Tekstovi sa tagom: esej

Kipos 01 S

O lažljivcima

Svečana i bezočna laž protiv strahovite pogibelji

Kad bi kao istina i laž imala samo jedno lice, bili bismo u boljim odnosima, jer bismo uzimali da je izvjesno upravo ono što je obrnuto od onoga što kaže lažac. Ali, naličje istine ima sto tisuća lica i prostranstvo joj je bez granica. Pitagorejci kažu da je dobro izvjesno i dovršeno, a zlo je beskrajno i neizvjesno. Tisuće putova odvode nas od cilja, a samo jedan k njemu vodi. Što se mene tiče, toliko mrzim taj porok da nisam siguran da bih se ikada mogao pomiriti sa svojom savjesti kad bih se od očite i strahovite pogibelji obranio pomoću bezočne i svečano izrečene laži.
Marijj 35 S

Živeo nadrealizam

Čovekoliki časovnici za osećanje br­zine

Linije brzine, perspektive, linije mora, jedini i nužni putevi kojima se najbrže mogu preći fantazije ubrzanja života. Li­nije perspektive, geometriske tačke per­spektive u beskraju Giorgio de Chirico-a, Vermeer-a iz Delfta, najbržih duhova u istoriji, slikara brzine, brzine uostalom nepo­znate, neprimećene osobito zbog onog što Gala naziva »potisnutom brzinom«, poti­skivanje koje, u ovom slučaju, sačinjava samostid pred banalno dinamičnim uobli­čenjima svojih sopstvenih zanosa.
Faffa 10 S

Zlo je uvek s onu stranu brda

Ideal organske kulture

Strah od dodira sa tuđom kulturom je neizbežan za ovaj duh plemena u agoniji: sve tuđe (ovde "evropsko"), jeste iskušenje samosvojnosti ovoga plemenskog duha, iskušenje odrođavanja ovoga duha koji pokušava da ostane rodovski duh (duh roda); ali u osnovi ovoga straha jeste strah od vremena, koje ne dozvoljava amalgamisanje u tipsko, koje na taj način ne dozvoljava zajednici da bukvalno "svari", odnosno da uravnoteži sa svojim iskustvom nova iskustva.
Aabra 22 S

Jezička razmatranja: Za i protiv Vuka

Primitivno narodnjaštvo i okamenjena dogma

Ni Jakšić, ni Laza Kostić, ni Vojislav Ilić, ni ostali, docnije, nisu napuštali "Vukov pravac", "Vukovu školu" (kako tvrde istoričari književnosti), već su razvijali i stvaralački bogatili suštinu Vukove misli. Napuštali su Vuka i iskrivljavali njegov pravi smisao upravo "vukovci", fanatični sledbenici (nazivali su ga čak "svetim" Vukom), koji su jednu živu i životnu ideju pretvorili u dogmu. Umesto da bude plodonosna duhovna orijentacija, pretvorila se u mrtvi kanon, u smetnju životu, kao što je bilo i sve ono protiv čega se Vuk borio. Vukovci poštuju Vukovo slovo a ne duh (kako kaže Belić), i to ono slovo koje je najstrože, najisključivije, iz prve, rušilačke faze. Za njih je jedini uzor u književnosti narodna poezija; prostota jezika i prostota pisanja je vrhovni ideal; Vukov rečnik je ne samo udžbenik jezika već i udžbenik života; jezik se nemilice "čisti", saseca, osiromašuje; revni učenici ispravljaju čak i učitelja, odbacujući sve stare reči koje je Vuk oživeo u prevodu Novog zaveta, čime su naneli grdnu štetu našem jeziku i njegovom razvitku. Stvorivši uski, puritanski štur, folklorni akademizam, oni su jezik konzervisali, odvojili ga od života, silom ga održavali u seljačko-patrijarhalnom stanju i nerazvijenosti, boreći se protiv svih težnji da se jezik prilagodi savremenom životu i mišljenju. Filološkom kritikom, koja je književna dela sudila samo po jeziku, zapostavljajući estetsku stranu, bacanjem anateme na svaku knjigu koja nije pisana čistim narodnim jezikom, isključivošću svoga primitivnog narodnjaštva, oni su obnovili antivukovski kaluđerski način mišljenja, koje stvaralačkom razvijanju uvek pretpostavlja doslovnost i tvrdo pravilo.
Viole 03 S

Šokantno dobra vijest o povijesti nasilja

Drastično smanjenje ubijanja i okrutnosti

Nasilje se tijekom dugih razdoblja povijesti smanjuje, a danas vjerojatno živimo u najmirnijem trenutku u povijesti! U desetljeću Darfura i Iraka, malo nakon stoljeća Staljina, Hitlera i Maoa, tvrdnja da je nasilja sve manje može se činiti kao nešto između halucinacije i nepristojnosti. A ipak novije studije koje nastoje izmjeriti povijesnu plimu i oseku nasilja ukazuju upravo na takav zaključak
Marijpo 29 S

Sećanje na Milana Milišića (1941 – 1991)

Život za slobodu

Možda sam, u trenutku kad mu se pred očima ukazao niz profila puščanih cijevi – ja, dijete koje se igra na podu saloče u njegovom stanu – bio jedna od slika što su prostrujale kroz njegovu svijest. Sve ih je ionako ostavljao u toj ljubavnički neumjerenoj eksploziji smrti koja je njime tresnula o tlo.
Marijpo 20 S

Anatomija melanholije

Treba se paziti od najmanjeg izliva crne žuči

Žan Starobinski, profesor istorije ideja na ženevskom univerzitetu i teoretičar književnosti svetskog ugleda, po obrazovanju je i psihijatar. Stranice koje slede izdvojene su iz doktorske disertacije Istorija lečenja melanholije, koja, evo već skoro pola stoleća, predstavlja nezaobilaznu referencu u svim tekstovima koji se bave zagonetnom „saturnovskom boljkom“. Iz njih se može videti da je melanholija, bez obzira na pretpostavljene uzroke, još u antička vremena bila shvatana kao tegoba koja zahvata podjednako i telo i duh. Izdvojivši je iz usko medicinskog konteksta, osluškujući pesnike, filozofe i umetnike isto toliko koliko i lekare, Starobinski je melanholiji dao zasluženo mesto u istoriji ideja celokupne civilizacije. (Slavica Batos)
Vudi 01 S

Rani eseji

Da sam detlić

Glavni problem u vezi sa smrću, uzgred budi rečeno, jeste strah da možda nema života posle nje – misao koja vodi u očaj, posebno one koji su se potrudili da se obriju. Tu je, takođe, i strah da život posle smrti postoji, ali niko ne zna gde se on može pronaći.
Alkii 03 S

Osećaj životne nemoći

Priroda sadizma

Može izgledati kontradiktorna tvrdnja da je sadist pokorna osoba, no to ne samo da nije kontradikcija — to je, dinamički govoreći — nužnost. Neka osoba je sadist jer se oseća nemoćnom, neživom i bespomoćnom. Ona taj nedostatak pokušava kompenzovati moći nad drugima, transformisanjem gusenice kakvom se oseća, u boga.
Apokrr 27 S

Čovjek je stvoren za prijateljstvo

Rat je sladak onima koji ga nisu iskusili

Ako ima ičega u ljudskim postupcima čemu treba sa oklijevanjem i kolebljivošću prilaziti, što treba svim mogućim sredstvima izbjegavati, čega se treba čuvati i kloniti, to je izvan svake sumnje rat. Od njega nema ni jedne stvari ni ubitačnije, ni kobnije, ni razornije, ni tvrdokornije, ni gadnije, jednom riječju čovjeka nedostojnije, da ne kažem hrišćanina. A ipak, pravo je čudo kako se danas na svim stranama lako ulazi u rat iz bilo kakvog razloga, s kakvom ga svirepošću i neočekivanošću vode ne samo neznabošci nego i hrišćani, ne samo svjetovnjaci nego i svećenici i biskupi, ne samo mladići i neiskusni ljudi nego i starci koji su ga mnogo puta iskusili, ne toliko obični narod i svjetina po prirodi kolebljiva, nego naročito knezovi, čija je dužnost da mudrošću i razumom smiruju nepromišljene i prenagljene nagone pomahnitale svjetine. Ima i pravnika i teologa koji na ta bezbožna djela podstiču i, bolje reći, prskaju na njih hladnu vodu.
Apokrr 12 S

Estetika i egzistencija

Humor je iskra koja osvetljava široke predele života

Takve političke aktualizacije Antigone bile su veoma popularne posle Drugog svetskog rata. Hitler je Evropi doneo ne samo neizrecive strahote, već ju je lišio njenog smisla za tragično. Prema primeru borbe protiv nacizma, od tog vremena je svekolika politička istorija viđena i proživljavana kao borba dobra i zla. Ratovi, civilni ratovi, revolucije, kontrarevolucije, nacionalne borbe, revolti i njihovo gušenje, bili su prognani sa teritorije tragičnog i poslati pred pravdu sudija željnih kažnjavanja. Da li je to regresija? Povlačenje u predtragični stadijum čovečanstva? U tom slučaju, ko je uzročnik te regresije? Istorija uzurpirana od strane zločinaca? Ili naš način razumevanja istorije? Često sebi govorim: tragično nas je napustilo; moguće da upravo u tome i jeste prava kazna.
Marrij 01 S

Pokornost i sloboda

Društveni poredak je nužan, ali u biti loš

Društvenu snagu prati laž. Tako sve ono što je u ljudskom životu najviše, svako nastojanje mišljenja, svako nastojanje ljubavi, narušava red. Tako se mišljenje može s jednakim pravom s jedne strane žigosati kao revolucionarno a s druge kao kontrarevolucionarno. Ukoliko stalno gradi ljestvicu vrijednosti "koja nije od ovoga svijeta", ono je neprijatelj snaga koje vladaju društvom. Ali ono ništa više ne odgovara ni pothvatima koji teže za prevratom ili preobrazbom društva i koji, još prije uspjeha, nužno impliciraju da među pristašama većina bude podređena manjini, prezir povlaštenih prema anonimnoj masi i služenje lažima.
Marijj 84 S

Autofikcija i roman – sličnosti i razlike

Sresti se sa samim sobom, kao sa nekim drugim

Za kritičara bi možda moglo biti bitno da neko djelo u kojem se osjeća autofikcionalna dominanta, ne vrednuje isključivo kao roman, jer umnogome lišen motivacije i individualizacije, opterećen često direktnim esejističkim ili društveno-političkim razmatranjima, to bi mogao biti slab roman, iako je možda sasvim pristojno izrađena autofikcija. Tamo pak gdje je autor samom sebi prije svega zadao romaneskne okvire, kritičar se pak ne bi trebao libiti da zapazi preveliko oslanjanje na autorsko ja, neizrađenost likova, plošnost ideje, kao i nemotivisanost angažovanih pasaža, ne libeći se da pravedno presudi
Aagro 04 S

Mi i rodoslov

Potomci smo dugog niza generacija ubojica

Rezimirajmo: našem nesvjesnom je predstava vlastite smrti jednako tako nepristupačna, predstava strane smrti jednako tako umorstvena (mordlustig), a smrt dragih osoba jednako tako podvojena (ambivalentna) kao čovjeku prapovijesti. Koliko smo se onda mi s našim konvencionalno-kulturnim stavom prema smrti udaljili od tog prastanja!
Dnkis 01 S

Ideologija banalnosti

Nacionalizam je kolektivna i pojedinačna paranoja

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo “pakao to su drugi”, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija.