Tekstovi sa tagom: eseji

Kako je to čudno što se u čistoti herojskog vazduha ovde na zemlji ne neguje uzajamna pripadnost. Ovaj vazduh podnosi samo osama. Jednom je neko rekao kako je osvežavajuće videti decu koja za svoju egzistenciju ne treba da zahvale činovnicima. Kako bi bilo divno živeti u ljubavi koja je protiv birokratije, a cveta, i cveta nasuprot svemu što je ovde otrovano i nisko i glupo i mrgodno i zavidno

Sutra poslije moje smrti ljudi mogu odlučiti da uvedu fašizam, a drugi mogu biti dovoljno plašljivi i smeteni da ih puste da čine; i tom trenutku fašizam će biti ljudska istina, toliko gore po nas; u zbilji, stvari će biti takve kako će čovjek odlučiti da budu

Oko mene klepetali su sebeljubivi kosturi mojih bližnjih, ja sam se od vremena na vrijeme uzrujavao na sudbenim raspravama kao pravni zastupnik svoga poslodavca, u pravednoj obrani kartelskih takozvanih kolektivnih interesa, u stvarima Domaćinskijevih produkata, naslijedio sam od jednoga svog daljnjeg rođaka vrlo lijep vinograd s drvenim ljetnikovcem, živio sam u dosadnom obiteljskom krugu svoje gospođe, kćerke jednog ograničenog ljekarnika iz provincije, koji je svojim ljekovitim čajem za probavu iskvario crijeva čitavom jednom pokoljenju i tim istim čajem sagradio tri trokatnice u našem gradu, stanovao sam u lijepom, sunčanom, reprezentativnom stanu s balkonom u jednoj od tih čajnoprobavnih trokatnica (koja je bila moje vlasništvo, jer mi je apotekar poklonio tu kuću u znak svoje naročite simpatije), družio sam se na crti nekih ženinih rođakinja s višim činovnicima našeg činovničkog stroja, i, živeći tako potpuno kućev-lasnički, činovnički, kretao sam se u krugu isto takvih činovnika kućevlasnika, ne baveći se – dakako – našom domaćom vulgarnom politikom...

Nije evo ni meni do riječi koja bi umirila, nego do one koja bi potvrdila, točno iskazala moj nemir. A dok u sebe ne pogledam o sebi neću znati, dok se sa svojom mukom ne susretnem o sebi neću spoznati

Samo čovjek ima lice. Životinje imaju njušku, ljudske kreature njima sukladno obličje. Čovjek ima onoliko lica koliko ih pokazuje, ali u suštini jedno i jedino. Čovjek sa "hiljadu lica" je ili glumac ili prevarant

Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, nedeteologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili kao svjetlost, kao voda i, uopće, kao svemirski elemenat. Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično

U rijetkoj sintezi književno-komparativne esejistike i publicističkog žanra visoke klase, ova knjiga Jasmina Agića baca svjetlo na problem gubitka svih vrijednosnih horizonata i kriterija u našem društvu, koji jesu presudno važni za postavljanje jedne kulture na solidne temelje. A dok se ne dogodi upravo to, naime, da ovo društvo osvijesti značaj svojih pisaca, svojih intelektualaca i svojih umjetnika, balkanski će narodi, po svemu sudeći, nastaviti proizvoditi sebi svojstven „višak“ historije odbačenih

Kao da se sudbina htela našaliti sa mnom, izabrao sam za svoju novu domovinu zemlju gde se strela koristila isključivo kao strelica za pikado, gde se gajilo podozrenje prema ciljevima i prezir prema ma kakvom sistemu, gde se nije marilo za ideologije, gde se sa skepsom gledalo na utopiju i odbacivao svaki nacrt, gde se obožavala dokona svakodnevica i gde se niko nije mnogo brinuo o budućnosti jer je prošlost ovde značila sve. Zemlja gde nije bilo ni komesara ni jogija, već samo nekih samoukih baštovana i dokonih sveznalica, zemlja gde štrajkači igraju fudbal sa policijom a socijalisti dolaze iz redova plemićkog staleža

Kada sam prelomio svoju poslednju cigaretu napola i popušio je zajedno s malim Nikolasom, on mi se nijednom rečju nije zahvalio jer je znao da je njegovo zadovoljstvo dok uvlači duvanski dim isto kao i moje, da ponuditi znači i prihvatiti, pošto smo svi zajedno bili vezani jednom pupčanom vrpcom i svi zajedno ležali u istoj pulsirajućoj utrobi, u tranzitnoj materici sveta. Kada bi svaki čovek bio ostrvo, zar bi se iko zanimao za poslove sveta?

U prvim danima po izbijanju rata ni jednom levo orijentisanom ili liberalnom novinaru nije bilo dozvoljeno da kroči nogom na pobunjeničku teritoriju, ali meni je nekim izokolnim putevima, o čemu sam već ranije govorio u Nevidljivom pismu, pošlo za rukom da u Lisabonu od Frankovog brata Nikolasa Franka, njegovog ličnog izaslanika u Portugalu, izdejstvujem garantno pismo gde je stajalo da sam "provereni prijatelj nacionalne revolucije". Nakon nekoliko dana provedenih u Sevilji, prepoznao me je neki bivši kolega iz "Ulštajna" a zatim potkazao kao komunistu, zbog čega sam brže-bolje morao taksijem da pobegnem za Gibraltar. No čak i za vreme te kratke posete imao sam prilike da vidim dolazak i odlazak nemačkih pilota iz eskadrile "Kondor", stacioniranih u hotelu "Kristina", kao i nemačke letelice na aerodromu, i to u vreme kad je Hitler poricao da šalje bilo kakvu pomoć Franku a Franko, pak, poricao da je prima

Nadrealisti nisu ostali na tome. Istovremeno su objavili Otvoreno pismo Polu Klodelu, ambasadoru Francuske. Njegova ekselencija, naime, u jednom intervjuu za časopis Comoedia, nije našla ništa bolje nego da nadrealističku aktivnost okrsti kao ”pedersku”, dodajući jednu pojedinost koja je u takvoj raspravi bila sasvim neočekivana: da je on, Klodel, zaista zaslužan za otadžbinu, zato što je u toku rata omogućio da Amerika proda zaraćenoj Francuskoj ”znatne količine slanine”. Odgovor je bio žestok:

Novine su po pravilu donosile fotografije nekih mladića što se u svako doba smeju i u svako doba stežu steg ili živopisne slike nekih staraca iz Uzbekistana, večito osmehnutih i večito zanetih učenjem azbuke. Ni jednog jedinog slovca o gladi, o epidemijama tifusa, o čitavim selima što izumiru; u novinama, recimo, nije ni pomenuta činjenica da u Harkovu vlada nestašica struje. Na taj način život nam je dolazio poput neke prazne opsene; u novinskim stupcima kao da je bila reč o nekoj drugoj, dalekoj zemlji s kojom naš svakodnevni život nije imao nikakve dodirne tačke. Ogromna zemlja bila je zaogrnuta pokrivačem tišine i niko izvan uskog kruga posvećenih nije bio u stanju da stvori suvislu sliku situacije.

Dvadesetog jula 1932. Fon Papen je izveo coup d' état; jedan namesnik i osmorica ljudi proterali su socijalističku vladu iz Pruske. Bio je to početak kraja. Socijalistička partija, i pored svojih osam miliona pristalica, nije ništa uradila. Njihovi radnički sindikati nisu pozvali čak ni na protestni štrajk. Jedino smo mi, komunisti, odmah uputili poziv narodu da se podigne na generalni štrajk. Poziv je, međutim, pao na gluve uši. Kao novac u inflaciji tako je i naša rečitost izgubila vrednost za široke mase. Još pre samog sukoba izgubili smo bitku sa Hitlerom.

Ono što je Brecht sa sobom donio iz emigracije bila je imunost na «inozemstvo»; niti mu je imponiralo to što drugi ljudi imaju druge običaje, niti se zbog toga morao potvrđivati kao Nijemac. Njegov gnjev odnosio se prije svega na jedan društveni sustav, a poštovanje je gajio za drugi sustav. Njegovo ponašanje građanina svijeta, čime se uvijek kompenziraju nacionalne predrasude, suvišno je. Čovjek iz Augsburga, s radnim mjestom u Berlinu, vezan jezikom, koji svoje podrijetlo ne nosi kao neki grb nego kao nezamjenjivu uvjetovanost: samorazumljivo priznavanje te uvjetovanosti; umišljenost kao i mržnja prema sebi, nacionalno-kolektivna, tada postaju tek relikti nevrijedni spomena.

Postoji jedna okolnost koja bi lako sredila celu tu stvar i spasla Dmitrija, a koju pisac potpuno zanemaruje. Smerdjakov je priznao Ivanu, još jednom bratu, da je on pravi ubica i da je zločin počinio teškom pepeljarom. Ivan na sve moguće načine pokušava da spase Dmitrija; svejedno se ova suštinski važna činjenica na suđenju uopšte ne pominje. Da je Ivan na suđenju ispričao sve o pepeljari, ne bi bila potrebna velika mudrost da se ispita da li na njoj ima tragova krvi i da li njen oblik odgovara obliku smrtonosne povrede. To se ne dešava - krupna greška za kriminalni roman.