Tekstovi sa tagom: drag queen

Maíra Erlich: Drag Race

Trči koliko te štikle nose

Maíra Erlich je fotografijom počela da se bavi kada joj je bilo 19 godina, i od tada, kako sama kaže, „diše i sanja“ foto elemente. Fotografija je promenila način na koji doživljava svet i pojedince oko sebe, te ju je, kako ističe, učinila boljim ljudskim bićem. Već je nekoliko puta potvrdila da fotografija može da menja živote, a do sada je fotografisala u Brazilu, Sjedinjenim Američkim Državama, Meksiku i na Kubi. Erlich je pristala da sa čitaocima XXZ magazina podeli seriju fotografija iz Nju Orleansa – projekat koji prati grupu drag kraljica tokom priprema za takozvanu „Maskara trku“, u kojoj se topi šminka, a nakit zvecka na svakom kilometru. Oni koji budu poželeli da više saznaju o radu ove talentovane fotografkinje mogu to da učine na njenom web-sajtu.
Drrag 01 S

London clubbing 1997: Drag queens

Glamurozno preterivanje

Kako se o drag sceni mislilo i pisalo sada već dalekih devedesetih godina prošlog veka ilustruje i tekst koji je Milica Vuković napisala specijalno za magazin XZ u januaru 1997. godine.
Ruu 03 S

Priča o fluidnosti roda

Rođeni/e smo nagi/e, sve ostalo je drag?

Drag je u svojoj osnovi feministički čin, već po tome što podrazumijeva identitetsku transformaciju u odnosu na ono što je uvriježeno društveno poimanje roda, spola te očekivanih rodnih uloga. Ljudi zaboravljaju da se rodni identitet stvara kroz svakodnevni život i ulaskom u drag u raznim, pa čak i običnim situacijama: od odlaska na posao do spremanja za večernji izlazak ili sastanak. Sve to uključuje složene svjesne i nesvjesne procese kojima se rod razvija i ustoličuje kroz odjeću, frizuru, šminku, gestikulaciju i ekspresije – i to često potpuno drugačije u različitim prilikama. Drugim riječima, svi mi radimo drag svakodnevno, te kreiramo rodni identitet kroz ekspresiju rodnih i drugih uloga.
Panti 01 S

Panti Bliss: drag kraljica, komičarka, aktivistkinja

Sve te male stvari

Pitanje gej identiteta je postalo paradoksalno, ako ne i nerešivo, jer je ovaj istovremeno politički nužan i politički katastrofalan. Nužan jer je suštinski bitan i neophodan, te je uvek u opasnosti od nestajanja, potiskivanja i „nevidljivosti", te je to je identitet koji treba po svaku cenu afirmisati, neprekidno, i to utoliko više ukoliko je i dalje obeležen kao sraman, patološki i devijantan.