Tekstovi sa tagom: društvo

A za sreću treba malo povjerenja i bezazlenosti, malo smjelosti i drskosti. Ponekad i odbijanja da je se čeka i nestrpljenja da se za njom krene u potragu. Otkrivanja gdje bi mogla biti. I pokušaja da je sami nekako stvorimo i prizovemo. To ne ide lako, a nije ni jednostavno, ali puno mijenja trenutak kad umjesto sreće za sebe, počnemo tražiti sreću za drugog

Ova opaka aždaja fino se uklapa u koherentnu sliku svijeta u kojoj postoji jasno omeđeno dobro i zlo, ili mi i oni, respektivno; u kojoj se, pogađamo, sve događa s razlogom. Svijet u kojem nema mjesta nedoumici i sumnji pa tako ni provjeri. Razbucao li cunami pola Indonezije, pokosio li Brejvik bezbrižnu mladost, ili neko, dok ovo čitamo, mučki isprebijao ženu, sve mora imati svoj uzvišeni razlog, a poželjno je, i smisao

Ko će pobijediti, čovjek ili virus? Ko su varvari današnjice? Da li biste životinjsko meso zamijenili sintetičkim? Jeste li spremni za nove pandemije?

Kada su davnih devedesetih čuveni Boško i Stanko sa Pinka u još čuvenijoj emisiji „City“ govorili da je nešto must, a Snežana Dakić pitala sagovornike kako brinu o svom wellnessu, svi smo se zgražavali. Pa, zar nemamo mi u ovom prelepom jeziku svoje rođene reči kojima možemo da se služimo?!

Šta možemo naučiti iz filmova u kojim se koristi telefonska sekretarica? Zbog čega električni automobili nisu ekološki prihvatljivo rješenje? Zašto sarajevski načelnici sijeku drveće da bi betonirali grad?

Kada krenem da razmišljam šta se sve promenilo, nekako mi u mislima ispliva ono što je najviše ostalo isto. Ljudska priroda. Svi su u nekom konstantnom sukobu. Pandemija postoji. Pandemija ne postoji. Vakciniši se. Nemoj da se vakcinišeš. Stavi masku! Neću da nosim brnjicu! I tako u krug. Fascinira me ta životinjska potreba da se borimo za nešto i krvnički se držimo toga, u ovom slučaju stava, koji najčešće nema veze sa naukom, mozgom, a ni zdravim razumom

Kako ćemo živjeti narednih mjeseci? Godina 2020. donijela je dramatične promjene na planeti, a sad je jedno od najzanimljivijih pitanja šta će od tih promjena ostati kao trajna praksa

Budućnost od nas zahtijeva promjenu, a obrazovni sustav, kao temelj društva, mora biti podvrgnut reformama kako bismo onima koji dolaze nakon nas u rukama ostavili bolji svijet

Reditelj, scenarista, producent i glumac Miroslav Mika Aleksić, najpoznatiji kao učitelj glume, priveden je subotu nakon što ga je više devojaka, od kojih su neke maloletne, prijavilo za silovanje ili seksualno uznemiravanje. Sve su prošle torturu i zlostavljanje dok su bile članice njegove dramske grupe

Nastojanja da se izmisle novi, "politički korektni" izrazi za dotad uobičajene često su i sama bila predmet satire. Jedan od načina ukorjenjivanja političke korektnosti bez sumnje je ono kroz zabavu i smijeh u sitcomu. Kada se god društvo trebalo senzibilizirati za neku važnu društvenu problematiku, poput recimo prava homoseksualnih osoba ili rasno pitanje, jedan od najlakših načina bila je osmišljavanje situacijske komedije u kojima bi aktanti, ili barem zanimljivi sporedni likovi spadali upravo u onu skupinu o čijim se pravima u tom trenutku u društvu debatira

Niti će 2021. godina biti bolja, niti će 2020. biti moguće zaboraviti. Naprotiv, ne bi ni trebalo. Zaboravljanje i potiskivanje posljedica koje proživljavamo, te nadanje lišeno materijalnih okolnosti, prije da nas otupljuje da preventivno razmišljamo u pravcu anticipacije krize i društvene reakcije na nju. Sa COVID-om vidjeli smo na koji način ona danas funkcionira – u fokusu nije bilo spašavanje društva koliko tržišnog i bankarskog sektora, do te mjere da je omogućilo još veća bogaćenja – globalna, kao i lokalna

Ljudi kad su sami, ne paze što misle, a kad su među ljudima, ne paze što govore. Bude se ujutro i smisao života im je borba protiv 2020. i svega što u njoj živi, beskorisno mlataranje veslima, zapomaganje, natezanje praznih jedara. Smislovi života poput stvaranja obitelji, selidbe, uređivanja vrta, čitanja vrijednih knjiga, pomaganja drugima, šetnji prirodom, stvaranja na svim razinama, učenja nečeg novog, svi ti smislovi su dovedeni do apsurda i bespotrebnosti

Mediji su izvijestili da je „kćerka osuđenog ratnog zločinca“ naredila da se skine ta ploča, i ova atribucija gospođu Karadžić-Jovičević unaprijed moralno diskvalificira, kao da je ona određivala čija će biti kćerka. Ona je, naprosto, kćerka kao i sve druge, nimalo kriva za djela koja je učinio njezin otac. Ovo su riječi jedne kćerke o svome nesretnom roditelju, koji će zbog svojih nedjela ostatak života provesti iza rešetaka

Kada se šalimo s tako nečime, ono što je bitno je da se zapitamo kako utječe naša šala na druge. Može li na nekoga utjecati jako negativno? Jesam li olakšala/o nečiju patnju svojom šalom? Slažem se da ništa ne bi trebalo biti zabranjeno u humoru i komediji, no isto tako mislim da je važno da razmišljamo o klimi u kojoj se nalazimo i kada u šali nekoga verbalno udaramo, da udaramo zlostavljače koji izbjegavaju posljedice i kazne takvih ponašanja

Razmišljam šta bih ja sada, sa pedeset i kusur godina, odgovorila na mrsko pitanje iz mog djetinjstva. Čija sam poslije četiri decenije?! Opet ničija. Ni oca, ni matere, ni države, ni mjesne zajednice, ni čo’jeka, ni partije… ništa. Nikakvih pripadnosti ja u ovom životu nemam