Tekstovi sa tagom: esej

Mi bismo, ipak, u nedostatku težih, visprenijih i računskih podataka, zadržali sva dosadašnja pomoćna sredstva, neka ih: i biografiju, i ispovest, i gramatičke osobine, i ono što se zna o karakteru pisca, i o boji njegovog stvaralačkog časa, i o nameni njegova napora, i o slučaju početka, i pravilu težnje. Ali da budemo svesni: da su to sredstva, samo sredstva! I to nesavršena, gruba, jadna, i naivna, sredstva! Malo je tamnije ono što traže Kroče i Valeri. A i to ima svoje neprelazne i bolne granice. I to je, dakle, malo i kratko. Ostaje još ona bergsonovska ljubav, ona simpatija, intuicija, rezonansa, satreperljivost. Mi nemamo ništa bolje na raspolaganju

Prvi put objavljen 1981. ovaj esej nudi izazovnu alternativu prethodnim objašnjenjima istorijskih uzroka opresije nad ženama. Vitig u njemu osporava prirodnost žena kao socijalne kategorije, kao i objašnjenja biološkog porekla rodne razlike i nejednakosti, tvrdeći da su žene pre svega definisane kulturom (culturallg imagined), a ne rođene kao žene, te da lezbejke otuda, zbog postojanja heteroseksualnog rigidnog dvorodnog sistema, nisu žene. Iako su lezbejke, kao i žene, kulturni artefakti, njihovo značenje se u ovoj analizi ne definiše u svetlu erotskog, već unutar okvira koji opisuje sposobnost lezbejstva da izbegne insistiranje heteroseksualnosti na čvrstoj vezi između roda i seksualnosti. Delovi eseja o identitetu, takođe, ni danas nisu izgubili na aktuelnosti.

Tako se i čovjek vraća s putovanja — glave otrežnjene i zabodene u vlastita prsa, sa blagim osjećanjem stida — da se je usudio povjerovati u nešto što u zbilji jedva da se ponegdje nazire, kao vrst pukotine u prostoru ili sjene koja se spušta u neko noćno vrijeme, kada ulicama tumaraju duhovi i čudne spodobe, i kada lišće na stablima u drvoredima pod prozorima starih dvokatnica zatreperi sjajem stare, potamnjele srebrnine, plemenitog materijala kojega više nitko ni za što ne koristi, i koji više nikome ništa ne znači…

Stranci su učtivo slušali vatrene dokaze i primali k znanju da su i „Niče i Dostojevski bili poljskog porekla" i da „imamo dve Nobelove nagrade za književnost". Pomislio sam, kad bi neko na taj način hvalio sebe ili svoju porodicu, da bi to bilo krajnje netaktično. Pomislio sam kako je to licitiranje sa ostalim narodima oko genija i junaka, kulturnih zasluga i dostignuća, u stvari, nešto veoma nevešto kad je u pitanju propaganda i taktika — jer mi s našim polufrancuskim Šopenom i ne baš najpouzdanije našim Kopernikom ne možemo izdržati konkurenciju talijansku, francusku, nemačku, englesku, rusku; znači, ta tačka gledišta osuđuje nas baš na drugorednost

Nikako se ne podrazumeva, ma koliko nam to danas delovalo paradoksalno, da je filozofija pre svega povezana s naukom, kao da se saznajni projekt, ne pribegavajući nekom drugom promišljanju ili nekoj drugoj pretpostavki, sam po sebi nameće. Naprotiv, moguće je da bi za postizanje istine u svim slučajevima bilo potrebno najpre ih želeti, dakle voleti. I iskustvo savremene ideologije, to saznanje koje sve žrtvuje moći, činjenično nam je pokazalo da čovek vrlinu ne voli spontano i da je često žrtvuje laži, ukoliko mu ona obezbeđuje moć

Onog dana kad je došao na vlast – dotad, kao mnogi drugi, živio sam u zabludi i držao da je on nevažan – zaključio sam da bih ga jamačno ubio kad bih mogao doći u njegovu blizinu, ali da prema njemu inače ne osjećam nikakve osobne odbojnosti. Dapače, iz njega zrači nešto vrlo privlačno

Naučio sam da postoje dva osnovna, neophodna i neizbježna uvjeta dostojanstvenog života koji donosi zadovoljstvo. To su bezbjednost i sloboda. One ne mogu živjeti jedna bez druge. Bezbjednost bez slobode je ropstvo, a sloboda bez bezbjednosti je anarhija. One jedna drugu trebaju, ali istovremeno — kako to ponekad biva u braku — ne mogu naći zajednički jezik. Odnos među njima je igra nultog zbira — više bezbjednosti možete dobiti samo za cijenu davanja djelića svoje slobode. I više slobode ćete dobiti samo za cijenu gubitka bezbjednosti, povećanja nesigurnosti

Pisac knjige traži od čitaoca promjenu mišljenja, stava i naravi, poziva na pokajanje kao jedno od putova spasa, zahtijeva povrat na stari put, koga dobro poznaje, koga svi poznajemo Time autor ponajviše opravdava svoj naum da sebe preispitujući, svoju okolinu otkrivajući, ponaosob na ljudskost poziva one koji će ga čitati

Literatura jeste izraz savjesti i odgovornosti. No, to njeno svojstvo, uvijek je pod sumnjom. U dušicama onih koji vole umjetnost nju ponajviše, ponajčešće, porađaju pisci, čija je taština, ne kaže se zaludu, božanska. Njome zarobljeni književnici olako skrenu sa skliske staze odgovornosti za ono što kažu, za ono što napišu. Te se ne dešava rijetko da, namamljeni počastima mirisavim kao tamjan, olako izgovore velike riječi o malim događajima i ličnostima, a kad ispadnu smiješni ili djetinjasti, to im se i isplati

Odrastao sam na moru i siromaštvo mi je izgledalo tako raskošno; onda sam ostao bez mora i otkrio da je raskoš sumorna, a siromaštvo nepodnošljivo. Od tada čekam. Čekam lađe koje se vraćaju, dom na vodi, prozračan dan. Strpljiv sam, učtiv, iz sve snage. Viđaju me kako prolazim lepim, otmenim ulicama, kako se divim pejzažima, tapšem kao i svi ostali, rukujem se, ali nisam ja taj koji govori. Hvale me, pomalo sanjarim, vređaju me, jedva da se čudim. Onda zaboravljam i osmehujem se onome ko me vređa ili suviše učtivo pozdravljam nekog koga volim. Šta ja tu mogu, kad u mom pamćenju postoji samo jedna slika? Na kraju, traže od mene da kažem ko sam. „Još ništa, još ništa…“

Suočeni smo sa novom stvarnošću. Naravno, i kada bi sva filozofska pitanja bila riješena, u svijetu se ne bi mnogo promijenilo. Ništa zato. Filozofija i nije nekakav organon za mijenjanje stvarnosti, već je oduvijek bila i jest “u mediju pojma”: njena realnost je unutar realnosti mišljenja. Ako su neki zbog toga s njom raščistili, samo su dokazali da je nikada nisu ni shvaćali. Filozofija nije nikakav intelektualni mimesis svijeta. Ona je posebna građevina. Danas je često na pola puta između umjetnosti i nauke: po stvaralačkom principu umjetnost, po dokaznom postupku i želji za izvjesnošću znanost. Filozofija se pretvorila u filozofsku bajku, u kojoj je junak ideja sama

Tu se već počinju ispreplitati biografija i literatura, kao da Ćosić počinje esejizirati o samom sebi. U posljednjoj sceni Konzula, gledajući tenkove koji su krenuli na Vukovar, pripovjedač potpisuje i posljednja pisma o svome otpustu, on samog sebe otpušta iz konzulske službe, pakuje se i povlači neopaženo iz one zgrade koja je značila pedeset godina njegovog života, kao pred prijetnjom trajnog ukidanja dokolice i opuštenosti. U vrijeme olovnih devedesetih u Beogradu nije više bilo mjesta za Ćosićev životni stil koji je bio na strani onoga što je meditirao satima u prisustvu pitona, konstruisao knjige od drveta, zašivao listove filadendrona, i blizak onome koji je na televiziji držao predavanje koje niko ne razumije, žonglirajući pri tom ping pong lopticama i preljevajući vodu iz čaše u čašu

Bora Ćosić će čak bez ikakvog libljenja opisati svoj položaj, kao umjetnika, u jugoslovenskom socijalističkom društvu, iskreno i imoralistički kao niko, priznajući da je bio među onim uglednim članovima koji samo sjede po kafeima, kao da onog otoka za nedužne stanovnike te zemlje uopšte i nema. Pored njih, zanesenih u razgovoru, dok se mladi svijet tako veseli, ili dok živuje u letargiji, prolazila su možda i kola nečije sudbine, o kojima niti su vodili računa, niti su imali pojma, kao što su bila i ona kola koja su možda pored njih odvukla onu mladu plavu ženu pravo na Goli Otok, s kojom će Kiš godinama kasnije, nakon svega, voditi jedan nervozan dijalog, kako kaže Ćosić

Sigurno je da nema smisla generalizirati situaciju koja je snašla mislioca u ratu, izgnanstvu ili izbjeglištvu. Svako je imao svoje iskustvo. Na svakoga je njegova muka ostavila onaj trag koji je katkada utisnut u njegovo djelo. Možda ih sve ipak u biti udružuje jedan zajednički razlog izbjeglištva: bijeg od egzistencijalnog, fizičkog ili duhovnog tlačenja. Platon je jedva izvukao živu glavu sa Sirakuze, Spinoza bio proklet od dogmatskog svećenstva, Rousseau i Voltaire utekli pred navalom malograđanskog mentaliteta, mnogobrojni ruski mislioci bježali pred nadolazećom plimom prevratničkog kolektivizma, njemački pred pošašću nacizma… Svaki od njih je iskusio što jest ugroženost ljudskog bića. I svaki za sebe, ako ne radikalno, ono bar u značajnim detaljima modificirao svoje misaono stajalište u suočavanju sa novom životnom situacijom

Duhovno putovanje je saznanje. Putujući spoznajem sebe i od sebe različito. Putovanje je stjecanje novog iskustva, učenje i formiranje ličnosti – obrazovanje. (Bilješka: ne vidim pejzaž jer čitam u autobusu. Ili je najljepši pejzaž u onome što čitam?). Putovanje je kretanje ka horizontu. Daljina je ovdje ono mjesto na kome nismo, ali mjesto ka kome je upućen naš pogled. Znamo da u daljini nešto jest, iako ga ne možemo ni opisati ni imenovati. U usmjerenosti ka daljini urezana je naša čežnja. Ono što je udaljeno – kao i neostvarena ljubav – katkada je veoma blizu