Tekstovi sa tagom: društvo

Nastojanja da se izmisle novi, "politički korektni" izrazi za dotad uobičajene često su i sama bila predmet satire. Jedan od načina ukorjenjivanja političke korektnosti bez sumnje je ono kroz zabavu i smijeh u sitcomu. Kada se god društvo trebalo senzibilizirati za neku važnu društvenu problematiku, poput recimo prava homoseksualnih osoba ili rasno pitanje, jedan od najlakših načina bila je osmišljavanje situacijske komedije u kojima bi aktanti, ili barem zanimljivi sporedni likovi spadali upravo u onu skupinu o čijim se pravima u tom trenutku u društvu debatira

Niti će 2021. godina biti bolja, niti će 2020. biti moguće zaboraviti. Naprotiv, ne bi ni trebalo. Zaboravljanje i potiskivanje posljedica koje proživljavamo, te nadanje lišeno materijalnih okolnosti, prije da nas otupljuje da preventivno razmišljamo u pravcu anticipacije krize i društvene reakcije na nju. Sa COVID-om vidjeli smo na koji način ona danas funkcionira – u fokusu nije bilo spašavanje društva koliko tržišnog i bankarskog sektora, do te mjere da je omogućilo još veća bogaćenja – globalna, kao i lokalna

Ljudi kad su sami, ne paze što misle, a kad su među ljudima, ne paze što govore. Bude se ujutro i smisao života im je borba protiv 2020. i svega što u njoj živi, beskorisno mlataranje veslima, zapomaganje, natezanje praznih jedara. Smislovi života poput stvaranja obitelji, selidbe, uređivanja vrta, čitanja vrijednih knjiga, pomaganja drugima, šetnji prirodom, stvaranja na svim razinama, učenja nečeg novog, svi ti smislovi su dovedeni do apsurda i bespotrebnosti

Mediji su izvijestili da je „kćerka osuđenog ratnog zločinca“ naredila da se skine ta ploča, i ova atribucija gospođu Karadžić-Jovičević unaprijed moralno diskvalificira, kao da je ona određivala čija će biti kćerka. Ona je, naprosto, kćerka kao i sve druge, nimalo kriva za djela koja je učinio njezin otac. Ovo su riječi jedne kćerke o svome nesretnom roditelju, koji će zbog svojih nedjela ostatak života provesti iza rešetaka

Kada se šalimo s tako nečime, ono što je bitno je da se zapitamo kako utječe naša šala na druge. Može li na nekoga utjecati jako negativno? Jesam li olakšala/o nečiju patnju svojom šalom? Slažem se da ništa ne bi trebalo biti zabranjeno u humoru i komediji, no isto tako mislim da je važno da razmišljamo o klimi u kojoj se nalazimo i kada u šali nekoga verbalno udaramo, da udaramo zlostavljače koji izbjegavaju posljedice i kazne takvih ponašanja

Razmišljam šta bih ja sada, sa pedeset i kusur godina, odgovorila na mrsko pitanje iz mog djetinjstva. Čija sam poslije četiri decenije?! Opet ničija. Ni oca, ni matere, ni države, ni mjesne zajednice, ni čo’jeka, ni partije… ništa. Nikakvih pripadnosti ja u ovom životu nemam

Jagode su otkazane.I leto. Pijace su emigrirale u fejsbuk grupe. Zelena pijaca 44. blok. Vesna kaže da naručuje sir i kajmak preko Instagrama. Neki ministar, čujem u prolazu, kaže: „Ne brinite za južno voće. Stiže.”

Kao autor sve svoje publikacije i prevode pišem u njemačkoj transkripciji. Prestala da sebi prebacujem taj nekoherentni i nelogični način pisanja sopstvenog imena – nema tu logike, ali gdje na svijetu i gdje u životu ima te čuvene logike? Da li je rat logičan? Da li je logično postati izbjeglica? Da li je logično migrirati u drugu zemlju, u drugi jezik? A da li je logično sve to ne uraditi, ne biti izbjeglica, ne naučiti nijedan drugi jezik? Ko to može da zna?

Evo, prvo jedan stručnjak nešto izjavi pa mu drugi kaže da priča nebuloze. Oba su jednako diplomirali i mi bi htjeli vjerovati što nam diplomirani ljudi kažu jer oni su diplomirali baš zato da nam pomažu. Da bi nam diplomirani mogli uopće pomoći, oni moraju biti pametni, sve znati i biti dobri prema nama, a mi im trebamo vjerovati da su pametni, da sve znaju i da su dobri prema nama

Kad vam se desi da i vas zakači virus, bilo bi pošteno da ostanete dosljedni do kraja i da se za pomoć obratite Davidu Ickeu, Novaku Đokoviću ili Semiru Osmanagiću. Odnosno, ako ne vjerujete u pandemiju i tvrdite da je ovo zavjera, kad dobijete temperaturu, a izgubite osjet mirisa, kad onemoćate i krenu teškoće s disanjem, onda molimo da se obratite najbližoj Piramidi Sunca umjesto nadležnom domu zdravlja

Morate da se zapitate u kakvom ste to balonu dosad živeli, kako je moguće da se niste ranije probudili, progledali i shvatili šta vam se sve servira! Pratite vesti mainstream medija, ne vidite skrivene poruke, gutate njihove gorke pilule, nakon kojih vas kljukaju filmsko-serijskim šećerlemama. Mislite da se jede sve što leti po TV-u

U doba Zooma i društvenih mreža, sve što govorimo se svodi na slogane i nadvikivanje. Vrijeme je da naučimo ponešto od majstora dijaloga

Naše neurotično, hronično neispavano i umorno čovečanstvo kolektivno se drži za slamku spasa zvanu kafa, polažući sve nade i planirajući sve uspehe za ono vreme koje dolazi nakon ispijanja čarobnog napitka. On nam nudi raznovrsne efekte – od placeba do ubrzanog rada srca, a kako dejstvo jutarnje doze popušta, organizam se priprema za popodnevnu, ili čak nekoliko popodnevnih i večernjih

Lične ispovesti postale su alati za samopromociju, pa se više ne radi o jednostavnim rečenicama, već o pažljivo komponovanim pasusima koji se dele u tačno određeno vreme, da bi se dobilo što više lajkova i šerova. Samopoštovanje tako sve češće zavisi od nepoznatih ljudi, a misli nam opsedaju komentari onih koji možda i ne postoje. Nismo se ni ranije gledali u oči, ali danas ne gledamo ni u zemlju. Ogledala su zamenile selfie fotografije, a prijatelji sve više liče na botove koji znaju sve o nama, ne zato što su nas slušali, već zato što ih kontrolišu zli agoritmi

"U moje vreme" bilo je poželjno da budemo isti, što ne znači da smo bili jednaki i ravnopravni, naprotiv. Možda zato i dalje nijedan prvi septembar nije tek običan datum, ni decenijama nakon završene škole. Ali, možda će nekad neki prvi septembar označiti zaista i novi početak