Tekstovi sa tagom: esej

Politika književnog kanona na ovim prostorima uvek je bila takva da nije bilo mesta za apartne, inokosne pojave koje štrče i prkose dominantnom kulturnom modelu. Jalovi profesori književnosti i ostali državni činovnici na kulturnom polju dobro su se potrudili da neki pisci budu zaboravljeni ili bar zanemareni i gurnuti na marginu. Ovo je mali pokušaj da se od zaborava otrgnu skrajnuti, marginalizovani, odbačeni pisci čija su dela i danas življa od tomova nagrađivanog bofla kojim nas književni sistem zasipa iz dana u dan

Ponekad je dobro ne biti vijest. I shvatiti da postoje vrijedne vijesti i značajne informacije za kojima moramo sami tragati. Pogotovo kada su u pitanju djela kulture i estetske vrijednosti. Samo takav, znatiželjan duh sazna za one čija djela, nažalost, nisu ni u vijestima ni u emisijama iz kulture. Sazna za filmove Sergeja Paradžanova (koji je bio toliko svoj da nije mogao imati sljedbenika) i Alekseja Balabanova, za poeziju Endrea Adyja i Fernanda Pessoae, za slikarstvo Dimitrija Popovića i Safeta Zeca. Sazna za još mnogo drugih sjajnih a nedovoljno poznatih djela i umjetnika. Samo takav duh otkrije veliki svijet, kojega nema u dnevnim vijestima niti u domaćim emisijama iz kulture; samo takav duh za sebe otkrije nepokriveni svijet djela velike umjetnosti, svijet koji je izvan interesa velikih medija, a izvan je njihova interesa jer od njega nemaju koristi, ne prodaju njegove proizvode, ne donosi im prihod. A o prihodu oni brinu mnogo više nego o kulturi i umjetnosti, čak i onda kada o njima govore

Politika književnog kanona na ovim prostorima uvek je bila takva da nije bilo mesta za apartne, inokosne pojave koje štrče i prkose dominantnom kulturnom modelu. Jalovi profesori književnosti i ostali državni činovnici na kulturnom polju dobro su se potrudili da neki pisci budu zaboravljeni ili bar zanemareni i gurnuti na marginu. Ovo je mali pokušaj da se od zaborava otrgnu skrajnuti, marginalizovani, odbačeni pisci čija su dela i danas življa od tomova nagrađivanog bofla kojim nas književni sistem zasipa iz dana u dan

Što se Tereza Avilska u svojim Zasnivanjima toliko dugo zadržava na melanholiji, to je zato što je smatra neizlečivom. Lekari, kaže ona, ništa joj ne mogu, a predstojnica nekog manastira, u prisustvu te vrste bolesnika, ima samo jedan izlaz: udahnuti im strah od autoriteta, pretiti im, zastrašivati ih. Metod koji uzdiže svetica još uvek je ostao najbolji: sučeljeni sa nekim "depresivcem”, dobro osećamo da bi jedino bio efikasan udarac nogom u tur, šamarčina, dobro ga izdevetati

Tonu danas moji preostali prijatelji u molitvi, nirvana se mota oko njihovih glava. Smirena praznina, naizgled ukroćeno bjesnilo, uspavana savjest, dokazana lojalnost. Zaklinjanje za mnoštvo, umiren strah od smrti, rascvjetana nada. Beskrajna samoživost. Intermezzo samouvjerenih, nehaj neukih, inat učenih. Marionete danas osluškuju najavljena obećanja sa druge strane života, ti se moraš skloniti. Budi uviđavan i ćuti, koga ti možeš pozvati na uljudnost od gomile koja se sabila u ekstremno zajedništvo. Kreni od njih prašnjavom džadom, pohitaj na svoje brdo, zar ne čuješ iza sebe režanje kerbera

Politika književnog kanona na ovim prostorima uvek je bila takva da nije bilo mesta za apartne, inokosne pojave koje štrče i prkose dominantnom kulturnom modelu. Jalovi profesori književnosti i ostali državni činovnici na kulturnom polju dobro su se potrudili da neki pisci budu zaboravljeni ili bar zanemareni i gurnuti na marginu. Ovo je mali pokušaj da se od zaborava otrgnu skrajnuti, marginalizovani, odbačeni pisci čija su dela i danas življa od tomova nagrađivanog bofla kojim nas književni sistem zasipa iz dana u dan