Tekstovi sa tagom: emir suljagić

Njegovo ime je Nezir Omerović. Niko ne zna kako je tačno dospio na snimanje filma, ali među njegovim preživjelim komšijama iz Zalužja kod Bratunca kruži nekoliko različitih priča. Po prvoj, najmanje vjerovatnoj, negdje ga je u stroju vojnika JNA između kojih su se tražili statisti, zapazio i izabrao Yul Brynner. Istina je da je Nezir tada bio "na odsluženju vojnog roka" u Jajcu, ali se holivudskoj zvijezdi mogao približiti tek kasnije, tokom snimanja. Jedan od njegovih najboljih prijatelja tvrdi da je čak i kožna torbica koju inžinjerac Vlado - lik kojeg Brynner tumači - nosi tokom cijelog filma, u stvari pripadala Neziru

Do tog momenta već se znalo da Srbi razdvajaju žene i djecu od muškaraca i dok su žene i djecu vozili ka slobodnoj teritoriji, autobusi i kamioni sa muškarcima su iščezavali u Bratuncu. Srpski oficiri, koji su pažljivo nadgledali evakuaciju civila, zatražili su spisak domaćeg osoblja, a holandski komandni kadar im se nije želio suprotstaviti. S druge strane, ne znam ko je došao na ideju da napravi spisak ostalih muškaraca, mislim da je to bio Hasan Nuhanović, ali se mislilo da je to jedini garant njihove sigurnosti. Svi zajedno smo mislili da se, kada ih Holanđani izruče Srbima, što je već postalo izvjesno, ovi neće usuditi ubiti ako budu znali da su njihova imena negdje zapisana

Preživio sam jer se Mladić tog dana osjećao kao bog: imao je apsolutnu moć da odlučuje o životu i smrti. Mjesecima kasnije ću ga sanjati svaku noć: iznova sam proživljavao taj susret, trudio se da zaboravim detalje koji su me proganjali. Budio sam se pred njegovim zakrvavljenim pogledom, povraćalo mi se od zadaha iz njegovih usta, u nosnicama se zadržao bazd alkohola koji se širio oko njega. Plašio sam se da ću poludjeti pokušavajući da objasnim sebi zašto je poštedio mene, beznačajnog kao što su u njegovim očima morali biti i moji prijatelji čije je strijeljanje naredio

Jedino pitanje koje bih volio postaviti svim prijateljima koje sam stekao poslije rata jeste da li pamte gdje su bili 11. jula 1995. Ne smijem, jer nisam siguran da ću uvijek dobiti odgovor koji bih želio, sa pojedinostima; ne smijem, jer znam da ću na kraju ostati sam, bez ikoga. I pored toga što sam uvjeren da imam pravo tražiti odgovor na to pitanje. Ne zato što me zanima gdje su tačno bili moji prijatelji, nego zato što bih volio znati da i oni nisu učesnici te izdaje. Ono što se desilo u Srebrenici u nekoliko dana jula 1995. je jedna od najvećih izdaja ljudske vrste

“Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja”. Ovako je u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, pisao 2005. Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Ovu knjigu koja se do sada nije pojavila u Srbiji, objavljujemo kao feljton, uz dozvolu autora

“Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja”. Ovako je u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, pisao 2005. Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Ovu knjigu koja se do sada nije pojavila u Srbiji, objavljujemo kao feljton, uz dozvolu autora

“Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja”. Ovako je u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, pisao Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Ovu knjigu koja se do sada nije pojavila u Srbiji, objavljujemo kao feljton, uz dozvolu autora

“Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja”. Ovako je u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, pisao Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Ovu knjigu koja se do sada nije pojavila u Srbiji, objavljujemo kao feljton, uz dozvolu autora

“Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja”. Ovako je u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, pisao Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Ovu knjigu koja se do sada nije pojavila u Srbiji, objavljujemo kao feljton, uz dozvolu autora

“Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja”. Ovako je u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, pisao Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Ovu knjigu koja se do sada nije pojavila u Srbiji, objavljujemo kao feljton, uz dozvolu autora

“Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja”. Ovako je u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, pisao Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Ovu knjigu koja se do sada nije pojavila u Srbiji, objavljujemo kao feljton, uz dozvolu autora

“Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja”. Ovako je u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, pisao Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Ovu knjigu koja se do sada nije pojavila u Srbiji, objavljujemo kao feljton, uz dozvolu autora

“Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja”. Ovako je u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, pisao Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Ovu knjigu koja se do sada nije pojavila u Srbiji, objavljujemo kao feljton, uz dozvolu autora

„Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja“. Ovako u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, piše Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Suljagić je u julu 2003. godine objavio u magazinu BH Dani tekst pod naslovom “Pismo srpskom prijatelju u Bratuncu”. Malo se šta, nažalost, u međuvremenu promenilo, jer “prijatelji” iz Srbije i Republike Srpske i dalje poriču da se genocide u Srebrenici uopšte dogodio. Suljagićev tekst prenosimo u celini

Prošle su 22 godine otkako je Srbija "propustila da spreči genocid" i, kao pred svaku godišnjicu, postojala je samo dilema koji će pristup odabrati sledbenica države agresora; dilema je razrešena 10. jula, kada je i saopšteno da niko od srbijanskih zvaničnika neće biti na komemoraciji u Potočarima. Na Trgu Republike u Beogradu demonstrirali su Udruženje porodica kidnapovanih i ubijenih na Kosovu i Metohiji, kojem su se, kako su preneli elektronski mediji, "pridružile porodice Srba ubijenih u Srebrenici". Članovi Udruženja nenajavljeno su izveli svoj kontramiting, vređajući Žene u crnom, koje su, nekoliko metara udaljene, održale, kao i svake godine, protestno stajanje