Tekstovi sa tagom: emil sioran

U ediciji Nostra vita Službenog glasnika objavljen je “Dnevnik: 1953-1969” velikog poljskog pisca Vitolda Gombroviča. U odnosu na izdanje beogradske Prosvete iz 1985. u tri dela, Glasnikovo u jednom tomu preuzima prevod i predgovor Petra Vujičića, ali sadrži i nove beleške od sredine 1967. do 1969. godine koje je, uz pogovor Vojćeha Karpinjskog, prevela Biserka Rajčić. Kao što piše prevodilac ovog dela Petar Vujičić, “svoj Dnevnik (1953–1969) Gombrovič je u celini objavio na poljskom jeziku, u poljskom emigrantskom izdavačkom preduzeću u Parizu. Na druge jezike, Dnevnik su tek bili počeli da prevode, dok je u autorovoj zemlji, u Poljskoj, Dnevnik bio zabranjen”. U pogovoru ovog izdanja Vojćeh Karpinjski piše da je Gombrovičev “Dnevnik” najvažnije delo poljske proze u celoj njenoj istoriji. Iz ovg kapitalnog dela poljske i svetske proze prenosimo nekoliko odabranih delova

Nacija se gasi čim počne čuvati vrijednosti, pa se kroz spleen i dosadu probija još samo zasićenost slavom i junaštvom.

Ne znam što je dobro a što loše; što je dozvoljeno a što nije; ne mogu osuditi i ne mogu hvaliti. Nikakvoga valjanoga kriterija u ovom svijetu, kao i ni jednoga čvrstog principa. Začuđuje me činjenica da se neki još uvijek bave teorijom spoznaje. Da sam iskren, trebao bih priznati da sam pomalo ravnodušan prema relativnosti naše spoznaje, jer ovaj svijet ne zaslužuje da ga spoznajemo. Često osjećam da sam se domogao potpune spoznaje, one koja iscrpljuje cijeli sadržaj svijeta, samo što nekom drugom prilikom ne shvaćam ništa od onoga što se događa oko mene. U sebi osjećam gorak okus, vrašku i bestijalnu gorčinu, po kojem mi se čak sâm problem smrti čini bljutavim. Prvi put shvaćam koliko je teško definirati tu gorčinu. Možda i zato što tragam za teorijskim motivima, dok ona izbija iz eminentno pred-teorijskog područja.

Hvale je vredan samopregorni trud patriotskih inteligenata da sačuvaju svoj narod, a naročito njegove najmlađe članove, takozvanu decu, od zločestog autošovinizma, ali se mora priznati da je njihova akcija prilično ograničenog dometa. Naime, naši vitezovi nacionale se bez ikakvog vidljivog razloga zaustavljaju samo na savremenim autošovinistima, a ispod žita im promiču mnogo opasniji primeri autošovinizma. Takva nepažnja neće se dobro završiti, jer u Srbiji postoje prava legla najcrnjeg autošovinizma na koje niko ne obraća pažnju, a to su škole, fakulteti i biblioteke

Toliko se odupirem činu da moram najprije pročitati bilo koji Napoleonov život kako bih se odlučio nešto preduzeti. Kad bi Bog mogao znati kakav je teret za mene ma i najmanji čin, svladalo bi ga milosrđe i ustupio bi mi svoje mjesto. Jer moje nemogućnosti imaju nešto beskrajno nisko i istodobno božansko. Niko nije manje stvoren za zemlju nego što sam to ja. Pripadam nekom drugom svijetu, takoreći pod-svijetu. Ispljuvak satane, eto od čega sam napravljen. Pa ipak, pa ipak!

Mučim se pod kapom nebeskom. Duša svodi nebo na dušu. Kamo god pogledam, vidim sebe. Strah je most između žudnje i bitka. Kakvu ravnotežu mogu u njemu zateći? Sadašnjost se odvojila od vremena, a vrijeme povraća trenutke baš kao što bolesnik povraća sadržaj svoje utrobe. Sada, sada, sve što je sada zlo je; ono što je bilo i što će biti imaginaran je lijek za iscrpljujuću bol.

Mi, mladost moje zemlje, mi smo živjeli od Besmisla. To je bio hljeb naš svagdanji. Našavši se na rubu Evrope, prezreni ili zanemareni od cijeloga svijeta, željeli smo privući pažnju. U tu svrhu jedni su se služili pištoljima, a drugi su širili najgore besmislice, izmišljali budalaste teorije. Željeli smo isplivati na površinu historije: voljeli smo skandale, smatrajući ih jedinim sredstvom pomoću kojeg se možemo osvetiti za svoju mračnu sudbinu, svoj podređeni položaj u historiji, svoju nepostojeću prošlost i svoju poniženost u sadašnjosti. “Stvarati historiju”, to su bile riječi koje su nam neprestano bile u ustima, naša misao vodilja.

Pojam personalnosti koji nas kao ljudske figure komada, zadobivajući kod nekih razmjere kozmičkog usklika, njedri neprijateljstvo u bitku. Zbog viška samoga sebe pojedinac gubi ravnotežu, postaje poput stabla čija će krošnja dotaknuti nebo zaboravljajući vlastite korijene… Obujam našega Ja ograničava beskraj, a oštar kritički pogled utapa se u jednodušnu pojedincu.

Čitam stranice o Jovijanu, svetom Baziliju i nekolicini drugih. Sukob između ortodoksije i hereze, u prvim stoljećima, nije besmisleniji od ovoga na koji su nas svikle moderne ideologije. Načini sporenja, strasti u igri, ludosti i sprdačine gotovo su isti. U oba slučaja sve se kreće oko irealnog i neprovjerljivog, koje oblikuju slojevi dogmi, kako religioznih tako i političkih. Povijest će postati snošljivom samo ako se izbjegnu i jedne i druge. Tačno je da će ona tada, u svakom slučaju, prestati kako za one koji trpe tako i za one koji je prave.

Oni koji govore nemaju tajni. A svi govorimo. Izdajemo se, krčmimo dušu; svako se, kao dželat neizrecivog, upinje da uništi sve tajne, počev od sopstvenih. Nađemo li se s ljudima, tada se zajednički unišavamo jurišajući prema praznini, bilo time što razmenjujemo ideje, bilo što se ispovedamo ili spletkarimo. Radoznalost je izazvala ne samo prvi pad, već i bezbrojna svakodnevna posrtanja.

Od vaseIjenskih sabora do današnjih političkih sukobljavanja, pravoverja i jeresi osvajaju ljudsku pažnju neodoljivom besmislenošću. Uvek će, pod različitim izgovorima, biti onih koji su za i onih koji su protiv, svejedno da li je reč o Raju ili o Kupleraju. Hiljade je ljudi stradalo zbog tana¬nih pitanja u vezi sa Devicom ili sa Sinom; hiljade drugih mučilo se zbog manje proizvoljnih, ali isto toliko neverovatnih dogmi. Iz svih se istina rađaju sekte koje na kraju završavaju slično Por-Roajalu, sekte koje su proganjane i istrebljivane; zatim, u trenutku kad nam njihovo propadanje postane drago, kad se okruže svetiteljskim vencem pretrpljene nepravde, te se razvaline pretvaraju u mesta hodočašća

Prema jednoj uporno ponavljanoj legendi Cioran je živeo postrani od sveta, bez veze s njim. I premda je u Francuskoj odbijao intervjue, ipak ih je dao mnogo, ali isključivo u inostranstvu. Pre pet godina Gallimard je objavio više od tri stotine stranica razgovora tog “velikog pustinjaka” s američkim, španjolskim i nemačkim novinarima i piscima. Cioran, naime, nije odbijao govoriti o svom delu, ali je, zbog prilično proturečnih razloga, tu mogućnost ostavljao samo stranim publikacijama. Svaki, ili gotovo svaki mesec otkrivamo tako nove razgovore. Intervju koji je 1983. u Parizu, ali na nemačkom, napravio s njim Hans-Jürgen Heinrichs, i iz koga donosimo delove grupisane po temama, bez sumnje je jedan od onih u kojima Cioran ide najdalje u analizi svoga dela i svojih temeljnih pozicija. U njemu ćemo naći ne samo objašnjenja o njegovoj proturečnoj vezi s francuskim jezikom i njegovim korenima, nego i nedvosmislene izjave o njegovu odbijanju etiketa koje su mu prilepili.

Što se Tereza Avilska u svojim Zasnivanjima toliko dugo zadržava na melanholiji, to je zato što je smatra neizlečivom. Lekari, kaže ona, ništa joj ne mogu, a predstojnica nekog manastira, u prisustvu te vrste bolesnika, ima samo jedan izlaz: udahnuti im strah od autoriteta, pretiti im, zastrašivati ih. Metod koji uzdiže svetica još uvek je ostao najbolji: sučeljeni sa nekim "depresivcem”, dobro osećamo da bi jedino bio efikasan udarac nogom u tur, šamarčina, dobro ga izdevetati