Tekstovi sa tagom: dubrovnik

Tebe ne mogu uništiti ni pohodi osvajača ni zemljotresi, jer se tvoj kamen, kao otjelovljena ideja o ovjekovječenoj suštoj ljepoti, uvijek ponovno uobličuje u zagrljaju s tvojim nebom i s tvojim morem.

Nasuprot ograničenog broja načina da se Dubrovnik ne vidi, postoji bezbroj načina da se Dubrovnik vidi. U takvim prilikama svaki put sam zapanjen, kao putnik došao izdaleka i slučajno tu zatečen jasnošću iskaza

Ostaje nam razbistriti kontroverzu koja to nije o Oliverovom nepopustljivom bojkotu Srbije. Takav Oliver koji navodno zlopamti i ne prašta, ne može ući u kulturu sjećanja koju tek treba stvoriti na ovim prostorima poslije balkanskog tridesetogodišnjeg rata. To nije bio on ni kao osoba niti na to ukazuje njegov opus u kojem ima više vjere, ljubavi i oprosta nego u liturgijama glavnih kršćanskih crkava s ovih prostora u zadnjih četrdeset godina. Poput onog galeba iz njegove pjesme, bio je visoko iznad prizemnog nacionalizma i tribalnog konflikta

Žitelji Zagorske ulice u Zemunu će uskoro dobiti adresu u Ulici Blagoja Jovovića, po atentatoru na Antu Pavelića, a biće promenjena i imena ulica Porečke, Hvarske, Hrvatske na Paliluli, zatim Splitske, Podravske i Bjelovarske na Voždovcu i Šibeničke (Zvezdara). Promeniće se i nazivi Ljubljanske, Bledske, Bosanske i Mariborske na Zvezdari, Celjske ulice na Vračaru, Lopudske na Savskom vencu, Murske na Voždovcu, Zeničke na Paliluli

Pita urednik Đuro Tadić, jedan od sisačkih entuzijasta koji kroz udrugu Kultura vrijednosti (izdavač knjige) čuva vrijednosti neizbrisivog vremena: „Za nas, pripadnike Jelenine generacije, postavljaju se pitanja: da li smo mi ljudi sa prostora bivše Jugoslavije postali slobodniji ljudi?, da li smo pojedinačno postali bolji ljudi?, da li smo ratom, ognjem i mačem podijeljeni, postali sretnije i uspješnije društvene zajednice?“ Jelena je odgovorila na ta pitanja znatno ranije, onda kad je napisala: “U Beograd sam se preselila na dan početka bombardovanja Srbije. I volim da sam bila u Dubrovniku i nisam videla radost Beograda kada su tenkovi išli na Hrvatsku. I da sam bila u Beogradu za vreme bombardovanja da ne vidim kako se Dubrovnik raduje“

Nadomak spomeniku Ivanu Pavlu II., vatikanskom globetrotteru koji nije zaobišao ni Gruž, na pročelju Tvornice ugljenografitnih proizvoda ističe se firma Muzeja crvene povijesti. Osnovala ga je nekolicina mladih Dubrovčana koji su, prema vlastitom iskazu, željeli na kvalitetnim znanstvenim temeljima podsjetiti na socijalističku prošlost društva u kojem žive

Rijetki su ljudi koji iza sebe ostavljaju nevjerojatno dubok stvaralački trag i isto tako svojim odlaskom u mnogima izazovu osjećaj tuge. Jedan od takvih ljudi je i glazbeni velikan, skladatelj, dirigent, gitarist, aranžer, jedan od najvećih hrvatskih glazbenika svih vremena - Đelo Jusić. Nakon duže bolesti, umro je u Zagrebu u 80. godini

Lokalni muzički projekt, skupina odličnih glazbenika, zajebanata i entuzijasta, koji već godinama sviraju i pjevaju svoje pjesme, nastupajući po okolnim selima, a najviše, ipak, to pretpostavljam, na dvoru i po kućama, onako za sebe i svoje bližnje. Pritom rade nešto što je važno i supstancijalno u svojoj strogoj lokalnosti i što, zapravo, polazi i potječe iz iste one fascinacije širinom i dubinom, pomaknutošću i ludošću lokalnoga konavoskog svijeta, koja pokreće i Nika Kapetanića u njegovom svijetu

Dubrovčani, za razliku od nas, izgradili velike betonske kante za smeće s finim ravnim rubom. Kante poluprazne, a smeće okolo. Poznato. ALI: po rubu kante ispisano crnom debelom pisaljkom (oštro pjesničko oko ne gleda samo higijenu nego i pučku književnost): SRBI SU ZLI. Nešto me štrecne: Eto, opet kao kod kuće! Na rubu druge kante ono ZLI prekriženo pa napisano UBICE. Sad već moram da pratim dramatični dijalog anonimnih korespondenata: na trećoj prekriženo SRBI i napisano USTAŠE. Pitam se kad će – zbog političke korektnosti! – neko prozvat Bošnjake, ali zasad ništa. Nekoliko kanti nose samo ‘originalni’ natpis, a onda, na jednoj od posljednjih, gusto prekrižen prvi tekst i bijesno ispisano: SVI STE ZLI

Za neselektivni i rasprostranjeni napad na Vukovar pred MKSJ, ni pred sudovima u Srbiji, nijedna osoba nije osuđena. Iako je u napadu na Dubrovnik učestvovalo više jedinica koje su se nalazile pod komandom Druge operativne grupe JNA, ni jedan komandant ili pripadnik tih jedinica nije pred domaćim sudom. Uništavanje spomenika civilizacije – uža specijalnost

Možda sam, u trenutku kad mu se pred očima ukazao niz profila puščanih cijevi – ja, dijete koje se igra na podu saloče u njegovom stanu – bio jedna od slika što su prostrujale kroz njegovu svijest. Sve ih je ionako ostavljao u toj ljubavnički neumjerenoj eksploziji smrti koja je njime tresnula o tlo.

Da bismo potpuno shvatili uzroke i značaj propisa protiv sodomije u renesansnom Dubrovniku, verujem da ih treba staviti u širi okvir ekonomskog, društvenog, političkog, demografskog i kulturnog razvoja grada. Dubrovnik se u 15. veku proširio velikom brzinom. Ekonomski rast bio je snažan, zahvaljujući trgovini rudama i metalom iz balkanskog zaleđa (prevashodno srebrom) preko Dubrovnika, kao i zahvaljujući dubrovačkoj pomorskoj trgovini. Demografsko širenje grada bilo je izuzetno, naročito naprasni prirast vlastele. Kulturni život se snažno razvijao i menjao. Ukratko, život u Dubrovniku postajao je bolji, ugodniji i zanimljiviji, ali u isto vreme kompleksniji i komplikovaniji.

Nakon što je u nedeljniku “Vreme” br. 692, 8. aprila 2004, u rubrici pod prigodnim nazivom “Vreme uživanja” objavljen tekst izvesne Lidije Popović naslovljen “Kava u Dubrovniku”, redakciji se pismom obratio nekadašnji zamenik glavnog i odgovornog urednika “Vremena”, u ovom slučaju potpisan kao “kolumnista tjednika ‘Feral tribune’…”

Autor knjige “Dubrovnik” uspeo je, u kratkim rečenicama, preciznim potezima, jasnim izrazom, da utka izgled društva pre rata, jugoslovensku lažnu idilu, da čak nagovesti, uz pažljivije čitanje, da je taj lažni mir slutio na nešto što neće na dobro izaći. I sve to kroz sasvim lična sećanja, nepretenciozno, pišući o tako bazazlenim stvarima kao što su porodična letovanja u Cavtatu. I bele sandalice, kratke pantalone i užareni pesak na crno-belim fotografijama naših detinjstava… (iz recenzije Milka Štimca u “Ekspresu”)