Tekstovi sa tagom: doboj

Doboj

Jedna priča iz ratnog Doboja

Naš učo Salih, nasmijani brko

U svom prvom napisu i objavljnenom tekstu poslije mnogo godina spisateljskog demarša, godina provedenih u tuđini, Salih Begović, nekadašnji novinar ''Glasa komuna'' i ''Privrednih novina'' u Sarajevu, dopisnik ''Večernjih novosti'' u Beogradu, nije mogao sakriti svoj bol i sve što mu se tih kobnih dana dogodilo. U listu ''Naše novine'' napisao je između ostalog da je prvog dana rata, 3. maja 1992, uhapšen i odveden u zatvor ''u kojem su me na mrtvo ime pretukli''. Doživio je maltretiranja koja, dakako, nije mogao sasvim da opiše
violina

Stanko Stanković, najpoznatiji violinista u sjevernoj Bosni

Pukovniku ima ko da svira

Slika Stanka Stankovića, najpoznatijeg violiniste u sjevernoj Bosni nalazila se i na zidu radionice Mirka Vukeljića i Branka Sofrenića. Ova dvojica Dobojlija izrađivali su violine svjetskog kvaliteta. Poznati violinisti na njima sviraju na svim kontinentima, od Japana do Švedske, od Amerike do Portugala. Jednu violinu poklonili su i čuvenom jugoslovenskom i srpskom violinisti Jovanu Kolundžiji. Na violini koju su napravili Vukeljić i Sofrenić, Kolundžija je sa svojom sestrom Nadom svirao na koncertu u Doboju i zatim u mogim gradovima širom svijeta
Nikola Davidović

Moji saputnici: prof. dr Nikola Davidović, filozof, pisac, urednik

Progonstvo – i prokletstvo i blagoslov

Nikola Davidović je rođen 1937. godine u Banjaluci i u ranom djetinjstvu preselio je u Doboj. Stanovao je u internatu i privatno u naselju Usora gdje su živjeli Slavka i Teufik Pašić, roditelji Feliksa Pašića. Još od prvog razreda gimnazije trojica drugova – Feliks Pašić, Nikola Davidović i Ferid Čehić, potonji novinari, pisci i publicisti, postali su nerazdvojni
Doboj

Moji saputnici: Predsjednik, ministar, direktor - pred zidom za strijeljanje

Otvorena vrata ministra Jova Miškovića

Kao i grčki pisac drama i tragedija Eshil i Jovo Mišković je vjerovao u svoje božanstvo – prijateljstvo među ljudima. Predsjednik je uvijek prvi pozdravljao svoje sugrađane, zastajao da popriča sa njima, bio je spreman da čuje njihove muke i probleme i uloži napor da se pomogne ljudima. Ulice su postale čistije, uveden je gradski saobraćaj, izgrađena su prva tri solitera u gradu, na Čaršiji su prestale redukcije vode, napravljen je put pored rijeke Bosne i ujedno odbrambeni nasip od poplava, izgrađeni asfaltni putevi prema Derventi, Tesliću, Maglaju, Modriči… To je bila politika koja vezuje čovjeka za čovjeka – često se čulo među Dobojlijama
Doboj

Moji saputnici: Feliks Pašić, novinar, pozorišni kritičar, publicista

Nezaboravna Emina i božanstveni Adonis

Uvjeren sam da Feliks Pašić, onaj davni Adonis, bog ljepote, žita, smrti i ponovnog rađanja, na nebeskim visinama i dalje druguje sa svojom boginjom Talijom i priča joj kako je na njega pao mlaz svjetlosti sa neba da svoj zemaljski život posveti pozorištu i glumcima, običnim ljudima i kako se prisjeća one svoje prve predstave ''Nezaboravna Emina'' u Tesliću
Firr 03 S

Preživjele riječi: Tri zapisa

Prognaničke minijature

Mislio sam da smo najsrećnija generacija. Imali smo srećno djetinjstvo, divnu mladost, imali smo planove za budućnost, a danas doživljavamo ovakve tragedije. Pucamo jedni na druge. Ubijamo se po gradskim izletištima koja smo pretvorili u ratišta. Građani koji su ostali u ovom gradu ginu od granata na trotoaraima, ili ih hapse po njihovim stanovima
Teatar Maske

Moji saputnici: Rašid Muminagić - scenograf, glumac, režiser

Na dobojskim daskama koje život znače

Pune dvije i po decenije Doboj je bio grad bogatog pozorišnog života. I onda, 17. aprila 1992. godine, na Dan oslobođenja grada od fašizma, odigrana je i posljednja predstava Amaterskog pozorišta u Doboju. To je bio pozorišni komad ''Furaju Slaveni južno'' Rašida Muminagića. Samo nekoliko dana docnije, vlast su preuzeli nacionalisti; sve što je bilo lijepo u kulturnom života grada nestaloje u ratnoj tmuši. Vojnici i vjernici preuzeli su sve u svoje ruke i vratili Doboj mnogo decenija unazad. Neko je davno u onoj Rašidovoj Rupi, punoj duha i pozorišne ljepote, ugasio svjetlo i danas tu vlada kulturna tama uprkos blještavim sijalicama krčme
Branislav Nušić

San i java pozorišnih amatera

Kako je Branislav Nušić dočekao 1926. u Doboju

Za predstavu ''Sumnjivo lice'' na kraju 1925. godine u Doboju nalijepljeno je više plakata po cijelom gradu. Na Željezničkoj stanici bile su tri-četiri udarne plakate. U dokolici na poslu, Sveto Dakić je htio da se malo poigra. U dnu svake plakate na stanici dopisao je da će predstavi prisustvovati i autor komedije ''Sumnjivo lice''. Uistinu, poziv nije bio poslan Branislavu Nušiću, a sve se odigralo kao u snu i na javi
Silvana Aremnulić

Moji saputnici: Zilha Barjaktarević

Boginja narodne muzike

Sjetio sam se tada i svojih tinejdžerskih dana kada sam prvi put ugledao Silvanu na dobojskom korzu. Bila je prva djevojka u Doboju koja je obukla kratke pantalone, po uzoru na Silvanu Mangano, talijansku glumicu čiji je film ''Gorki pirinač'' gledala nekoliko puta. Bila je to djevojka koja će uprkos protivljenju Čaršije s ponosom i prkosno nositi kratke pantalone i za kojom će momci trčati i uzdisati svaki put kada bi onako ljeponoga i šarmantna, sa diskretnom ljepotom svojih grudi, prošetala korzom
Todor Vujasinović

Moji saputnici: Todor Vujasinović, teolog, filozof, revolucionar

Sa Bogoslovije u Komunističku partiju Francuske

Todor Vujasinović je umro u Beogradu 1988. godine i sahranjen u Aleji velikana. U Doboju je po dolasku nacionalista na vlast nekoliko godina bio zaboravljen; izbrisana je ulica sa njegovim imenom. Ipak, zalaganjem nekolicine učesnika NOR-a, Doboj sada čuva uspomenu na čovjeka koji je mnogo doprinio njegovom razvoju. U Parku narodnih heroja postavljena je bista Todora Vujasinovića
Pokro48

Slučajni saputnici: Jedan lovac i jedan ribolovac

A gospođa načelnikovica osobito voli ribu

Baš u to vrijeme u naše mjesto dođe neki doktor-ljekar, Hercegovac. Visok k'o bandera, a kost i koža! Nikada mršavijeg doktora vidio nisam. I upoznam ti se s njim. Riječ po riječ i on mi se požali kako mnogo voli ribu, crče za njom, ali zabadava kad je, veli, nabaviti ne može. Iz zavičaja mu stalno šalju vino, a vino, zna se, traži ribu, a ribe nema. Onda mu ja kažem: reci, čovječe, koju vrstu najviše voliš, a ostalo je moja briga! I da vidiš čuda! Za kratko vrijeme doktor se ugoji da ga ni rođena majka ne bi prepoznala
gostović

Jugoslavenske željeznice na 13. kilometru

Jedino empatija za patnju drugog može spasiti ovu zemlju od novih krvoprolića

Kao i uvijek na susretu veterana, kojeg organizuje CNA, vidio sam stare, poznate i drage face, i nova lica. Doboj je bio čist i infrastrukturno sređen. Na širokom, dugim ulicama bila je ljetna vreva, djelovalo je kao da rata tu nikada nije ni bilo. Onda smo imali cjelodnevno putovanje po ratištima i mjestima stradanja, gdje su ratovale tri vojske, i stradavali pripadnici tri naroda
Krleža Tito

Na dan rođenja Miroslava Krleže

Bute vi Titeka svijećom tražili

U jednom razgovoru sa svojim intimnim prijateljem Enesom Čengićem, dopisnikom sarajevskog lista ''Oslobođenje'' iz Zagreba, Miroslav Krleža je poslije smrti svog druga i prijatelja Josipa Broza Tita, rekao: "Bute vi Titeka svijećom tražili… Bute, bute…"
Samac 01 S

Izgradnja pruge Šamac - Sarajevo

Ašov, lopata, pijuk i kolica, to je oruđe svakog omladinca

Na usjeku se radilo i danju i noću. Radilište su osvjetljavali nekim velikim limenim kantama za koje se šaputalo da su ''protivavionski reflektori'' i kojima djeca nisu mogla nikako prići. Pored njih je uvijek neko stražario, i to sa pravom puškom. I pokušaji da se muvamo po gradilištu i nosamo obijene emajlirane bokale sa vodom nisu uspjeli. Bilo je zabranjeno. Ali, mogli smo ispred stanice postaviti sto, kante sa vodom i lončiće te nuditi brigadire vodom
Croom1

Učitelji koji se pamte

Svak mora olovku u šake

Uz školsku zgradu, u Bušletiću, gdje su radili Jelena i Boško Banjanin, poče da raste još jedna, veća. Nazvaše je Narodni dom. Škripe zaprežna kola, voze se cigla i balvani, tešu grede; svraćaju poslanici i senatori da vide kako to mladi učitelji organizuju narod. Učiteljica u školskoj zgradi preuredi jednu zapuštenu prostoriju, napuni je knjigama i na vratima napisa: Narodna biblioteka. Učo sabra dobru četu mladih, zdravih momaka – da vježbaju. Dade im ime: sokoli. A Jelena, kao da ne da prednost mužu, okupi dvadesetak djevojaka – da skupa pjevaju. Od djevojaka hor