Tekstovi sa tagom: emil sioran

Suočen sa pošastima nepismenog, petparačkog, tabloidnog novinarstva i neretko iste takve stvarnosti, XXZ magazin beži u prošlost, onu bolju prošlost, neka lepša vremena i tekstove o događajima i ljudima koji nisu zaslužili da budu zaboravljeni. Međutim, valja se setiti toga da neprijatelj nikada ne spava, da teška vremena mogu postati još teža, te da u svakakvom vremenu i sredini postoje ljudi koji se trude, stvaraju i teže boljem. Zato smo odlučili da vam svake sedmice preporučimo dela savremenika iz sveta (pop) kulture koji su zaokupili našu i zavređuju vašu pažnju. Uz pokoje nedelo, odnosno *kontrapreporuke, razume se

Deca se okreću i moraju da se okreću protiv svojih roditelja, a roditelji tu ne mogu ništa, zbog toga što su podvrgnuti jednom zakonu koji upravlja odnosima između svih živih to jest, da svako rađa svog sopstvenog neprijatelja

Zašto je čovek liričan u bolu i ljubavi? Zato jer ta stanja, mada različita po prirodi i orjentaciji, izviru iz najdubljeg i najintimnijeg dna našeg bića, iz značajnog centra subjektivnosti, svojevrsne zone projekcije i radijacije

Sve je moguće i ništa nije moguće; sve je dozvoljeno i ništa nije dozvoljeno. Bilo kojim pravcem da si krenuo, on nije bolji od bilo kojeg drugog. Ili ostvaruješ ili ne ostvaruješ, ili vjeruješ, ili ne vjeruješ, svejedno je, kao što je isto ćutiš li ili vičeš

Duboko u sebe pohranimo uverenje koje je iznad svih drugih uverenja: život nema smisla, on ga ne može imati. Ako bi nas kakvo neočekivano otkriće uverilo u suprotno, morali bismo se bez oklevanja poubijati. Kad bi nestalo vazduha, disali bismo još izvesno vreme; ali kad bi nam uskratili radovanje zbog uzaludnosti, mi bismo se istog časa ugušili…

Da sam ostvario ono što sam želio – da li bih zbog toga danas bio zadovoljniji? Sigurno ne. Zaputivši se na dalek put, prema krajnostima samog sebe, dok sam putovao posumnjao sam u svoj zadatak i u sve zadatke

U ediciji Nostra vita Službenog glasnika objavljen je “Dnevnik: 1953-1969” velikog poljskog pisca Vitolda Gombroviča. U odnosu na izdanje beogradske Prosvete iz 1985. u tri dela, Glasnikovo u jednom tomu preuzima prevod i predgovor Petra Vujičića, ali sadrži i nove beleške od sredine 1967. do 1969. godine koje je, uz pogovor Vojćeha Karpinjskog, prevela Biserka Rajčić. Kao što piše prevodilac ovog dela Petar Vujičić, “svoj Dnevnik (1953–1969) Gombrovič je u celini objavio na poljskom jeziku, u poljskom emigrantskom izdavačkom preduzeću u Parizu. Na druge jezike, Dnevnik su tek bili počeli da prevode, dok je u autorovoj zemlji, u Poljskoj, Dnevnik bio zabranjen”. U pogovoru ovog izdanja Vojćeh Karpinjski piše da je Gombrovičev “Dnevnik” najvažnije delo poljske proze u celoj njenoj istoriji. Iz ovg kapitalnog dela poljske i svetske proze prenosimo nekoliko odabranih delova

Nacija se gasi čim počne čuvati vrijednosti, pa se kroz spleen i dosadu probija još samo zasićenost slavom i junaštvom.

Ne znam što je dobro a što loše; što je dozvoljeno a što nije; ne mogu osuditi i ne mogu hvaliti. Nikakvoga valjanoga kriterija u ovom svijetu, kao i ni jednoga čvrstog principa. Začuđuje me činjenica da se neki još uvijek bave teorijom spoznaje. Da sam iskren, trebao bih priznati da sam pomalo ravnodušan prema relativnosti naše spoznaje, jer ovaj svijet ne zaslužuje da ga spoznajemo. Često osjećam da sam se domogao potpune spoznaje, one koja iscrpljuje cijeli sadržaj svijeta, samo što nekom drugom prilikom ne shvaćam ništa od onoga što se događa oko mene. U sebi osjećam gorak okus, vrašku i bestijalnu gorčinu, po kojem mi se čak sâm problem smrti čini bljutavim. Prvi put shvaćam koliko je teško definirati tu gorčinu. Možda i zato što tragam za teorijskim motivima, dok ona izbija iz eminentno pred-teorijskog područja.

Hvale je vredan samopregorni trud patriotskih inteligenata da sačuvaju svoj narod, a naročito njegove najmlađe članove, takozvanu decu, od zločestog autošovinizma, ali se mora priznati da je njihova akcija prilično ograničenog dometa. Naime, naši vitezovi nacionale se bez ikakvog vidljivog razloga zaustavljaju samo na savremenim autošovinistima, a ispod žita im promiču mnogo opasniji primeri autošovinizma. Takva nepažnja neće se dobro završiti, jer u Srbiji postoje prava legla najcrnjeg autošovinizma na koje niko ne obraća pažnju, a to su škole, fakulteti i biblioteke

Toliko se odupirem činu da moram najprije pročitati bilo koji Napoleonov život kako bih se odlučio nešto preduzeti. Kad bi Bog mogao znati kakav je teret za mene ma i najmanji čin, svladalo bi ga milosrđe i ustupio bi mi svoje mjesto. Jer moje nemogućnosti imaju nešto beskrajno nisko i istodobno božansko. Niko nije manje stvoren za zemlju nego što sam to ja. Pripadam nekom drugom svijetu, takoreći pod-svijetu. Ispljuvak satane, eto od čega sam napravljen. Pa ipak, pa ipak!

Mučim se pod kapom nebeskom. Duša svodi nebo na dušu. Kamo god pogledam, vidim sebe. Strah je most između žudnje i bitka. Kakvu ravnotežu mogu u njemu zateći? Sadašnjost se odvojila od vremena, a vrijeme povraća trenutke baš kao što bolesnik povraća sadržaj svoje utrobe. Sada, sada, sve što je sada zlo je; ono što je bilo i što će biti imaginaran je lijek za iscrpljujuću bol.

Mi, mladost moje zemlje, mi smo živjeli od Besmisla. To je bio hljeb naš svagdanji. Našavši se na rubu Evrope, prezreni ili zanemareni od cijeloga svijeta, željeli smo privući pažnju. U tu svrhu jedni su se služili pištoljima, a drugi su širili najgore besmislice, izmišljali budalaste teorije. Željeli smo isplivati na površinu historije: voljeli smo skandale, smatrajući ih jedinim sredstvom pomoću kojeg se možemo osvetiti za svoju mračnu sudbinu, svoj podređeni položaj u historiji, svoju nepostojeću prošlost i svoju poniženost u sadašnjosti. “Stvarati historiju”, to su bile riječi koje su nam neprestano bile u ustima, naša misao vodilja.

Pojam personalnosti koji nas kao ljudske figure komada, zadobivajući kod nekih razmjere kozmičkog usklika, njedri neprijateljstvo u bitku. Zbog viška samoga sebe pojedinac gubi ravnotežu, postaje poput stabla čija će krošnja dotaknuti nebo zaboravljajući vlastite korijene… Obujam našega Ja ograničava beskraj, a oštar kritički pogled utapa se u jednodušnu pojedincu.

Čitam stranice o Jovijanu, svetom Baziliju i nekolicini drugih. Sukob između ortodoksije i hereze, u prvim stoljećima, nije besmisleniji od ovoga na koji su nas svikle moderne ideologije. Načini sporenja, strasti u igri, ludosti i sprdačine gotovo su isti. U oba slučaja sve se kreće oko irealnog i neprovjerljivog, koje oblikuju slojevi dogmi, kako religioznih tako i političkih. Povijest će postati snošljivom samo ako se izbjegnu i jedne i druge. Tačno je da će ona tada, u svakom slučaju, prestati kako za one koji trpe tako i za one koji je prave.