Tekstovi sa tagom: dražen vrdoljak

Vrijeme neumornom rukom polako zamućuje, iskrivljava i abrazira površinu leće u objektivu sjećanja. No, nakon Perine molbe za par fotki iz sedamdesetih, pala mi je na um pomisao da neke fotke popratim malo dužim tekstovima no što je uobičajeno, neka se ne zaborave neki ljudi i njihova imena/nadimci; neka se ne zaborave neki događaji, neka mjesta i neki osjećaji koji su sveukupno pridonijeli vremenu smijeha i uvjerenosti da možemo sve. Plemeniti g. Luković odmah je skočio sa stolice i viknuo: „To je to!“

Mogao bih, naravno, da otkrijem javnu tajnu: da je ova 2020. godina najgora u mom životu, prvenstveno zbog karcinoma koji su me dvaput podlo napali. Ali nije samo bolest strašna; pandemija, izolacija i finansijski udar na naš portal i mene lično – samo su deo svakodnevnih problema koji se množe do besmisla. Srećom, snagu i energiju našao sam u najdražim XXZ čitaocima i mojim prijateljima širom sveta; da nije bilo njihove podrške, njihovih poruka, njihovih donacija i njihovih dirljivih ispovesti i ohrrabrenja – sumnjam da bismo se sada dopisivali. Probao sam da odgovorim na mnoge poruke, ali nisam uspeo baš svakome da se javim; naporno i iscrpljujuće lečenje uzelo je svoj danak permanetnog umora koji je tek nedavno, nakon intervencije Gama noža, gotovo čudotvorno nestao. U znak zahvalnosti prema čitaocima i mojim prijateljima, najmanje što mogu da učinim na isteku ove perverzne godine jeste da objavim deo naše prepiske. Unapred se izvinjavam svima onima koji su me podržali, a da ih nisam pomenuo; oni znaju da ih nisam zaboravio. I da parafraziram druga Tita: čovek koji ima ovakve drugove i drugarice možda nije zdrav, ali je revolucionarno ponosan; da nešto što je uradio i što još uvek radi - dotiče tolike ljude. Hvala vam! 

Članovi Talking Headsa kao da su došli s izložbe ili sveučilišne knjižnice, što je pristajalo njihovoj muzici. Nitko im nije određivao što i kako treba čitati i slušati. Muzika nije bila izraz nekog svakodnevnog uličnog ili ekstremnog iskustva, već sposobnost da se kreativno živi u umjetnosti. Talking Headsi nisu bili borbeno i rušilački raspoloženi kao drugi punk bendovi, što je često izgledalo kao parodija, oni su više željeli protumačiti ono što su vidjeli na svoj način. Talking Heads bio je prvi bend koji se nije obraćao svima nego baš meni. Slušao sam Talking Headse i pomišljao da razgovaram s poznanikom u sobi

Pjesme poput “Poljubi me u dupe” nisam stavljao na prvi album, jer sam znao da sam preslab da bi mogle ići, nisam imao živaca, niti sam želio da me netko blokira. Htio sam ipak uhvatiti neke pozicije, da bih mogao snimiti te stvari. Ne znam, glupo je ići u borbu ako nisi spreman. A to nisu kompromisi. Ja sviram ono što sam htio. Ne dozvoljavam, i nikada nisam dozvoljavao da mi se itko u to petlja

Pod ruku s raspekmeženim patetičarima, mutavim kantautorima, turobno siromašnim virtuozima i folirantskim glasnogovornicima (stil i opredjeljenje uopće nisu važni), Pekinška patka ulazi u red pojava koje neupućenima mogu poslužiti kao argument protiv zdrave pameti rocka, a da u jednakoj mjeri iritiraju i veliki dio publike vjerne toj glazbi

Karlove i moje pjesme moraju nastaviti živjeti. Moj glas, koji je Karlo obožavao, publika voli jer smo je godinama na to privikavali. Najprije sam kondenzirala svu svoju tugu, a zatim pokušala razbistriti mozak. Prisjećam se još jedne Karlove rečenice: “Idi do kraja i nikad nemoj odustati na pola puta!” Nastojim ostati vjerna tome njegovom poticaju

Već smo, nažalost, ustanovili tradiciju po kojoj se dragim XXZ čitaocima svakih nekoliko meseci pismom obraća glavni urednik, uglavnom sa istom temom: kako pomoći našem portalu da opstane u ovim zajebanim vremenima? Znam, naravno, da ogromna većina naših čitalaca nisu milioneri, naprotiv; svako od vas ima svojih finansijskih i drugih problema, samo mu još fali XXZ problem

Na kraju, Jura Stublić se nikada nije ostvario kao komercijalni pop autor, kojemu je bilo suđeno da zaradi milijune, makar i inflatorne, nego je napisao tih dvadesetak pjesama podignutog tonusa, himni u slavu svijeta, himni za oproštaj s njim… I vazda je u njima bilo one vedrine s kojom onih nekoliko istinskih kršćana, koliko ih je i bilo u protekle dvije tisuće godine, dočekuje i ispraća sve patnje života

Pomama “synthesizera” samo je još jedan dokaz više za tvrdnju da u nas uglavnom malo tko brine o tome što svira, preferirajući efekat pred vrijednošću muzičkog sadržaja

Nitko ne svira »humpa-cumpa« bolje od električnog bubnja koji je nepogrešiv, ne traži stan, hranu, ni socijalno, a pod “groupie” uvijek mu možete podvaliti kakvu ofucanu pisaću mašinu! A sve je počelo sredinom 1975. godine kad je sarajevska grupa »Cod« zabilježila nacionalni hit skladbom Enesa Bajramovića “Dođi mi na čaj”. Budući da slijedeći napor »Coda«, “Rok za moju bivšu punicu«, nije uspio ponoviti uspjeh prethodnice, pomislili smo da se radi o još jednom od sarajevskih “one hit wandera”. Nekima je »Dođi mi na čaj« ostao u sjećanju po nagradi “Probavne smetnje godine” koju je dodijelio ozloglašeni žiri “Omladinskog tjednika”...

Nakon finalne večeri Splita '72 u listu „Telegram“ se svojim tekstom oglasio Dražen Vrdoljak: „ Festival zabavne glazbe u Splitu daleko je, na žalost, od svake stvarne međunarodne važnosti, sudeći barem po imenima sudionika. Činjenica je da se najprije moramo nametnuti dobrom i izvornom zabavnom glazbom u našim okvirima, pa tek onda pretendirati na to da je prodamo u inozemstvu. Kada riješimo i taj temeljni problem, poslovi oko zabavne glazbe krenut će drugim tokom, pa će se od njih, možda, i dočekati neki konkretniji i primjetljiviji rezultat nego li je to Kalogjerin Nono na ploči Claudia Ville ili Mireille Mathieu“...

Draženova lucidnost, spisateljski talent i erudicija u nekom bi "idealnom svijetu" bili možda pretočeni u naramke napisanih knjiga, snimljenih televizijskih glazbenih serijala i antologijskih boxova no, dakako, u "dolini suza" život se odvija po posve drugačijim shemama. Nama koji smo Dražena znali, s njime se desetljećima družili, zajedno proputovali tisuće kilometara i odgledali stotine koncerata, Vrdo je srećom ostavio mnogo više od objavljenih "naslova": dio sebe

Igrom nacionalističkog slučaja, otvorimo srpsko-desničarsko-crkveni sajt „Stanje stvari“, koji, takođe, traži donacije od svojih četnolikih čitalaca. Čitam šta pišu: „Posle finansijskog udara na „Stanje stvari“, kao što znate, obratili smo se onima kojima smo jedino i mogli – vama, dragi čitaoci i priložnici. Sa velikom zahvalnošću javljamo da je novac za mesec jul u potpunosti prikupljen, i da smo u ovom trenutku skupili nešto (4 odsto) i za mesec avgust“. Pa, jebem mu sunce žarko, dragi čitaoci – priložnici! Zar da dozvolimo da četnički nakot bude bolje organizovan od nas koji se čitamo po bivšoj SFRJ kojoj se uvijek s ljubavlju vraćamo? Zar da dozvolimo da naše zalaganje za pomirenje i toleranciju bude zaklano od strane onih koji slave „umerene desničare“, rat za Kosovo, i koji sanjaju Veliku Srbiju čim šubaru stave na glavu? Zar su fašisti milosrdniji od nas svih?

Dražen Vrdoljak je preko posebnog kurira dobio nove ploče beogradskih rokera i prošlog je tjedna u radio-emisiju uvrstio dvije sasvim “neutralne” balade Bajage i Balaševića. Post festum, gotovo je optužen za diverziju i izdaju. Vrdoljak obećava da takvu glazbu na Hrvatskom radiju više nikad neće puštati. Jer ga tamo više neće biti. A u “Profilu” piše o rokerskim zvucima Istoka

Oliver Dragojević trenutno je neosporiv vladar jugoslavenskih džuboksova (makar onih u koje sam osobno zavirio). Istina, o njegovoj bi sveopćoj omiljenosti mogli posvjedočiti i neki konkretniji a manje kompromitantni podaci, primjerice o nakladama gramofonskih ploča, o zastupljenosti u radio- programima, o dominaciji top-listama