Tekstovi sa tagom: diskriminacija

»Zašto plačeš kad smo svi mi želeli da se oslobodimo crnaca?« Devojčica odgovara: »Kad svi odu, od koga ću ja onda biti bolja«

Živimo u društvu koje naprosto voli da secira naše postojanje na različite identitete kojima onda može da zalijepi određene etikete. Sve mora da ima svoj naziv, svaki pokret koji napravimo mora nekako da se etiketira. Etikete posebno dolaze do izražaja kada je u pitanju kvir zajednica, one ne završavaju samo na etiketiranju seksualnog ili rodnog identiteta već idu do seksualno-ljubavnih preferenci. Njihovo postojanje može da remeti normalan tok razvijanja ličnosti, ali i zaustavi spontanost koja je prirodna i ljudska.

Uzbuđuje me i usrećuje pomisao na zajednički život sa voljenom osobom. Premda se u društvu i razgovorima otimam i ograđujem od te ideje, najglasnije tvrdim da je brak samo slovo na papiru, ugovor, potpis, formalnost… Ipak, u najdubljoj intimi, posebice u trenucima zaljubljenosti, sanjarim o tom braku, o osnivanju porodice, o tom tako izromantiziranom – vječnom DA.

Nadamo se da ste dobro, i da se danas ne razlikujete od drugih. Nama (LGBTIQ+ građanima ove zemlje) je lako – odavno smo izgradili odbrambene sisteme i naučili da nasilnike prepoznamo pre nego što nam se previše približe. Počnite da učite na vreme.

Kada sagledam svijet shvatam da ništa nije konstantno i da je jedina sigurnost u promjeni. Svijet kakvog mi danas poznajemo nije postajao prije samo nekoliko desetina godina. Realnost koju živimo ali i prava koja uživamo mnogima su bila oduzeta. Dugogodišnje aktivističke borbe, rad i zalaganje za ravnopravnost stvorile su mnogo bolje i sigurnije okruženje. Da se ne shvatimo pogrešno, raditi treba još mnogo jer se još uvijek ne osjećamo svi_e dovoljno sigurni_e pokazati svoje identitete cijelom svijetu, ali me tješi činjenica da promjene postoje, a da upravo njima možemo svjedočiti i mi sami.

Može li se mržnja ublažiti ili izmijeniti? Upravo zbog uvjerenosti u stabilnost i postojanost osobina zbog kojih se nekog ili nešto mrzi, mržnju je teško mijenjati – jer ukoliko netko (mrzitelj) vjeruje da se nešto ne može promijeniti, nema se razloga ni truditi, niti pokušati mijenjati ili kažnjavati ponašanja koja ne odobrava

Smatram da će doći vrijeme u kojem će roditelji daleko lakše moći objasniti svojoj djeci zašto se dva muškarca ili dvije djevojke drže za ruke od toga zašto ih treba zbog toga mrziti

Udruga KolekTIRV reagirala je na izjave psihijatra Hermana Vukušića koji je u nedavnom intervjuu za Glas Istre iznio niz neutemeljenih tvrdnji o transrodnosti. Njihovu reakciju na spomenuti intervju prenosimo u cijelosti.

Nije novost da su pripadnici_e LGBTI zajednice često izloženi_e diskrminaciji u raznim oblicima. Nije novost ni da većina društva ne vjeruje u sudski sistem i njegovu pravdenost i funkcionalost. No ipak je novost da, 13 godina nakon uvođenja seksualne orijentacije i rodnog identiteta, a 6 od uvođenja spolnih karakteristika kao osnova diskriminacije u Zakonu o zabrani diskriminacije BiH, konačno imamo presudu koja to utvrđuje. Doduše još uvijek nepravosnažnu.

Svake godine uoči Međunarodnog dana protiv homofobije, bifobije i transfobije (IDAHOBIT) koji se obilježava 17. svibnja, ILGA Europe objavljuje Duginu mapu kojom u usporedbu stavlja zakone i odredbe kojima se pokušava postići jednakost društva u 49 europskih zemalja.

Isprva sam planirao napisati širi tekst o homofobnom nasilju na clubbing sceni, prvenstveno zato što je to moja scena i zato što sam kroz godine doživio niz homofobnih incidenata koji bi mi redovito pokvarili večer, a kumulativno i očekivanja od noćnog života u Zagrebu. Došlo je do toga da nije potreban ni incident. Konstantno skeniranje publike kako bi uočio potencijalne nasilnike, kao i autocenzura ponašanja, manirizma i flerta s drugim muškarcima u iščekivanju homofobnih idiota koji imaju nezadrživu potrebu da mi nešto kažu ili se obračunaju sa mnom – sve to je stvorilo toksičnu atmosferu u kojoj se nije moguće zabaviti. Ali u međuvremenu su se dogodile dvije stvari.

Na društvenim mrežama udruženja Da se zna se nedavno pojavio post koji objašnjava da homofobija, transfobija, bifobija i sve druge fobije koje sa strahom nemaju baš ništa, ostaju to što jesu i kada homofob/kinja objasni zašto misli da je LGBTIQ+ osobama mesto između četiri zida, zašto veruje da im ne bi trebalo omogućiti da usvajaju decu, te svašta nešto drugo što utiče na kvalitet života drugačijih.

Odbor Ujedinjenih naroda za ukidanje diskriminacije žena koncem ožujka donio je poprilično značajnu sudsku odluku kojom se izriče da kriminalizacija lezbijskih odnosa krši Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW).

Mladi su u prosjeku osvijestili svoj LGBTIQ+ identitet s 14 godina, češće se outaju majkama nego očevima, a u kontaktu s novim osobama preko polovice njih skriva svoj LGBTIQ+ identitet. Doživljaj poštovanja i uvažavanja njihovog LGBTIQ+ identiteta, kao i osjećaj sigurnosti, češće su imali tijekom studiranja u odnosu na srednju školu, što ne čudi budući da su u srednjoj školi češće doživjeli nasilje, uz negativno spominjanje LGBTIQ+ tema u nastavi.

Unatoč tome što je prihvaćanje i podrška queer zajednici danas veća no ikad, i dalje živimo u društvu u kojem heteroseksualna zajednica ima više prava, moći i slobode.