Tekstovi sa tagom: doboj

Roman ''Posljednji metak čuvam za komšiju'' štampan je u pedeset hiljada primjeraka (!) i za dvije godine je rasprodat i nema ga u knjižarama. Tako je to sa romanima – bljesne kao zvijezda padalica i gotovo, piše mi Fausta. Knjiga je dobila mnogo nagrada. Najviše su je obradovale nagrade Švedske akademije nauka i umjetnosti i velikog dnevnog lista Svenska Dagbladet. Gostovala je u brojnim emisijama iz kulture na radiju i televiziji. Dvije godine je putovala od biblioteka do knjižara i potpisivala knjige. U jednoj biblioteci i ministar kulture u Vladi Kraljevine Švedske strpljivo je čekao u redu da mu Fausta Marianović posveti svoju knjigu i potpiše se kao što je to činila i stotinama drugih čitalaca

Omerović je bio humorista i šeret i vragolan – narodni čovjek, takoreći, napisao je Jovo Nikolić. Govorio je da je narodu teško odrediti dijagnozu, jer mu nije ništa, a sve ga boli, da političari s pravom ubjeđuju pisce da je bolje pričati nego pisati bajke, potkrepivši to iskustvom da je na promociji jednog poznatog pjesnika biblioteka bila puna – knjiga. ''Kad je kritika na mjestu, mjesto promijeni onaj koji kritikuje'' – govorio je Omerović

Kada su srpski jurišnici zauzeli njeno rodno mjesto i Plehan i minirali i srušili jedan od najljepših samostana u Bosni napisala je pjesmu ''Dan kada je samostan s Plehana letio u nebesa''. Samo nekoliko kilometara dalje, u Derventi, hrvatske i muslimanske snage hapsile su i mučile pripadnike srpskog naroda. Tako su u svom luđačkom bratstvu Srbi, Hrvati i Muslimani uništavali jedni druge ne misleći na to da uništavaju i sami sebe

Moja najdraža uloga je bila Ifigenija i to je ukras moje duše, ispovijedala se poslije jedne pozorišne predstave Branka Alićehajić i citirala Geteove riječi da je ljepota krajnje načelo i najviši cilj umjetnosti; smatrala je da je primarni zadatak stvaralaštva da svijet mijenja nabolje. U svakoj ulozi nosila je u sebi igru i dobrotu i bila jedan od kreatora čarolije u pozorišnom životu ne samo Doboja nego i Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Sa svih festivala vraćala se ovjenčana nagradama za najbolju žensku ulogu

Da, da, proljeća su minirana evo već pune tri decenije i munje sijevaju na sve četiri strane ne samo Bosne, nego i cijelog svijeta. I zato je poezija Pavla Stanišića često puna suza koje još kaplju. Ipak, u vrtlogu zlog i opasnog vremena u kome se nalazimo i ljudi sa kojima živimo priče i stihovi Pavla Stanišića ponekad prosjaje tračkom nade da na ovoj planeti žive i dobri ljudi

Doktor Željko Štenger poslije izgona iz Doboja nije imao snage da krene iz Baške Vode i dođe u voljeni grad i da makar vidi ko je to provalio u njegov stan i sve prisvojio i opljačkao. Štengerov kolega i prijatelj dr Ivan Petričević, pulmolog, pjesnik, istoričar bio je takođe protjeran iz Doboja, ali jednom, pred smrt, ipak je iz Baške Vode došao u Doboj da vidi svoj grad i svoj stan. O tome je pisao i svom prijatelju novinaru i piscu Feridu Čehiću, izgnaniku iz Doboja, koji živi u Švedskoj: ''Moj ulazak i pregled stana u kome sam živio više od tri decenije najbolje će Vam dočarati pjesma doktora Željka Štengera koji je umro jula 2007. godine. Sahranjen je u mjestu Bašt iznad Baške Vode, u zagrljaju Biokova, pet stotina metara iznad mora. Napisao je: ''Pokopajte me pod korijenjem da se u cvijet pretvorim''

U svom prvom napisu i objavljnenom tekstu poslije mnogo godina spisateljskog demarša, godina provedenih u tuđini, Salih Begović, nekadašnji novinar ''Glasa komuna'' i ''Privrednih novina'' u Sarajevu, dopisnik ''Večernjih novosti'' u Beogradu, nije mogao sakriti svoj bol i sve što mu se tih kobnih dana dogodilo. U listu ''Naše novine'' napisao je između ostalog da je prvog dana rata, 3. maja 1992, uhapšen i odveden u zatvor ''u kojem su me na mrtvo ime pretukli''. Doživio je maltretiranja koja, dakako, nije mogao sasvim da opiše

Slika Stanka Stankovića, najpoznatijeg violiniste u sjevernoj Bosni nalazila se i na zidu radionice Mirka Vukeljića i Branka Sofrenića. Ova dvojica Dobojlija izrađivali su violine svjetskog kvaliteta. Poznati violinisti na njima sviraju na svim kontinentima, od Japana do Švedske, od Amerike do Portugala. Jednu violinu poklonili su i čuvenom jugoslovenskom i srpskom violinisti Jovanu Kolundžiji. Na violini koju su napravili Vukeljić i Sofrenić, Kolundžija je sa svojom sestrom Nadom svirao na koncertu u Doboju i zatim u mogim gradovima širom svijeta

Nikola Davidović je rođen 1937. godine u Banjaluci i u ranom djetinjstvu preselio je u Doboj. Stanovao je u internatu i privatno u naselju Usora gdje su živjeli Slavka i Teufik Pašić, roditelji Feliksa Pašića. Još od prvog razreda gimnazije trojica drugova – Feliks Pašić, Nikola Davidović i Ferid Čehić, potonji novinari, pisci i publicisti, postali su nerazdvojni

Kao i grčki pisac drama i tragedija Eshil i Jovo Mišković je vjerovao u svoje božanstvo – prijateljstvo među ljudima. Predsjednik je uvijek prvi pozdravljao svoje sugrađane, zastajao da popriča sa njima, bio je spreman da čuje njihove muke i probleme i uloži napor da se pomogne ljudima. Ulice su postale čistije, uveden je gradski saobraćaj, izgrađena su prva tri solitera u gradu, na Čaršiji su prestale redukcije vode, napravljen je put pored rijeke Bosne i ujedno odbrambeni nasip od poplava, izgrađeni asfaltni putevi prema Derventi, Tesliću, Maglaju, Modriči… To je bila politika koja vezuje čovjeka za čovjeka – često se čulo među Dobojlijama

Uvjeren sam da Feliks Pašić, onaj davni Adonis, bog ljepote, žita, smrti i ponovnog rađanja, na nebeskim visinama i dalje druguje sa svojom boginjom Talijom i priča joj kako je na njega pao mlaz svjetlosti sa neba da svoj zemaljski život posveti pozorištu i glumcima, običnim ljudima i kako se prisjeća one svoje prve predstave ''Nezaboravna Emina'' u Tesliću

Mislio sam da smo najsrećnija generacija. Imali smo srećno djetinjstvo, divnu mladost, imali smo planove za budućnost, a danas doživljavamo ovakve tragedije. Pucamo jedni na druge. Ubijamo se po gradskim izletištima koja smo pretvorili u ratišta. Građani koji su ostali u ovom gradu ginu od granata na trotoaraima, ili ih hapse po njihovim stanovima

Pune dvije i po decenije Doboj je bio grad bogatog pozorišnog života. I onda, 17. aprila 1992. godine, na Dan oslobođenja grada od fašizma, odigrana je i posljednja predstava Amaterskog pozorišta u Doboju. To je bio pozorišni komad ''Furaju Slaveni južno'' Rašida Muminagića. Samo nekoliko dana docnije, vlast su preuzeli nacionalisti; sve što je bilo lijepo u kulturnom života grada nestaloje u ratnoj tmuši. Vojnici i vjernici preuzeli su sve u svoje ruke i vratili Doboj mnogo decenija unazad. Neko je davno u onoj Rašidovoj Rupi, punoj duha i pozorišne ljepote, ugasio svjetlo i danas tu vlada kulturna tama uprkos blještavim sijalicama krčme

Za predstavu ''Sumnjivo lice'' na kraju 1925. godine u Doboju nalijepljeno je više plakata po cijelom gradu. Na Željezničkoj stanici bile su tri-četiri udarne plakate. U dokolici na poslu, Sveto Dakić je htio da se malo poigra. U dnu svake plakate na stanici dopisao je da će predstavi prisustvovati i autor komedije ''Sumnjivo lice''. Uistinu, poziv nije bio poslan Branislavu Nušiću, a sve se odigralo kao u snu i na javi

Sjetio sam se tada i svojih tinejdžerskih dana kada sam prvi put ugledao Silvanu na dobojskom korzu. Bila je prva djevojka u Doboju koja je obukla kratke pantalone, po uzoru na Silvanu Mangano, talijansku glumicu čiji je film ''Gorki pirinač'' gledala nekoliko puta. Bila je to djevojka koja će uprkos protivljenju Čaršije s ponosom i prkosno nositi kratke pantalone i za kojom će momci trčati i uzdisati svaki put kada bi onako ljeponoga i šarmantna, sa diskretnom ljepotom svojih grudi, prošetala korzom