Tekstovi sa tagom: dubravka ugrešić

Književnoumjetnička djela Dubravke Ugrešić, općenito rečeno objedinjuju teme prije svega same prirode književnosti i pitanja kreativnog stvaralačkog procesa, a tokom devedesetih godina u prvi plan dolaze teme koje se tiču egzila, izbjegličke traume, pitanje identiteta, itd. Ugrešić vrlo vješto i hrabro u svojim radovima (zbirkama priča, romanima, esejima) upućuje kritiku vlasti i društvu općenito, često progovara o društvenoj nepravdi, i svakako da je možemo smatrati angažiranom intelektualkom. U nastavku ovog rada ćemo prikazati šta znači kada neko progovori van nacionalnih okvira i „zaprlja“ zrak

"Mislim da će se tek pokazati u kojoj je mjeri i sama pojava Dubravke Ugrešić bila za našu sredinu važna. Ona je ostavila dubok trag u našem književnom životu, a i u osobnom životu svih nas koji smo je poznavali", rekao je pisac Pavao Pavličić

Nakon kratke i teške bolesti, u petak je, 17. ožujka, u Amsterdamu umrla jedna od najvećih hrvatskih književnica - Dubravka Ugrešić

Sanjala sam: na aerodromu sam i nekoga čekam. Konačno se pojavila osoba koju sam čekala, žena mojih godina, začudo, ali bez prtljaga. "Don't you have any luggage?" "No, I have only lifeage", odgovorila je, u šali rimujući reč luggage sa kovanicom lifeage. Reč koju je izgovorila moja dvojnica iz sna mogli bismo prevesti kao – "život je jedini prtljag koji nosim sa sobom"

U engleskom jeziku bog i pas neraskidivo su povezani. Dog i god. U potrazi za Bogom moj je život postao pseći, dog’s life. Google je u meni razvio pseću odanost, isplažena jezika pokorno kaskam za svojim gospodarom. Pred mojim očima titra božanska kost koju moj gospodar drži u ruci, ali je nikada ne ispušta. I eto me na početku. Bog je trikster. I božji sin, Isus, je trikster

Pisac u jednom trenutku sreće egzilanta u sebi, pomiruje se, stanje zvano egzil postaje njegovim pravim stanjem. Načinivši krug, pisac se pomireno vraća svojoj pravoj kući

Kakav je to bio sistem u kome se od dece očekivalo da šalju plamene pozdrave predsedniku? Kakva je mogla da bude budućnost takve zemlje, takvog sistema? I, da li je to zaista jedina slika te zemlje? Ili su postojale različite paradigme koje su u “zemlji socijalizma sa ljudskim likom” nesmetano funkcionisale jedna kraj druge? Kako se sećamo svog detinjstva, zemlje u kojoj smo odrastali? Kakva je ta zemlja (zaista) bila? I, šta ona znači danas, ako uopšte možemo da mislimo o zemlji van ideja o teritoriji i naciji? Od ovih pitanja započinje rad na projektu Plameni pozdravi, sa jasnom svešću da on ni na jedno od njih ne može da da potpun, još manje za sve zadovoljavajući odgovor. Ekskluzivno za naš portal, sa dozvolom autorke Ane Adamović, prenosimo najzanimljivije delove projekta “Plameni pozdravi”

„Moja je perspektiva marginalna, pluta na površini, melankolična“, ustvrdila je jedna od najistaknutijih hrvatskih književnica, saževši u jednoj rečenici svoj paradoksalni status disidentice, kritičarke bezumnih režima i dijagnostičarke karaoke kulture.

Knjiga “SFRJ za ponavljače” je leksikon, personalni katalog stvari, pojmova, običaja, fenomena i imena vezanih uz bivšu Jugoslaviju. Iz današnje perspektive ta se svakidašnjica može činiti fantastičnom, međutim, ni sadašnjost malenih zemalja koje su iščilile iz jugoslavenskog jajeta ne pruža u tom smislu mnogo nade. Čitanje Novačićevog leksikona pruža mnogostruke užitke. Jugoslaveni su dugo živjeli zatočeni u ideološkim floskulama koje su naprosto perpetuirali. I zemlja je bila najljepša na svijetu, i Jadransko more najplavlje, i riba najsvježija, i ljudi najsrdačniji, i samoupravljanje najefikasnije, i bratstvo i jedinstvo najčvršće, i vojska najhrabrija. Novačićeva knjiga dekonstruira te i druge floskule na veseo način. Upravo zato postiže dvostruki efekt. Čitajući Novačićevu knjigu pomireno pristajemo na vlastitu prošlost i istodobno osjećamo olakšavajući otpust od nje

Esej koji je autorka pročitala na skupu „Muzealizacija Jugoslavije“ 2. decembra u Domu omladine u Beogradu, u organizaciji Muzeja Jugoslavije i Platforme za savremenu umetnost Kiosk.

Eto prilike da ponovim nezaboravnu repliku djevojčice, koju sam već toliko puta citirala. Djevojčica je za vrijeme granatiranja Sarajeva završila u bolnici, na psihijatrijskom odjelu. “Čega se najviše bojiš?” pitali su je liječnici. “Ljudi”, odgovorila je djevojčica. Djevojčica bi danas morala biti mlada žena koja se bliži tridesetoj. Nadam se da je naučila živjeti sa svojim tjeskobama. Ljudi su velika nesreća – i to je prva pretpostavka života među njima. Ima li ikoga tko mi može dokazati suprotno?

Važnost Starta za ondašnje javno mnijenje predstavlja spremnost za otvaranje novih tema koje u današnjem društvu još predstavljaju nepopularno štivo. Intervju s novinarkom Gloriom Steinem, koji je u decembru 1983. godine uradila Slavenka Drakulić-Ilić, problematizira ulogu žene u društvu i jačanje feminističkog pokreta. U Ljubljani je u maju 1985. održana tribina “Magnus: Homoseksualnost i kultura”. Glavni gost programa bio je francuski pisac Gay Hocquenghem. Riječ je o piscu, teoretičaru i jednom od prvih koji je o svojoj homoseksualnoj orijentaciji govorio sasvim otvoreno. Novinarka Dubravka Tomeković u istom broju piše tekst “Prvi Jugoslovenski gay-radio”. Tačnije, prepričava radijsku emisiju zagrebačkog omladinskog radija u kojoj je voditelj bio “dežurni homoseksualac Toni Marošević”