Tekstovi sa tagom: esej

Fafa 08 S

Čitajući Lefebra (2)

Čovek, dahire božje!

Krаjnjа rutinа nаjzаd, postаje - smrt. Pokojni fаrаon, u mumiju ovekovečen, morа dа nаuči bezbrojne odgovore zа sudilište bogovа, pred koje će dа bude izveden. Ti su svi odgovori unаpred prigotovljeni, čаk i ispisаni: i sаmа je budućnost, dаkle, mumificirаnа, i skovаnа i izvаjаnа u reči i obrte. Dokle će onа trаjаti? Sud može dа se protegne, kаko znаmo iz epizode sа bogovimа Setom i Horusom, i nа hiljаde godinа. Dаkle trebа se spremiti zа tаj sud: koji može dа potrаje večno. Krаtki nаš život nedovoljаn nаm je: dа se spremimo zа tаkvu rutinsku trаjno-trаjnu smrt! Zаmišljаm dа stаri egipаtski fаrаoni još uvek odgovаrаju nа sudu bogovа drevne, nаučene formule.
Pokris 21 S

Odbijanje tereta odgovornosti za vlastitu sudbіnu

Navijači i oni drugi

Navijač vjeruje u onoga za koga navija, čak i onda kad utvrdi da taj lošije od njega obavlja svoj posao. Navijač je dao neograničenu mjenicu drugima da raspolažu njegovom ljubavi, njegovom mržnjom, njegovim osjećajima, njegovim strastima. Navijač ne voli samoga sebe u društvu, jer mu je dosadan čovjek koji je slabiji od drugih. Njega ne zanima igra, nego rezultat, on ne uživa u majstorstvu, nego u »majstorima«. On sija poput uštapa kad »njegov« igrač raščereči protivnika, a kune kao Job kad njegov miljenik tresne u travu. Na poslu ga zovu imenom kluba za koji navija, što ga čini neobično ponosnim. On vlastitu djecu odijeva u majice »svojeg« kluba, tako da i nevine klince, za koje još ima nade, pravi navijačima
Cossmo 02 S

Čitajući Lefebra (1)

Vasiona je tako uska

Ipаk, život imа jednu svetlu tаčku: smrt. Zаšto je svetlа? Jer je utvrđenа od iskoni: mir prаvilа jeste konаčnа srećа. Sve se dа, pri prаvilu, rečimа, konаčno iscrpsti i opričаti. Nemir je - grаmаtički nemir. Zаšto ondа ne reći ljudimа dа i žive po prаvilu (nаrаvno i dа pričаju i zbore po prаvilu), dа bi bili srećni. Jer: ne mogu, u svemu, po prаvilu. Ne dаju im to moždа ni sаmi bogovi. Konаčno i dosledno prаvilo - isključeno je. Sаhrаnili su Sinuheа, da - dobio je čаk i stаtuu zlаtnu, sа suknjom od žeženа zlаtovezа. On veli u svom grobnom zаpisu, dа je presrećаn. Moždа je to bаš stаtuа njegovа presrećnа? tj. on tаko misli bаr o njoj. Bаr neko dа je presrećаn. Moždа se zаto i živelo: dа nаm bаr stаtuа, bаr nešto od nаs, nаkon smrti, bude srećno. A reči zаpisа šume i šušte, klikću i rаdosno se spliću! Srećа!
Ahho 02 S

Nezgrapne lutke koje put vodi preko leševa

Leva melanholija

Ukratko, ovaj levi radikalizam je upravo onaj stav kojem uopšte više ne odgovara nikakva politička akcija. On ne stoji levo od ovog ili onog pravca već jednostavno levo od bilo čega mogućega. Jer on od samog početka ne smera išta drugo do da u negativističkom miru uživa sam u sebi. Pretvaranje političke borbe iz prinude na odluku u predmet zabave, iz proizvodnog sredstva u robu široke potrošnje — to je najnoviji šlager ove literature.
Gljiv 01 S

Neuznemiravana savest

Autocenzura je rak književnosti

I sve dok nam koristi – jer, štetu ili ne opažamo, ili joj ne pridajemo značaj – savest nas neće uznemiravati. Uvek ćemo, naime, imati čime da je potkupimo. A što nismo napisali ovaj put, napisaćemo neki drugi. Do Sabranih dela uvek ima vremena. (Bez obzira što to o čemu govorimo i nema naročitih izgleda da u ta Dela uđe.) U međuvremenu, javnost je sita, što je istina, a sve su naše književne koze na broju, što najčešće nije.
Apokrr 27 S

Saveti mladim književnicima

Inspiracija je sestra svakodnevnog rada

Uzimam u obzir hiljadu okolnosti koje obavijaju ljudsku volju i koje i same imaju svoje opravdane uzroke; onaj su krug u kome je zatvorena volja; no taj krug je u pokretu, živ, on se okreće, i menja svakog dana, svakog minuta, svake sekunde svoju periferiju i svoj centar. Na taj način, njim ponesene, sve ljudske volje u njemu zasužnjene izmenjuju svoju recipročnu igru, pa to i sačinjava slobodu.
Aagro 08 S

Kada ne bi bilo smrti ne bi bilo ni religije

Kako umrijeti

Kakva je veza između religije i smrti odgovorio je Ludwig Feuerbach u svom predavanju o suštini religije: “Kada čovjek ne bi umirao, kada bi živio vječno, kada dakle ne bi bilo smrti, onda ne bi bilo ni religije. To bi značilo da smrt osigurava život religiji koja, makar kako to bilo shvaćeno u trenucima smrti, donekle uspijeva potisnuti strah umirućeg svojim uvjeravanjem o besmrtnosti duhovnog sadržaja kojeg čovjek nosi u sebi”
Pokris 28 S

Ukratko o sebi

Znala sam sve o stihovima, a ništa o prozi

Strašna sablast, koja se pričinjala mojim gradom, tako me ošamutila da sam taj susret opisala u prozi. Tada su nastali ogledi “Tri jorgovana”, i “U gostima kod smrti” – i to o čitanju stihova na bojišnici u Teriokama. Proza mi se uvijek činila tajnom i napašću. Ja sam od samoga početka znala sve o stihovima, a ništa nisam znala o prozi. Prvi moj ogled su listom hvalili, ali ja, naravno, nisam vjerovala. Pozvala sam Zoščenka. On je zapovjedio nešto izbaciti i rekao da je s ostalim suglasan. Ja sam bila zadovoljna…
Nikola Koljević

Nikola Koljević, đače-patrijarhalče

Osnovi opštenarodne šekspirologije i samozaštite

Ne zna narod da se mnogi naš patrijarhalni šekspirolog u takvim, šekspirijanskim visinama narodnog postojanja, naročito ako mu kapacitet duha nije velik, isfrustrira, zaparloži i svene. I, kako ne može na tim visinama da opstane, eto ti ga onda u visine narodnog politikovanja. Da nam tu kaže kako mi za visine nismo. I kako šekspirologiju, tako sada i politiku, premjerava mjerom svoje kapacitnosti. A iz takve kapacitnosti, naravno, proizlazi da mi niti smo za visoke kulture, niti za ma kakve kulture, a sada nam se iz te politike saopštava da mi nismo ni za život, već da ovo malo skučenog patrijarhalnog života što imamo na bojno polje izvedemo i izgubimo se u visinama "carstva nebeskog", kada nas već zemaljske visine nisu htjele. A nisu nas htjele, jer nam patrijarsi zarobiše dušu prostotom i "jednostavnošću", te napraviše od toga ideologiju, kojom nam zabraniše da se upuštamo u bilo kakve visoke kulture, jer to je, po toj ideologiji, gubitak duše, kobno "pozapadnjačenje"
Filip Rot

In memoriam: Philip Milton Roth (1933-2018)

Pisac osumnjičen da ništa nije izmišljao

Ne treba zaboraviti ni da je Roth veliki pjesnik senscencije, propadanja, rasipanja tijela. To je, kako primjećuje Foster Wallace, omiljena tema grandioznih muških narcisa: prospekt njihove smrti iz pozadine obasjao je nadolazeći milenij, a odlazak tih solipsista prijeti da odnese sve. Pišući o Updikeovom romanu “Ka kraju vremena”, Foster Wallace daje skicu za portret jedne generacije koja je, afirmisana šezdesetih i sedamdesetih godina, najzaokupljenija sobom još od vremena Luja XIV
Kipos 01 S

O lažljivcima

Svečana i bezočna laž protiv strahovite pogibelji

Kad bi kao istina i laž imala samo jedno lice, bili bismo u boljim odnosima, jer bismo uzimali da je izvjesno upravo ono što je obrnuto od onoga što kaže lažac. Ali, naličje istine ima sto tisuća lica i prostranstvo joj je bez granica. Pitagorejci kažu da je dobro izvjesno i dovršeno, a zlo je beskrajno i neizvjesno. Tisuće putova odvode nas od cilja, a samo jedan k njemu vodi. Što se mene tiče, toliko mrzim taj porok da nisam siguran da bih se ikada mogao pomiriti sa svojom savjesti kad bih se od očite i strahovite pogibelji obranio pomoću bezočne i svečano izrečene laži.
Marijj 35 S

Živeo nadrealizam

Čovekoliki časovnici za osećanje br­zine

Linije brzine, perspektive, linije mora, jedini i nužni putevi kojima se najbrže mogu preći fantazije ubrzanja života. Li­nije perspektive, geometriske tačke per­spektive u beskraju Giorgio de Chirico-a, Vermeer-a iz Delfta, najbržih duhova u istoriji, slikara brzine, brzine uostalom nepo­znate, neprimećene osobito zbog onog što Gala naziva »potisnutom brzinom«, poti­skivanje koje, u ovom slučaju, sačinjava samostid pred banalno dinamičnim uobli­čenjima svojih sopstvenih zanosa.
Faffa 10 S

Zlo je uvek s onu stranu brda

Ideal organske kulture

Strah od dodira sa tuđom kulturom je neizbežan za ovaj duh plemena u agoniji: sve tuđe (ovde "evropsko"), jeste iskušenje samosvojnosti ovoga plemenskog duha, iskušenje odrođavanja ovoga duha koji pokušava da ostane rodovski duh (duh roda); ali u osnovi ovoga straha jeste strah od vremena, koje ne dozvoljava amalgamisanje u tipsko, koje na taj način ne dozvoljava zajednici da bukvalno "svari", odnosno da uravnoteži sa svojim iskustvom nova iskustva.
Aabra 22 S

Jezička razmatranja: Za i protiv Vuka

Primitivno narodnjaštvo i okamenjena dogma

Ni Jakšić, ni Laza Kostić, ni Vojislav Ilić, ni ostali, docnije, nisu napuštali "Vukov pravac", "Vukovu školu" (kako tvrde istoričari književnosti), već su razvijali i stvaralački bogatili suštinu Vukove misli. Napuštali su Vuka i iskrivljavali njegov pravi smisao upravo "vukovci", fanatični sledbenici (nazivali su ga čak "svetim" Vukom), koji su jednu živu i životnu ideju pretvorili u dogmu. Umesto da bude plodonosna duhovna orijentacija, pretvorila se u mrtvi kanon, u smetnju životu, kao što je bilo i sve ono protiv čega se Vuk borio. Vukovci poštuju Vukovo slovo a ne duh (kako kaže Belić), i to ono slovo koje je najstrože, najisključivije, iz prve, rušilačke faze. Za njih je jedini uzor u književnosti narodna poezija; prostota jezika i prostota pisanja je vrhovni ideal; Vukov rečnik je ne samo udžbenik jezika već i udžbenik života; jezik se nemilice "čisti", saseca, osiromašuje; revni učenici ispravljaju čak i učitelja, odbacujući sve stare reči koje je Vuk oživeo u prevodu Novog zaveta, čime su naneli grdnu štetu našem jeziku i njegovom razvitku. Stvorivši uski, puritanski štur, folklorni akademizam, oni su jezik konzervisali, odvojili ga od života, silom ga održavali u seljačko-patrijarhalnom stanju i nerazvijenosti, boreći se protiv svih težnji da se jezik prilagodi savremenom životu i mišljenju. Filološkom kritikom, koja je književna dela sudila samo po jeziku, zapostavljajući estetsku stranu, bacanjem anateme na svaku knjigu koja nije pisana čistim narodnim jezikom, isključivošću svoga primitivnog narodnjaštva, oni su obnovili antivukovski kaluđerski način mišljenja, koje stvaralačkom razvijanju uvek pretpostavlja doslovnost i tvrdo pravilo.
Viole 03 S

Šokantno dobra vijest o povijesti nasilja

Drastično smanjenje ubijanja i okrutnosti

Nasilje se tijekom dugih razdoblja povijesti smanjuje, a danas vjerojatno živimo u najmirnijem trenutku u povijesti! U desetljeću Darfura i Iraka, malo nakon stoljeća Staljina, Hitlera i Maoa, tvrdnja da je nasilja sve manje može se činiti kao nešto između halucinacije i nepristojnosti. A ipak novije studije koje nastoje izmjeriti povijesnu plimu i oseku nasilja ukazuju upravo na takav zaključak