi završila nastava, a onda su se vraćali kući kao da toboš idu iz škole. U tome gaju načinili su čitav logor: kolibu, ognjište itd. Jednog dana saznade se za taj logor pa ga seljaci, pod komandom strica Nidže, opkoliše, zauzeše na juriš, a odmetnike pohvataše i dovedoše u školu. To je bio slavan događaj o kome se dugo pričalo. Pojedine đake iz toga đačkog hajdučkog logora i njihove podvige opisao sam kasnije u romanu “Orlovi rano lete” slikajući Prokin gaj i dječake Jovančetove družine