Tekstovi sa tagom: domaći film

Radio drama je akustična dramatizacija nekog događaja, naravno bez vizuelne komponente. Tvorci se oslanjaju isključivo na dijalog, muziku i zvučne efekte kako bi dočarali slušaocu atmosferu, likove i priču

Film "Mi nismo anđeli" je uspeo da stvori svoj jedinstveni svet (i u njemu kao u kakvom mehuru opstane), uspešno prenoseći tek odjek društvene atmosfere i sliku urbanog Beograda koji nije svestan ili pak zatvara oči pred sopstvenim raspadom

"Dečko koji obećava" predstavlja Radivojevićev kultni film generacije osamdesetih u kojem autor nizom referenci piše posvetu svojim filmskim uzorima od francuskog novog talasa (Godar, Trifo...) do holivudskog žanrovskog filma... Uloga scenariste Nebojše Pajkića pri tom nije ništa manje značajna. U priči o Slobodanu, studentu medicine i uzornom sinu uglednih i imućnih roditelja te vereniku devojke iz ništa manje ugledne porodice, koji nakon udarca u glavu iskače iz ustaljenog obrasca i ulazi u sukob s ocem i društvom, iščitavamo modernog jugoslovenskog buntovnika bez razloga

Potom su nestašice, benzinski bonovi i redukcije struje počeli suptilno skidati krinku s famozne "složene situacije", tako da smo je vrlo brzo naučili zvati krizom. Gotovo da i nije bilo čovjeka koji nije sa zebnjom pratio izvještaje o "alarmantnoj" inflaciji od nekoliko desetaka posto, ne sluteći da će desetljeće ispratiti uz stopu od dvije i pol tisuće. No već smo tada šale pobrkali s prognozama, jer su nas osamdesete naučile još nečemu: da današnji vic u našoj zemlji sutra postaje stvarnost

Ono što, pak, najviše iritira u ovom ispodprosečno sklepanom pokušaju gangsterske drame s društvenim angažmanom je uporno insistiranje na formuli koja naprosto ne radi na duže staze: kombinaciji vrlo neurotične ručne kamere i oštrih montažnih rezova. To donekle ima smisla u montažnim sekvencama i masovkama kojima Nikitović kupuje vreme i film razvlači na preko 100 minuta trajanja, ali vrlo brzo postaje zamorno i od Četiri ruže pravi zapravo prolongirani video-spot. Postoji razlog zašto se oni snimaju za pojedinu pesmu, a ne za dupli album

Ne moramo da se zovemo Jugoslavija, ako to nekome smeta, neka se skidaju i petokrake ako to nekom smeta, ali da ostanemo zajedno. A ne da se, na najnižem nivou, uz pucnjavu i bratoubilački rat razilazimo i rasprčakavamo

Da li bi ženi ili muškarcu bilo lakše da razgovara sa Vjeranom – Miladinovićem, pitanje je koliko moralno, toliko i profesionalno. Miladinović je glavni junak ili junakinja novog filma Želimira Žilnika „Marble Ass" (što u prevodu znači „Zadnjica od mramora"). Ovaj film, rađen u produkciji Radija B 92, sa velikim uspehom je prikazan na 45. Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu, a kod nas je premijera zakazana za 29. mart. Pored Žilnika (kao režisera i scenariste), iza filma stoje i direktor fotografije Miodrag Milošević i montažer Vladimir Milenković. Film je iz više razloga doživeo autorsku cenzuru, tako da je ostalo 90 minuta igranog materijala, a pored Vjerana Miladinovića u ulozi Merlin, igraju i Nenad Racković (kao Džoni), Nenad Milenković (kao Sanela) i drugi

Podsećamo se intervjua sa Mirom Furlan koji je objavljen u e-novinama 2008. godine: Moj sin je bio sa mnom na snimanju „Turneje” nekoliko dana i reći ću vam šta je on rekao o ovim krajevima i zašto ne bi volio doći ovdje da živi. On je sa devet godina rekao da ne bi htio doći ovamo živjeti jer su ljudi previše grubi prema djeci i prema životinjama i ja na to nisam imala šta da kažem

Suočen sa pošastima nepismenog, petparačkog, tabloidnog novinarstva i neretko iste takve stvarnosti, XXZ magazin beži u prošlost, onu bolju prošlost, neka lepša vremena i tekstove o događajima i ljudima koji nisu zaslužili da budu zaboravljeni. Međutim, valja se setiti toga da neprijatelj nikada ne spava, da teška vremena mogu postati još teža, te da u svakakvom vremenu i sredini postoje ljudi koji se trude, stvaraju i teže boljem. Zato smo odlučili da vam svake sedmice preporučimo dela savremenika iz sveta (pop) kulture koji su zaokupili našu i zavređuju vašu pažnju. Uz pokoje nedelo, odnosno *kontrapreporuke, razume se

Obično se o pojavi zla govori kao o nekoj nesreći, ali se ono može posmatrati i iz drugog ugla, jer u tim momentima mi smo i smešni. Film ima više slojeva: može se govoriti o teskobi, o putu ka spasenju, traženju izlaza iz samog sebe, o čoveku kojim se manipuliše. Želim da se podsmevam toj nužnoj čovekovoj potrebi za tuđom nesrećom preko koje se traži sopstveno spasenje, odnosno, o toj neuspešnoj upućenosti čoveka ka razrešenju za koje niko nije našao ključ

Kad je uveče bio slobodan - bilo da je kod kuće u Beogradu, na Brionima, Karađorđevu ili Brdu kod Kranja, pa čak i kad je bio na putu - Tito je rado gledao neki dobar film. Imao je mali kino-projektor i platno, i to nije bilo teško instalirati, a saradnici su se pobrinuli za filmsku traku. Rado je gledao i strane i domaće filmove, i to sve žanrove, uključivši i vesterne. Kako je to sam izjavio, jedne godine je video blizu 150 filmova.

U kasnijim prevrednovanjima hrvatske kinematografije, “Deveti krug” - nažalost - nije sačuvao mjesto klasika kakvo mu se smiješilo kad je napravljen. Dijelom su tome kumovale nefilmske okolnosti. To je bio hrvatski film koji je režirao Slovenac, pa je u brakorazvodnoj diobi kao “dijete iz miješanog braka” bio pomalo - ničiji. Nadalje, prikaz ustaškog zlosilja i vizualizacija Jasenovca u Hrvatskoj nakon 1990. nisu bili najpoželjniji sadržaj, pa je film dugo bio izgnan s javne televizije

Glumac Igor Pervić preminuo je 23. aprila u 52. godini u Beogradu. Rođen 29. oktobra 1967. godine, prvu ulogu dobio je još kao dete u filmu “Porodični orkestar”. Kasnije je glumio i u filmovima kao što su "Crna Marija","Crni bombarder", "Lajanje na zvezde", "Bure baruta", "Sivi dom", te u serijama “Urgentni centar”, “Žigosani u reketu”...

Pročitajte kako se o filmovima Crnog talasa pisalo sada već daleke 1973. godine: Ta činjenica nedvojbeno govori da se počela svladavati jedna tabu-barijera, kojom je osjetljivo područje kulture bilo dugo godina ograđivano, i strpljivo stvarana klima u kojoj "svatko tko se usudi posumnjati u neku kulturnu ili drugu duhovnu tvorevinu zbog njenih idejnih tendencija automatski bude kvalificiran i klasificiran kao čovjek koji nije dostojan ni najmanjeg ljudskog poštovanja" (dr Stipe Šuvar).

U filmu Lordana Zafranovića "Večernja zvona“ imam jednu erotsku scenu zbog koje će sigurno biti mnogo govorancije. To je urađeno tako da stojim iza svega što je snimljeno. Nadam se da će strast i erotika uzbuditi i gledaoce, a ne kao što ponekad biva, spomenula bih samo „Unu“, da ih ostavlja hladnim - kaže glumica za koju se može tvrditi da je jedna od prvih na našem filmu otkrila svoje tjelesne kvalitete.