U Šekspirovo vreme to osećanje, ako ne doslovno, ali u izvesnoj meri izražavalo je gotovo sveopšte shvatanje koje je savršeno iskreno prihvatio i sam Šekspir. Dosledno tome, smrt pesnika Cine je komična, dok su smrti Cezara, Bruta i Kasija tragične. Vasionski značaj pojedinačne smrti mi više ne možemo da shvatimo zato što smo postali demokrati, ne samo po spoljašnjem izgledu, nego iz najdubljeg uverenja. Velika tragedija u sadašnje vreme, dakle, ima da se pozabavi s celinom a ne s pojedincem. Da primerom osvetlim na šta mislim, navešću Massemensch od Ernsta Tolera
Ljudski život je pun protivrečnosti. Znati prepoznati i prihvatiti te protivrečnosti predstavlja obeležje mudrosti. Možda se čini protivrečnim reći da prihvatanje sopstvene sudbine dovodi do menjanja te sudbine, ali to je istina. Kad se prestanemo boriti protiv sudbine, nestaće nam neuroze (unutrašnji konflikti) i steći ćemo duševni mir
Ako, dakle, treba da dođemo do pojma sudbine, moramo ga sasvim odvojiti od pojma karaktera, što opet ne možemo postići pre nego što pojam karaktera preciznije odredimo. Na osnovu tog određenja postaće oba pojma potpuno divergentna; tamo gde je karakter, tu sigurno neće biti sudbine, a u kontekstu sudbine nećemo naići na karakter
Iz te ropske ovisnosti o mehaničkom vremenu koja se tijekom 19. stoljeća tiho proširila svim klasama nastala je demoralizirajuća disciplinizacija života karakteristična za današnje tvornice. Onaj koji se ne konformira suočit će se s društvenim neodobravanjem i ekonomskom propašću
O knjizi su na jedan tako briljantan način pisali toliki pisci. Želeo bih da uspostavim odnos prema nekima od njih. Prvo prema Montenju, koji posvećuje jedan od svojih ogleda knjizi. U tom ogledu postoji jedna rečenica koja se ne zaboravlja: Ništa ne radim bez radosti. Montenj beleži da je koncepcija o obaveznoj lektiri lažna koncepcija. Kaže da ostavlja knjigu ako u njoj naiđe na neki težak pasus, zato što u literaturi vidi jednu formu sreće...
Svejedno – premda našem vremenu primjereno – zaključavanje vožnje u Grčkoj u Delfima nije značilo oproštaj od Grčke. Kad je brod iz Korintskog zaljeva zaplovio u Jonsko more, cjelina stare Grčke se preobrazila u jedan sam, protiv svih preostalih znanih i nepoznatih svjetova zaključen otok. Oproštaj od njega postao je njegovim došašćem. Što je došlo i sa sobom donijelo jamstvo njegova ostanka, bijaše spomenu se otvarajuće prebivanje odbjeglih bogova.
Sukob kontinentalne Njemačke sa "atlantskom" Francuskom i Engleskom, kao i "ne-istočnost" evropskih Nemaca, načinili su "iskonsko germanstvo" logičnim sinonimom Trećeg Puta u izrazito evropskom, zapadnom geopolitičkom prostoru. Ti elementi su prisutni i u ruskom boljševizmu - od smenovehovaca do današnjih neostaljinista – a italijaski fašizam u ranim fazama skoro u potpunosti se zasniva na principima konzervativne revolucije. Najpotpunije i totalno ovaploćenje Trećeg Puta – kaže Dugin – bio je ipak njemački nacional-socijalizam. U spajanju desne koncepcije nacionalizma sa lijevom koncepcijom socijalizma – biva očigledno da se tu ne radi ni o desnom ni o lijevom putu, već upravo o Trećem Putu
Nacional-socijalizam je, po Duginu, pogriješio tek toliko što je poistovijetio Atlantidu i Hiperboreju, spaljujući stotine sela i razarajući gradove, ubijajući milione, a njihov koncept predačkog naslijeđa tek je unekoliko promašio koordinate, odredivši turansko-slavensko stanovništvo neprijateljskim, nasadivši naopako cijelu geopolitiku Trećeg rajha. Jedan od problema sa nacional-socijalističkim ideolozima bio je u tome što su potisnuti glasovi koji su napominjali da arijevske čistoće ima i u potomcima naroda koji nisu bijeli, propovijedajući supranacionalnost arijevske rase
Nećemo ući u epohu ćutanja – kamo sreće da uđemo – ući ćemo u epohu (već smo u njoj) brbljanja. Govoriti, govoriti, govoriti da se ne bi nestalo; to je motto modernog vremena, melanholični motto izgubljenih stvari koje su još samo aveti na rubovima našeg horizonta.
Heterotopijanci potpuno drugačije razumeju takođe reč „porodica“. Kod njih porodicu mogu da tvore, na primer, jedna starija žena i njenih dvanaest mačaka. Ili tri prijateljice plus partner jedne od njih, jer su svi pasionirani makrobiotičari. Ili dva homoseksualna para koji stanuju u secesijskoj vili o kojoj vode računa. U ovom slučaju i vila je član porodice.
Konačno napuštajući svaku pjesničku figurativnost, čak i onu koju traži pamfletska poezija, Đogo u Našim danima u februaru 1990. tvrdi da je Broz bio jedan od najvećih tirana koje je komunizam iznjedrio, kao pravi sin svoga oca Staljina. Uzimajući učešće na Osnivačkoj skupštini Udruženja Srba iz BiH u Srbiji, u Sava centru u martu 1991., istaknuće da su Bosna i Hum srpska starina, i Srbi imaju pravo na etničko, duhovno i državno jedinstvo. Niko, kaže, ne može prisvajati naše teritorije, niti zasnivati državu u kojoj će Srbi biti manjina. Iako je svaki rat dobila, mostove na Drini Srbija nije podigla. Podržavajući i Miloševića u junu 1991., razlog će naći u tome što je za veliku Srbiju, a uskoro će pred zajednicu staviti zadatak da se napiše novo Načertanije
Zašto bi čovek morao biti pridružen lepoti samo kroz herojsku, tragičnu smrt? U normalnom životu, društvo vrši budan nadzor kako ljudi ne bi uzeli učešća u lepoti; fizička lepota muškarca (kada se posmatra kao „predmet” u sebi, bez posrednika) prezrena je, a profesija muškog glumca (koja podrazumeva trajnost onog „biti viđen”) daleko je od toga da bude zaista poštovana.