Tekstovi sa tagom: esej

Tlerr 01 S

Treća valpurgijska noć

Hitlerova borba oplemenjena umjetnošću

Narodna književnost će se, kada se napokon riješi šljake, pokazati dostojnom cilja, koji je dogovoren u hotelu "Kaiserhof", i sigurno ne bismo pogriješili kada bismo predvidjeli njen razvoj, koji u izražavanju volje za odbranom dopre do Körnera, u potvrđivanju prava na uživanje do Baumbacha. (Povezanost elemenata je vidljiva u ismijavanju svega vojnog). Mladoj djevi će pletenice i dalje rasti, Lorelei će češljasti svoju zlatnu kosu, a u njoj nećemo naći ni dlaku Heinea, niti leševe u Rajni koja mirno teče. Razvedrava se kroz oluju. Nakon što smo pšenicu očistili od kukolja, zapalili je i Jevreje ubili lopatom, zadržat ćemo jezičko blago koje su oni za sobom ostavili kao ukras za vlastiti dom.
Carz 01 S

Opšti podaci i život pesnika

Kao da je ponovo ušao u detinjstvo

Najpre, kada se rodio, njegova je zemlja bila sasvim malena, bez mora, slaba; konačna smrt pretila joj je svaki čas. Ubistvo kralja. Krunisanje. Aneksija, mitinzi, upisivanje u dečije dobrovoljce, neredovno svršavanje osnovne škole. Igra s dečacima po Trkalištu. Od aneksije porastao je za čitavu šaku. Bekstvo i smrt Lava Tolstoja. Mobilizacija. Na Trkalištu je sad logor mladihvojnika u novim šinjelima. Upis u bolničare. Želja da se sve zapiše što se doživelo. Želja da se pobegne na front. Čekanje u školskom dvorištu (gde se svršila osnovna) da se pojave kola s ranjenicima. Noć. Besvesno opažanje da promiču žene, lekari, bolničari. Stižu prva osvetljena kola. Dotle čedno bele postelje ispuniše se izranjavljenim pobednicima. Skidanje odela sa njih, sečenje makazama koporana da se rane ne povrede, pažljivo i s ljubavlju pranje njinih nadimljenih, krvavih tela. Zemlja sve više raste k jugoistoku. Pobede. Zima. On je takođe porastao za čitav prst. U čarapama vojničkim koje je skidao ostajali su promrzli prsti. Kroz vrata sale, do kojih prati uzbuđenog ranjenika, viđao je drugog nad kojim je radio lekar i još jedan. Taj mladić je ležao go, videle su se njegovenesravnjeno izvajane široke grudi, i njegove snažne butine, izdignute, tresle se od grčevitog bola. Lekar, koji je bio sav ufačlovan, dizao je svoje ruke iz njegovog otvorenog trbuha, krvavog, sav naoružan fantastičnim oružjem. Ni ta lepa prebledela glava, ni taj trup, ni noge nisu bili delovi jednog čoveka, no to je sve bila jedna strahovita zbrka bola, mučenja i trpljenja; i taj mozak koji pod lobanjom nije znao na koji način da vaspostavi svoje funkcije svesti, ni seks koji je označavao negda muža i vojnika. Sve je to sad ležalo tako nekako nerazumljivo pokvareno i upropašćeno.
Abar 42 S

Rasprava o dobrovoljnom ropstvu

Jatak lopova koji vas pljačka

Etjen de la Boesi (1530-1563) je 1548. godine, sa svojih 18 godina, napisao delo "Rasprava o dobrovoljnom ropstvu" (Le Discours de la servitude volontaire), "u slavu slobode a protiv tiranije", sa večito aktuelnim pitanjem zašto se potlačena većina ne pobuni.
Okrv 14 S

Zapisi o umjetnosti

Stilska neurastenija je opasna bolest

U književnom djelu svaka rečenica mora biti umjetnička. Čak i rečenice koje nam pružaju informacije i tehnička saznanja potrebna da bi se razumjela fabula ili tok događaja moraju nositi u sebi neku estetsku vrednotu. U umjetničkom djelu nema mjesta pukim deklarativnim, anuncijativnim, informativnim rečenicama, to jest takvim koje sadrže određena konkretna obavještenja i saopćuju dati logički smisao, to jest takvim koje nam saopćuju logički sadržaj onoga što sačinjava „vanumjetničku materiju umjetničkog djela" odnosno koje nam materiju umjetničkog djela saopćuju na vanumjetnički način.
Faffa 10 S

Nacionalna inventura sportskih nepravdi

Poraz kao pobjeda kao poraz

Za jedno društvo sa samoupravljanjem kao praksom i idealom odviše se ponašamo kao publika, promatrači, to jest s distance, očekujući Iskupitelja na nekoj imaginarnoj utrci nacionalnih Proroka. Naši su gradovi ostali zatvoreni za ludičke strasti mladosti, sa zabrtvljenim stadionima oko kojih reže stražari, sumnjajući da je i ulaznica dovoljna za ulazak u te hramove Bakšiša i Intriga. Sportom se bave ili profesionalci ili državni amateri, a ne svi, jer je njima namijenjena uloga publike. Naša sveučilišta imaju buffete, ali ne i igrališta, naša kultura drži sport daleko od sebe, kao niži oblik postojanja. Bez kulture poraza ostali smo i bez kulture pobjede
Rijeka Crnojevića

Mistika i mistifikatori: Dimitrije Mitrinović, lažni mesija

Između Njegoša i Nikolaja Velimirovića

Dimitrije Mitrinović pre nego što je postao fakir, mag, čarobnjak, čudotvorac, bio je ličnost koja je imponovala predratnoj omladini. On je stvorio ideologiju o rasnoj vrednosti Njegoša, narodne poezije i Ivana Meštrovića, dao je materijala čitavoj jednoj generaciji da se zanosi bogatstvom narodnog duha i da istražuje u rasnom čoveku zakopano blago cara Radovana. Kroz "Bosansku Vilu", "Srđ" i "Pijemont" vršio je propagandu zbliženja srpske i hrvatske književnosti, pisao o hrvatskim književnicima, uticao na akciju revolucionarne bosanske omladine, mada u toj akciji nije uzimao takvo učešće koje bi mu donelo teže žrtve.
Ajff 02 S

Razna lica jednog grada

Tin Ujević u Parizu

Znam da će na silu sve što ovdje kažem izgledati subjektivno, jer je sažeto. Ali, kada uzmemo jednoga mladoga pisca koji se formirao u Francuskoj, recimo Rastka Petrovića, može li se ustvrditi da on na sebi nosi osvećeni pečat francuskoga duha? Rastko je, u jednom smislu, »hrvatskiji« pisac nego ijedan rođeni Beograđanin, pored svih dodira što su ih on, Tokin, Drainac imali s Francuzima. Jedin autor koji se u Parizu osjećao kao riba u vodi, koji ni Grčke, ni Italije, ni Španije, a možda ni drugih podrobnosti na svijetu nije shvatio drugačije nego kroz najljepše francuske oči, bio je Jovan Dučić. Dučić je u Parizu odisao blaženošću, više nego i V. Miličević u Toulouseu. Njemu je svaku žena bila lijepa, svaka zgrada puna ukusa, svaka riječ puna smisla.
Aush 01 S

Duga, tamna sjena: Poslije holokausta

Teško je živjeti uz rasiste i fašiste

Kada bi židovstvo u Mađarskoj i predstavljalo etničku skupinu, a što nije, formulacija bi čak i tada morala biti točnija. Naime, izgleda da se u našoj suvremenoj - ili postmodernoj - stvarnosti granice protežu ne toliko između etničkih skupina, nacija, religija već daleko više između svjetonazora i sklopova ponašanja, između racije i fanatizma, snošljivosti i histerije, kreativnosti i rušilačke volje za moć. Na svaki je način teško živjeti uz rasiste i fašiste, ma kojem oni etnikumu, naciji ili vjeroispovijesti pripadali. A one koji bi danas rado podgrijavali vatru u kojoj je izginulo šesto tisuća mađarskih Židova, ne bi bilo naodmet podsjetiti kako je isti plamen - rat i sve njegove posljedice - gotovo uništio i Mađarsku.
Fafa 08 S

Čitajući Lefebra (2)

Čovek, dahire božje!

Krаjnjа rutinа nаjzаd, postаje - smrt. Pokojni fаrаon, u mumiju ovekovečen, morа dа nаuči bezbrojne odgovore zа sudilište bogovа, pred koje će dа bude izveden. Ti su svi odgovori unаpred prigotovljeni, čаk i ispisаni: i sаmа je budućnost, dаkle, mumificirаnа, i skovаnа i izvаjаnа u reči i obrte. Dokle će onа trаjаti? Sud može dа se protegne, kаko znаmo iz epizode sа bogovimа Setom i Horusom, i nа hiljаde godinа. Dаkle trebа se spremiti zа tаj sud: koji može dа potrаje večno. Krаtki nаš život nedovoljаn nаm je: dа se spremimo zа tаkvu rutinsku trаjno-trаjnu smrt! Zаmišljаm dа stаri egipаtski fаrаoni još uvek odgovаrаju nа sudu bogovа drevne, nаučene formule.
Pokris 21 S

Odbijanje tereta odgovornosti za vlastitu sudbіnu

Navijači i oni drugi

Navijač vjeruje u onoga za koga navija, čak i onda kad utvrdi da taj lošije od njega obavlja svoj posao. Navijač je dao neograničenu mjenicu drugima da raspolažu njegovom ljubavi, njegovom mržnjom, njegovim osjećajima, njegovim strastima. Navijač ne voli samoga sebe u društvu, jer mu je dosadan čovjek koji je slabiji od drugih. Njega ne zanima igra, nego rezultat, on ne uživa u majstorstvu, nego u »majstorima«. On sija poput uštapa kad »njegov« igrač raščereči protivnika, a kune kao Job kad njegov miljenik tresne u travu. Na poslu ga zovu imenom kluba za koji navija, što ga čini neobično ponosnim. On vlastitu djecu odijeva u majice »svojeg« kluba, tako da i nevine klince, za koje još ima nade, pravi navijačima
Cossmo 02 S

Čitajući Lefebra (1)

Vasiona je tako uska

Ipаk, život imа jednu svetlu tаčku: smrt. Zаšto je svetlа? Jer je utvrđenа od iskoni: mir prаvilа jeste konаčnа srećа. Sve se dа, pri prаvilu, rečimа, konаčno iscrpsti i opričаti. Nemir je - grаmаtički nemir. Zаšto ondа ne reći ljudimа dа i žive po prаvilu (nаrаvno i dа pričаju i zbore po prаvilu), dа bi bili srećni. Jer: ne mogu, u svemu, po prаvilu. Ne dаju im to moždа ni sаmi bogovi. Konаčno i dosledno prаvilo - isključeno je. Sаhrаnili su Sinuheа, da - dobio je čаk i stаtuu zlаtnu, sа suknjom od žeženа zlаtovezа. On veli u svom grobnom zаpisu, dа je presrećаn. Moždа je to bаš stаtuа njegovа presrećnа? tj. on tаko misli bаr o njoj. Bаr neko dа je presrećаn. Moždа se zаto i živelo: dа nаm bаr stаtuа, bаr nešto od nаs, nаkon smrti, bude srećno. A reči zаpisа šume i šušte, klikću i rаdosno se spliću! Srećа!
Ahho 02 S

Nezgrapne lutke koje put vodi preko leševa

Leva melanholija

Ukratko, ovaj levi radikalizam je upravo onaj stav kojem uopšte više ne odgovara nikakva politička akcija. On ne stoji levo od ovog ili onog pravca već jednostavno levo od bilo čega mogućega. Jer on od samog početka ne smera išta drugo do da u negativističkom miru uživa sam u sebi. Pretvaranje političke borbe iz prinude na odluku u predmet zabave, iz proizvodnog sredstva u robu široke potrošnje — to je najnoviji šlager ove literature.
Gljiv 01 S

Neuznemiravana savest

Autocenzura je rak književnosti

I sve dok nam koristi – jer, štetu ili ne opažamo, ili joj ne pridajemo značaj – savest nas neće uznemiravati. Uvek ćemo, naime, imati čime da je potkupimo. A što nismo napisali ovaj put, napisaćemo neki drugi. Do Sabranih dela uvek ima vremena. (Bez obzira što to o čemu govorimo i nema naročitih izgleda da u ta Dela uđe.) U međuvremenu, javnost je sita, što je istina, a sve su naše književne koze na broju, što najčešće nije.
Apokrr 27 S

Saveti mladim književnicima

Inspiracija je sestra svakodnevnog rada

Uzimam u obzir hiljadu okolnosti koje obavijaju ljudsku volju i koje i same imaju svoje opravdane uzroke; onaj su krug u kome je zatvorena volja; no taj krug je u pokretu, živ, on se okreće, i menja svakog dana, svakog minuta, svake sekunde svoju periferiju i svoj centar. Na taj način, njim ponesene, sve ljudske volje u njemu zasužnjene izmenjuju svoju recipročnu igru, pa to i sačinjava slobodu.
Aagro 08 S

Kada ne bi bilo smrti ne bi bilo ni religije

Kako umrijeti

Kakva je veza između religije i smrti odgovorio je Ludwig Feuerbach u svom predavanju o suštini religije: “Kada čovjek ne bi umirao, kada bi živio vječno, kada dakle ne bi bilo smrti, onda ne bi bilo ni religije. To bi značilo da smrt osigurava život religiji koja, makar kako to bilo shvaćeno u trenucima smrti, donekle uspijeva potisnuti strah umirućeg svojim uvjeravanjem o besmrtnosti duhovnog sadržaja kojeg čovjek nosi u sebi”