Tekstovi sa tagom: društvo

Turbo-folk i u novom preobraženom izdanju nije samosvojni entitet; on je “soundtrack” odnosno zvučna kulisa našeg svagdana. Turbo-folk nije izolirani glazbeni fenomen kako ga se najčešće i nekoć i danas - posve pogrešno - interpretira. On je doista način sagorijevanja naroda i razbuktavanja njegovih najnižih strasti, ali i logičan ishod opsežne selidbe pseudofolklornih  rituala iz svojeg izvornog tradicijskog i ruralnog prošlostoljetnog okruženja u urbani prostor današnjice. Naravno i u prostor društvenih mreža hranjen lažnim vijestima, govorom mržnje, teorijama zavjere i najrazličitijim bedastoćama

“Squid Game” serija je od devet epizoda, čiji otvoreni kraj najavljuje nastavak. Opet nisam siguran želim li ga gledati. Međutim, “Squid Game” je ovog trenutka najprivlačnija, financijski najisplativija priča za dopričavanje, koja postoji na svjetskoj burzi priča. “Squid Game” je, da tako kažem, početkom 2022. neusporediva marka, nedosegljiv brand, ona je mladi Lionel Messi među svim dostupnim pričama. Ona pripovijeda o kapitalizmu i totalitarizmu. Pripovijeda o tome da zapravo nema slobode mimo novca, premda je novac osnovno sredstvo ljudskog porobljavanja. Pripovijeda o tome koliko je strašno biti siromašan i koliko je strašno biti bogat

Najveće oružje koje naši protivnici imaju nije samo njihovo neograničeno bogatstvo i moć. To je i njihova sposobnost da stvore kulturu koja nas čini da se osjećamo slabim i beznadežnim i koja umanjuje snagu ljudske solidarnosti

Rodne uloge koje su nam dodijeljene nikada nismo prestali igrati; nekada su stvari malo išle nabolje, ali ne kontinuirano. Žene i dalje igraju one tradicionalne, ali za mizerne plate i užasne uslove rada. Sve je nerijetko popraćeno mobingom, odnosno psihičkim, a ponekad i fizičkim nasiljem. One su zadužene za više poslova koje moraju istovremeno obavljati u velikim trgovačkim lancima, koje najčešće drže ljudi bliski vladajućim strukturama. Druge su pretežno u konfekcijskim industrijama koje su u vlasništvu stranih kapitalista. A nakon zvuka sirene čekaju ih standardni poslovi u kućama. Kapitalizam kome je imanentan patrijarhat stvara nam sivu i tmurnu sliku života žene, baš kao u Zolinom romanu „Žerminal“

Nasilje nad ženama je svakidašnjica, stvarnost. Nasilje u obitelji, seksualni napadi, mobinzi na radnom mjestu, silovanja, sakaćenje genitalija – samo su neke od vrsta nasilja koje se temelje isključivo na pitanju spola. Iako se medicinske i pravne definicije razlikuju, silovanje je stvarni izraz agresivnosti, ljutnje ili potrebe za moći; psihološki –  riječ je o nasilju, ne o seksu. Pri čemu, nove medicinske teorije o tipologijama zlostavljanja upućuju na to da je zapravo riječ o duševnoj anomaliji  i da nasilnici, odnosno silovatelji ustvari imaju – dijagnozu! E, pa ima li tomu kakva lijeka?

U mojim bilješkama na telefonu bilo je more nedovršenih zapisa. Kada sam ih iščitavala, pokušavajući ih sistematski izučiti, shvatila sam da je svaki takav tekst – započet pa napola prekinut – bio pokušaj da pišem o nečemu meni jako bitnom, ali i jako bolnom. Prekinut tekst ostaje zauvijek nedovršen, osuđujući i naredni tekst na istu sudbinu. No, imam osjećaj da je čak i ovakav kontraproduktivan pristup pisanju imao neki efekat. Pokušaj rađa priliku za spoznaju greške, a vremenom stasava u uspjeh. Svaka tehnika, pa tako i tehnika pisanja, zahtijeva vrijeme, strpljenje i vježbu. Pisanje je zanat, ne trik koji ispada iz rukava mađioničaru

Koncept rada kakvog trenutno poznajemo nije neizbježan i nužan, niti je ikakvo prirodno stanje. Rad je - kao što su i države i nacije - jednostavno izmišljen konstrukt, koji može i mora biti prevaziđen i ukinut. Ovim možda ne bi bili riješeni svi problemi čovječanstva i planete, ali ako je rad dio problema, onda ukidanje rada sigurno može biti dio rješenja. Niko ne može predvidjeti šta će biti rezultat oslobađanja kreativne moći sputane radom. Sve je moguće, čak i velika socijalna kriza, ali zar nam socijalna kriza nije permanentno stanje?

Kako bismo osjećali kakvu-takvu bliskost, a istovremeno i iskazali svoju individualnost, na internetu od njegovih samih začetaka formiraju se raznorazne grupice, supkulture čak. Cottagecore i dark academia samo su dvije ribice iz čitavog oceana. Njihova je posebnost što su dio grupe estetskih supkultura nastalih u eri interneta kojom vladaju primarno vizualni divovi poput Pinteresta, Instagrama i Tik Toka, a koji nude brze, probavljive i lako dostupne sadržaje

Bizaran slučaj Britney Spears dosegao je svoj vrhunac nakon trinaest godina. Hashtag #FREEBRITNEY postao je ime za pokret za ljudska prava koji je prokazao najmračniju stranu glazbene industrije i prividnog glamura iza ovog pop fenomena

Iako još uvijek premalo istražujemo razmjere i posljedice opterećenja kućanskog rada van nerijetko privilegiranih prostora (američkih) domaćica, i ta su nam iskustva vrijedna jer pokazuju da je kućanski rad i odgoj djece zaista težak rad kojemu nema kraja, odmora i godišnjeg. Važna su i jer ukazuju na nesreću koja izvire iz zarobljenosti u ulozi koju nam društvo nameće, kao i na strah od kažnjavanja i odbačenosti koja nas čeka ako iz svoje uloge izađemo. U tom pogledu, Čistimo zajedno je film koji najjednostavnijim mogućim tehničkim pristupom nudi duboke i vrijedne spoznaje

Vic je i jedan učinkovit marker identiteta. Znajući to, možda je i aktualna historijska tranzicija od kulturološkog identiteta ‘starog’ Bosanca u etnokonfesionalni – ali zato, kažu, konstitutivni – status ‘novog’ Bošnjaka-muslimana, ponešto doprinijela djelomičnom povlačenju humorne forme vica kao prepoznatljivog dijela bosanskohercegovačke svakodnevne kulture življenja. Jer etnički i vjerski identiteti, kreirani i snažno podržani ideologijama i politikama, sebe ‘ozbiljnije’ doživljavaju, razumiju i reprezentiraju nego što to čine slobodniji, fragilniji i općenito manje opterećeni socijalno-kulturni identiteti koji nastaju spontano, ‘odozdo’

A za sreću treba malo povjerenja i bezazlenosti, malo smjelosti i drskosti. Ponekad i odbijanja da je se čeka i nestrpljenja da se za njom krene u potragu. Otkrivanja gdje bi mogla biti. I pokušaja da je sami nekako stvorimo i prizovemo. To ne ide lako, a nije ni jednostavno, ali puno mijenja trenutak kad umjesto sreće za sebe, počnemo tražiti sreću za drugog

Ova opaka aždaja fino se uklapa u koherentnu sliku svijeta u kojoj postoji jasno omeđeno dobro i zlo, ili mi i oni, respektivno; u kojoj se, pogađamo, sve događa s razlogom. Svijet u kojem nema mjesta nedoumici i sumnji pa tako ni provjeri. Razbucao li cunami pola Indonezije, pokosio li Brejvik bezbrižnu mladost, ili neko, dok ovo čitamo, mučki isprebijao ženu, sve mora imati svoj uzvišeni razlog, a poželjno je, i smisao

Ko će pobijediti, čovjek ili virus? Ko su varvari današnjice? Da li biste životinjsko meso zamijenili sintetičkim? Jeste li spremni za nove pandemije?

Kada su davnih devedesetih čuveni Boško i Stanko sa Pinka u još čuvenijoj emisiji „City“ govorili da je nešto must, a Snežana Dakić pitala sagovornike kako brinu o svom wellnessu, svi smo se zgražavali. Pa, zar nemamo mi u ovom prelepom jeziku svoje rođene reči kojima možemo da se služimo?!