Tekstovi sa tagom: drugi svetski rat

Partizani

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe: Mati (8)

Trojicu sinova je dala za slobodu

Hazemino drugo ime moglo bi biti tuga, jer od trojice sinova koje je rodila danas više nema niti jednoga. Samo ponekad, dok u predvečerje toplih ljetnih dana na ivici avlije sjedi za drvenim stolićem srčući polagano kahvu, Hazema počne nekako bolno uzdisati nastojeći uz otpuhe osloboditi se tuge koja joj neprekidno pritišće srce. Tada joj na um padnu lica sinova što su živote dala za Narodnooslobodilačku borbu
Apartaz 06 S

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe: Španac (7)

Četa mladih boraca gledala je u njega kao u mitsko božanstvo

Tokom napornih dnevnih marševa nije govorio mnogo. Naređenja je izdavao odrješitim komandama, ne dozvoljavajući da iko dovede u pitanje valjanost njegovih prosudbi. To nikome nije padalo na pamet jer je bio najstariji vojnik u svojoj četi i jedini čovjek koji je imao vojnog iskustva. Zbog svoje burne prošlosti je i bio imenovan komandantom toj grupi partizana sačinjenoj isključivo od golobradih mladića, koji su jedne novembarske noći, u najvećoj tajnosti, pobjegli iz Zenice zaputivši se prema planini Zvijezdi sa željom da se priključe Narodnooslobodilačkoj borbi
Logor Crveni krst Niš

Priče iz sobe broj 12

Bekstvo iz nacističkog logora u Nišu

Svi istorijski izvori, uključujući i izjave preživelih logoraša, pokazuju da je povod za bekstvo iz logora bio taj što su nemački stražari nekoliko dana pre 12. februara pročitali imena 80 zatočenika iz sobe broj 12 koje je trebalo da streljaju. U to vreme, u sobi broj 12 bilo je 147 logoraša, a među njima bio je i mladi student prava Branko Bjegović, partizanski komesar Duško Tomović, kao i četnički vojvoda Vule Vukašinović sa svojim sinom Radetom
Bbwar 05 S

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe: Utočište (5)

Kuća Kadir-bega Teskeredžića

Ustaške vlasti s jednakim su se prezirom odnosile prema Kadir-begu kao i njihovi prethodnici. Njegov vjerski konzervatizam nije im bio mrzak, a njegova smiješna pojava nije im smetala. Kada su tek prispjeli u Zenicu, u svojim pod konac sašivenim uniformama, njemački vojnici i njihovi oficiri s čuđenjem su gledali na Kadir-bega, za kojeg su vjerovali da je jedan „islamische mystik“. U kuću tog poluludog čovjeka tokom cijelog rata nije ušla nijedna njemačka ni ustaška racija; nijedan vojnik nikada nije zaustavio da legitimiše Kadir-bega ni njegovu ženu Ajša-hanumu
Arelig 04 S

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe (4)

Krvava mantija

Riješen da evanđeoskim blagoslovom pomogne spasenju nepismenog i neukog naroda, don Mirko se u godinama rata samoprijegorno bacio na iskorjenjivanje paganstva i hereze, kako je sam govorio. Godinama su, noću, ustaški bojovnici dovodili nejač i malu djecu u župni dvor gdje ih je don Mirko, ne pitajući nikada ko su ta djeca i zašto njihovi roditelji nisu s njima, pomazivao svetim sakramentima katoličanstva i uz Božiji blagoslov slao u internat u endehazijsku prijestolnicu. Tamo su brigu o siročadi preuzimala njegova subraća dominikanci, učeći ih pokoravati se Božijim i zakonima Nezavisne države Hrvatske
Hrvoje Klasić

Intervju: Hrvoje Klasić, povjesničar

Ubijanje ustaša nije genocid nad Hrvatima

Pošto zna da veliki dio hrvatskih Srba nije otišao u četnike nego u partizane, Lozo onda i partizane uvlači kao počinitelje tog navodnog genocida nad Hrvatima, čime upada u drugu logičku klopku. Naime, već od početka rata Hrvati se masovno uključuju u partizane – Prvi partizanski odred sastavljen je 99 posto od Hrvata – a nakon pada Italije 1943. Hrvati čine većinu u partizanskom pokretu u NDH, pa onda po Lozi ispada da su Hrvati činili genocid nad Hrvatima. Prema Lozi, ubijati ustaše znači genocid nad Hrvatima. To je isto kao reći da je nakon Bleiburga počinjen genocid nad Hrvatima. Nema spora da su nakon rata i na Bleiburgu počinjeni zločini, ali je ključno to što nitko od strane partizana nije ubijen zato što je bio Hrvat, nego zato što je bio ustaša ili kolaboracionist
Zenica željezara

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe: Agitator (3)

Vjerovao je u pravdu za sve

Za četiri godine, koliko je radio kao partijski agitator, Muhidin je uspio uvjeriti sedam stotina radnika da se pridruže Komunističkoj partiji. Njegove planove da osnuje veliki sindikat metalskih radnika i digne prvi masovni štrajk zeničkih željezaraca prekinuo je rat. Muhidin se u augustu 1941. godine, nekoliko dana nakon zvaničnog proglašenja ustanka, s grupom od trideset i sedam drugova odmetnuo u planine centralne Bosne
Smrc 01 S

Kragujevac, oktobar 1941: Pomračenje u pet slika (9)

Masakr u Šumaricama

Smeh se brzo utišao. Znajući da nema mnogo vremena, da jedna kolona već čeka na vrhu livade i da će uskoro doći nova, a nakon nje još ko zna koliko drugih, budući da je streljanje, barem što se tiče njegove grupe, bilo tek na početku, narednik je otišao do vojnikâ sa puškomitraljezima i, visoko podigavši desnu ruku, sa pištaljkom između usana, dao im je znak da se pripreme. Ovi su legli iza oružja, nanišanili, zatim se začula narednikova pištaljka, pa nekoliko dugih, dobro sinhronizovanih rafala, koji su pokosili ljude u podnožju. Vojnici koji su doveli i postrojili građane, a koji su do tada, gledano s vrha, stajali sa leve strane, prišli su njihovim telima i pobrinuli se, pucajući iz pištolja, da niko ne ostane živ.
Bbwar 02 S

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe: Azra Uzunalić (2)

Ljubavnica SS oficira

Azra Uzunalić ostat će upamćena kao žena koja je godinama, svake večeri, šetala glavnom zeničkom promenadom vodeći se podruku s njemačkim SS oficirom i kao žena koja je naredila da se ubije njen bivši ljubavnik Danijel Uljarević, a njegova supruga i djeca interniraju u logor u Staroj Gradišci. Nakon Danijelove smrti, ako bi neko u njenom društvu spomenuo njegovo ime, pravila se da riječi govornika ne dopiru do nje, ali bi zato poslije, kada bi ostajala sama sa svojim novim njemačkim ljubavnikom, tog čovjeka biranim riječima prokazivala kao komunistu i partizanskog agenta
Aa 35 S

Kragujevac, oktobar 1941: Pomračenje u pet slika (8)

Da li ćemo čekati da nas dokusure?

Napolju je svanulo, snopovi sunčeve svetlosti prodirali su kroz prozore, pa unutra više nije bilo tako mračno. U tim trenucima baraka je delovala kao velika jama, a prozori kao njen uzani otvor. Ako su ljudi bili privremeno zaboravili na svoje muke, sada su ponovo počeli da se žale na glad, žeđ, hladnoću i nedostatak vazduha. Neki su izgubili živce, pa su krenuli ka vratima, tražeći hranu i vodu ili pozivajući vojnike da im kažu šta hoće od njih. Oni hrabriji lupali su na vrata, ali niko nije odgovarao, niti se spolja čuo bilo kakav zvuk, izuzev motora kamiona, koji se udaljio ka donjim barakama. Neki su plakali i čekali da vide šta će se desiti. I učenici su plakali. Profesori su stajali pored njih i ćutali.
Split oslobođenje

Uz obljetnicu oslobođenja Splita 1944. godine

Cijeli grad otišao u partizane

Bilo bi dobro da vidimo od čega su nas to partizani prije 70 godina oslobodili? Danas, 70 godina poslije, posljednji preživjeli partizani iz tih herojskih dana – oni koji su bili jači i od Nijemaca i od Talijana i od ustaša i od četnika – nalaze se u desetom desetljeću života, a svoju duboku starost žive sa spoznajom da ih se u dijelu javnosti smatra nitkovima, dok u njihovu i našem gradu istodobno niču spomenici s imenima ustaških ratnih zločinaca, a gradski zidovi prepuni su ušatih slova koja slave poraženu fašističku vojsku. Kao da je sâm Sotona sišao u naš grad, pa bijelo napravio crnim, a crno učinio bijelim
Aapokr 04 S

Kragujevac, oktobar 1941: Pomračenje u pet slika (7)

Kada bi nam bar dali vode

Učenici su potom zaćutali. Ni u ostalim grupama niko nije govorio. No, u drugim delovima barake nije bilo mirno. Čovek koga je mučio zub sada je jaukao od bolova. Ljudi su pokušavali da ga smire, dajući mu savete iz „narodne psihologije“; svako se prisećao svojih muka sa zubima, odnosno ličnih psiholoških trikova kojima je pokušavao da zavara bol. Čovek ih nije slušao, sedeo je savijenih nogu u kolenima, držao obe ruke na obrazu i klatio se gore-dole, poput rabina tokom molitve. Nedaleko od njega jedan mladić je tvrdio da mu je vrućina, pa se skinuo do potkošulje, bacivši sako i košulju na beton, iako je u baraci bilo prilično hladno, najviše zbog vetra, koji je stvarao utisak da ima samo nekoliko stepeni iznad nule.
Sarajevo logor Jevreji

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe: 23. juna 1941. (1)

S Davidovom zvijezdom na rukavu

Ogromna je bila Jakobova zbunjenost onog dana kada je pročitao u novinama državni proglas u kojem se nalagalo da svi građani nove zemlje, židovskog porijekla, obavezno moraju na rukavu kaputa nositi prišivenu žutu Davidovu zvijezdu i da će svako nepoštivanje odredbi iz proglasa biti strogo sankcionirano. Jutro poslije objavljivanja proglasa Jakob je na posao došao s Davidovom zvijezdom zašivenom na rukavu kaputa. U kancelariji je tog dana bio tiši nego uobičajeno, ali pomalo rastresen i nemiran. Na povratku kući hodao je nesigurnim i brzim korakom, oborene glave, nastojeći se kretati uličicama i čikmama koje su u to doba bile puste
Pokris 07 S

Kragujevac, oktobar 1941: Pomračenje u pet slika (6)

Profesore, jeste li čuli pucnjeve?

Profesori su poslušali njegove instrukcije: otišli su do učenika, popričali sa njima, a razmenili su nekoliko rečenica i sa očevima koji su pronašli svoje sinove. Lazović je među njima prepoznao vlasnika kafane Lepenica, ne samo po njegovim dugačkim brkovima, koji, sami po sebi, pod slabim svetlom mesečine, koja je dopirala kroz prozore ispod krova, ne bi bili dovoljni, već i zato što ga je ranije, kada se u baraci upalilo svetlo, video kako razgovara sa sinom. Činilo mu se da učenici još uvek sve dobro podnose. Neki su se, doduše, žalili na glad, žeđ ili hladnoću, neki su plakali, ali nikoga nije hvatala panika. Stefan Vujović se okružio grupom od sedam-osam drugova, koji su pažljivo slušali njegov monolog.
Aapokrl 12 S

Kragujevac, oktobar 1941: Pomračenje u pet slika (5)

Nek crknu u toj rupi!

Čovek čije su reči tako snažno delovale na Dobrovoljce, koji je svojom pojavom uneo nemir i među ljude u baraci, takođe je bio odeven u dobrovoljačku uniformu, samo što je imao viši čin. Iako je bilo očigledno da ga se ljotićevci plaše, u tom trenutku nije bio mrzovoljan, već nasmejan, raspoložen, kao bogati seljak tokom slavlja u omiljenoj kafani, gde ga svi poznaju i poštuju. Bio je krupan, crnomanjast, sitnih očiju, gustih brkova i oštrih crta lica. Hodao je dostojanstveno i govorio nešto vojnicima iz svoje pratnje, koji su se nekoliko puta glasno nasmejali.