Tekstovi sa tagom: esej

Čini mi se da je podjednako vredno razmišljanja to što je Paskal, Sartrov prethodnik u jansenističkom stavu, možda zbunjeni adolescent u potrazi za čistotom, pronašao (privremeni) raj u matematici. Zreli Paskal kasnije će kazati da smo svi mi galijaši okovani za istu galiju, u iščekivanju smrti. Ako se toj ideji oduzme nada u Boga, ono što ostaje sasvim liči na Sartrovu misao

U svojim ranim pripovijetkama Andrić će govoriti o tome kao neki vojnik siluje dječake; kako neki padavičar siluje djevojčicu; kako svećenik opći sa djevojkom i ubija je nožem iz sladostrašća; kako u ljubavi razočarani epski junak završava u krevetu sa prostitutkom. I sve bi to zasigurno zaprepastilo srpsku književnu javnost da glavni junaci nisu bili – Mustafa Madžar, padavičar Salčin, Mula Jusuf i Alija Đerzelez. Publika ne samo da nije imala identitetskog osnova da se prepozna u negativnim junacima, već su se oni lako uklapali u tradicionalnu predstavu o moralnoj izopačenosti Turaka, koju je utemeljila srpska epska poezija, a nadograđivala antiosmanska pisana književnost i historiografija, od Vuka i Njegoša do Stojana Novakovića i dalje. Andrić je, kao i svaki dobar pisac, nesumnjivo svoje junake posmatrao kao ljude, ali je znao da ih javnost neće gledati na taj način, ukoliko budu Srbi ili, šire, hrišćani: izvjesno je da bi beogradska čaršija, koja je skočila da kazni Rastka, žustro reagovala i da je Andrić odlučio prikazati srpske vojnike kako siluju dječake; pravoslavnog svećenika kako opći sa muslimankom i kolje je iz sladostrašća; ili npr. Obilića koji, razočaran u ljubavi, odlazi turskim prostitutkama. Uzalud bi “mladi katolik iz Bosne” objašnjavao da nisu svi srpski vojnici i pravoslavni svećenici takvi, i da nije isti Obilić u narodnoj pjesmi i ekspresionističkoj prozi

Van Gog je takođe oko, jer svaki slikar je, bar do skora, bio oko. On se i učio da gleda kod impresionista, ali on je nešto posebno. Slikar, kao i svi oni, kolorista kao i oni. „Slikar budućnosti je kolorista kakvog još nije bilo“, piše on bratu, to jest pesnik hvalospevac raskoši i sjaja života, blagobitija koje život pruža, što je sve slikarstvo od pećinskog do danas. A retko ko je voleo život, ženu, sunce, zvezde, tako neobuzdano kao on. Uprkos svemu. „Što sam ružniji, matoriji, stariji (sa trideset pet godina!S.M.), bolestan, siromašan, utoliko više hoću da se osvetim praveći boju svetlom, blistavom“, pisao je. Ima mnogo njegovih slika koje su hosana životu: ona rascvetana grana badema, naslikana upravo pred jedan težak nastup, kao čestitka bratu za novorođenog sina, onaj pejzaž sa dvokolicom, ushićenje da prostor pod nebom postoji, da se zemlja da lako gaziti, i tolike druge. Ali umetnost može i zna da kazuje i nešto drugo

Ateista treba da prihvati da je svet takav kakav jeste. Ali, u tom slučaju, odakle naš protest, naš krik: „ne!” Eto šta nas izdvaja iz Prirode, presuđuje o našem neverovatnom čudaštvu, čini da smo usamljena vrsta. Ovde, u moralnom protestu protiv uređenja sveta, u pitanju odakle dolazi taj krik užasa, počinje odbrana posebnog mesta čoveka

Estetsko prevrednovanje kod avangardista vremenom prelazi u moralnu, socijalnu, političku preobrazbu, rijetki su avangardni pjesnici na našem jeziku, ali i šire, ostali tek na zavitlavanju i žongliranju riječima. Tako se i kod mladobosanaca usmjerenost prema oslobođenju i novim formama života, koju osjećaju u mrtvim i uspavanim provincijalnim sredinama, u čvrstom austrougarskom birokratskom sistemu tih godina u BiH, u vrijeme iza Balkanskih ratova, preregistrira u svijetlu vjeru u preporod i oslobođenje na pobjedničkoj slavi srpskog oružja

Od davnina čovjek ubija čovjeka i još od vremena Kaina, kaže tribunal, knjige govore o tome zašto čovjek ubija svoga brata; on uvijek ima izgovor, ma koliko bio zločinački i bezbožan. On ubija da otme bratovu imovinu, suprugu, poziciju, tron; on ubija iz ljubomore, osvete, strasti, pohlepe ili kanibalizma. On ubija kao monarh, robovlasnik, luđak ili pljačkaš. Ali je, zaključuje, 20. stoljeću ostavljeno da „proizvede takva nevjerovatna ubistva da su potrebne nove riječi kako bi ih se odredilo“, a pitanje je da li su uopće razumljiva

Poenta je da i u poetici književne ljevice i književne desnice, u žanrovima, kod pjesnika koji su krenuli kao prevratnici, ostaje ponešto od avangardne razmahanosti, što se vidi upravo na tom pomaku od manifesta do pamfleta, prije svega u jezičkom poletu. Otud toliko zapjenjenosti i buncanja i kod jednih i drugih, i u polemikama i u politički angažovanim tekstovima; i to političko buncanje ima veze sa poetskim neredom. Ostaje pitanje da li je književna desnica - izdaja avangardne inspiracije ili samo logična metarmorfoza tog stila, kao ljevica

Naivan kao i svaki paseista, Amfilohije je živeo u uverenju da se vreme može poništiti, da se vekovi civilizacije jednostavno mogu precrtati olovkom, te da je moguć povratak u prošlost i izgradnja neke savremene verzije srednjovekovnog društva. Zato je u studiji “Svetosavsko prosvetno predanje i prosvećenost Dositeja Obradovića” iz 1994. godine tvrdio da “temelj naše budućnosti niti može niti sme biti Dositej, nego Sveti Sava i svetosavsko Predanje”. Koliko su tužne i promašene ove reči, kako odišu potpunim nerazumevanjem sveta i vremena, pogotovo kad se uporede sa onim što je o Dositeju pisao Radomir Konstantinović: "On je Srbija koja je, jednom, imala da pođe na put, da se uputi u Evropu i da u Evropi pronađe sebe, svoju pravu dimenziju i sudbinu"

Treba videti da li nevinost, čim stupi u akciju, može da ne posegne za ubijanjem. Možemo delovati jedino u vremenu u kojem smo, među ljudima koji nas okružuju. Nećemo znati ništa ne budemo li saznali imamo li prava da ubijemo onog drugog pred sobom ili da pristanemo da ga ubiju. Pošto se svaka akcija danas završava zločinom, neposrednim ili posrednim, ne možemo delovati pre no što budemo načisto moramo li i zašto zadati smrt

Oni koji misle da je berba maslina gušt, jako malo znaju o tome. Kad me nazovu i kažu "blago ti se" siguran sam da nikad nisu bili u maslinama... Kad berba napokon završi, ne znaš gdje te više boli, gdje se nisi ogrebao, gdje se nisi udario, što ti se nije upalilo. Nakon godišnjeg u maslinama trebaš još jedan godišnji za oporavak. S takvog godišnjeg možeš slobodno na bolovanje. Shvatili ste: blago mi se od gušta!

Najvažniji plod prijateljstva je olakšanje i rasterećenje srca prepunog i nabujalog od provale osjećaja svih vrsta. Znamo da su bolesti začepljenja i gušenja najopasnije za tijelo, a nije puno drugačije ni kad je u pitanju duša; možeš uzeti tetiviku da otvoriš jetru, željeznu vodu za žuč, sumporni cvijet za pluća, dabrovinu za mozak, ali nema recepta za otvaranje srca do istinskog prijatelja s kojim možeš kao u nekoj ispovijedi podijeliti tuge, radosti, strahove, nade, sumnje i sve ono što ti srce tišti

Stvaranje sveta, nema drugog objašnjenja do Božijeg straha od samoće. Drugim rečima, naša namena kao lјudskih bića jeste samo to da zabavlјamo Stvoritelјa. Jedini lakrdijaši apsoluta, zaboravlјamo da živimo tragediju da jednom jedinom gledaocu ne bi bilo dosadno, a njegovi aplauzi neće stići do ušiju nijednog smrtnika. Pritisnut mukama samoće, Bog je, izgleda, izmislio svoje svece – kao izgovor za dijalog, da bi se spasao tereta otuđenja. Ko želi da od svetaca stvori više od običnih ispovednika – nedopustivo preteruje. A sveci, neki od njih, slušajući ispovesti, bili su toliko indiskretni da su nam dozvolili da naslutimo koliko je velika samoća Svevišnjeg, i da Ga satire žudnja

U svome delu o Pitagorinom životu Porfirije kaže da je, od sviju Pitagoreičarka, jedino Theana postala slavna. Theani su docnije pripisani nekoliki spisi, ali izgleda da je jedan deo njih neautentičan. Tako će biti da je tek kasnijega porekla delo O pobožnosti koje se njoj pridaje. Ali svakako će biti da je Theana doista autorka sedam pisama o vaspitanju dece i o gazdinstvu, jer njihov predmet potpuno odgovara interesu jedne obrazovane Grkinje njenog doba

Najdelotvorniji romantizam je, svakako, onaj koji je, prkosno-očajnički, pokušavao da genija poezije, kao genija samodate univerzalnosti, suprotstavi pozitivističkom determinizmu sveta kapitala, od larpurlartizma iz estetičkih vizija Gotjea preko Bodlerovog kulta genija kao albatrosa što se uzdiže nad zemljom bede, preko Lotreamona, nanovo otkrivenog i Remboa, preko Malarmea i njegovoga sna o “konačnoj knjizi” (o knjizi koja bi bila apsolutna, koja bi pričala samu sebe), do nadrealista iz prve i osnovne njihove epohe, u znaku Bretona? Genije je tu anti-trgovac, ideja nezavisnosti pesnika uzdignutog do božanstva koje ostaje to i onda kada je prokleto

Alternativa radu nije samo nerad. Biti ludista ne znači biti lenčuga. Iako veoma cenim zadovoljstvo dremanja, ono nikada nije tako prijatno kada prekida druga zadovoljstva i razonode, a ne samo rad; niti sam spreman da afirmišem onaj vremenski programirani, sigurnosni ventil zvani “slobodno vreme”. Daleko od toga. Slobodno vreme je nerad u funkciji rada. Slobodno vreme je vreme provedeno u oporavljanju od rada, u grozničavim i beznadežnim pokušajima da se zaboravi na rad. Mnogi ljudi vraćaju se sa odmora toliko iscrpljeni da jedva čekaju da se vrate na posao i malo dođu k sebi. Glavna razlika između rada i slobodnog vremena je u tome što ste na poslu barem plaćeni za svoje maltretiranje i umor