Tekstovi sa tagom: eseji

Tarkovski je držao da je sposobnost percipiranja umjetnosti nešto što je čovjeku urođeno, i što ne ovisi o njegovoj stručnoj pripremljenosti da se suoči sa različitim temama i načinima oblikovanja, već o „otvorenosti za lijepo i dobro“

O knjizi su na jedan tako briljantan način pisali toliki pisci. Želeo bih da uspostavim odnos prema nekima od njih. Prvo prema Montenju, koji posvećuje jedan od svojih ogleda knjizi. U tom ogledu postoji jedna rečenica koja se ne zaboravlja: Ništa ne radim bez radosti. Montenj beleži da je koncepcija o obaveznoj lektiri lažna koncepcija. Kaže da ostavlja knjigu ako u njoj naiđe na neki težak pasus, zato što u literaturi vidi jednu formu sreće...

Dobro se razumijem u opsesiju. Bio sam joj podložan više no iko. Dobro znam koliko čovjek može biti opsjednut nekom idejom, kuda ga ona može odvesti, koliko ga zanijeti, kakvim ga opasnostima ludila može izložiti, koliko netolerantnosti i idolatrije to podrazumijeva, na koliko uzvišene bezobzirnosti prisiljava… Znam podjednako da je opsesija osnova strasti, izvor koji je izdržava i održava, tajna koja je čini trajnom.

Svet uopšte nije rđav, može se čak reći da je dobar. A istina je da su ga iskvarili njegovi stanovnici. I ako nešto treba menjati, nisu to detalji pejzaža, treba menjati same sebe.

Životinje za svoje postupke imaju uzore u prirodi koja ih je odnjihala i koja ih uči kako treba živjeti i kako umirati.

Putin je zapravo izdanak organizacije koja je izvršila masovni pokolj nad ruskom kulturom, on se pokazuje kao dostojan naslednik Čeke i KGB-a, ali i carskih cenzora. Putin je smrtni neprijatelj svake kulture, svakog stvaralaštva, svakog kreativnog ljudskog pregnuća, što demonstrira svakog dana, rušeći po Ukrajini ono što su generacije vredno stvarale, ubijajući masovno i nasumično svakog ko se nađe na putu ruskim trupama, nastojeći da razvali jednu zemlju do temelja i da satre njeno stanovništvo koje, iz Putinu neshvatljivih razloga, odbija da bude rusko roblje

Don Kihot je bio na samrti, međutim „to nije sprečilo njegovu nećaku da jede, dadilju da pije, a Sanča da bude dobre volje”. Za jedan časak ova rečenica malo zadigne zavesu koja zaklanja prozu života. A šta ako bismo želeli da tu prozu nešto pobliže ispitamo? Možda i malo podrobnije? Ili iz trenutka u trenutak. Kako se očituje Sančovo dobro raspoloženje? Da li brblja? Ili razgovara sa dvema ženama? I o čemu razgovara? Je li neprekidno prisutan kraj postelje svoga gospodara?

Zašto bi čovek morao biti pridružen lepoti samo kroz herojsku, tragičnu smrt? U normalnom životu, društvo vrši budan nadzor kako ljudi ne bi uzeli učešća u lepoti; fizička lepota muškarca (kada se posmatra kao „predmet” u sebi, bez posrednika) prezrena je, a profesija muškog glumca (koja podrazumeva trajnost onog „biti viđen”) daleko je od toga da bude zaista poštovana.

Moramo odbaciti sve pretpostavke kapitala, koje su se pojavile u dalekoj prošlosti, da bismo se oslobodili njegovog stiska (trenutak uništenja primitivnih zajednica). U isto vreme, mora se ići dalje od Marksovog dela, koje je konačni izraz dolaska totaliteta, dovršene strukture vrednosti kao one krajnje mutacije kroz koju se kapital nametnuo kao materijalna zajednica.

O idejama romana Braća Karamazovi koje reflektiraju unutrašnje borbe Dostojevskog, povodom dvjestote godišnjice rođenja velikog pisca

Sanjala sam: na aerodromu sam i nekoga čekam. Konačno se pojavila osoba koju sam čekala, žena mojih godina, začudo, ali bez prtljaga. "Don't you have any luggage?" "No, I have only lifeage", odgovorila je, u šali rimujući reč luggage sa kovanicom lifeage. Reč koju je izgovorila moja dvojnica iz sna mogli bismo prevesti kao – "život je jedini prtljag koji nosim sa sobom"

Jeste, u meni postoji ludačka nada, zasnovana, što je paradoksalno, na našem sadašnjem egzistencijalnom siromaštvu, i na želji, koju otkrivam u pogledima mnogih ljudi, da nas nešto veliko podstakne da se sa žarom posvetimo očuvanju Zemlje čiji smo žitelji

Svet se ruši, ali postoji neko ko zvižduće pesmu. I zbilja, da nema krize, ne bismo imali o čemu da pričamo

Po stotinu puta sam čitao meni nepoznata imena pisaca i naslove tih knjiga. Ne imajući nikog da me obavesti i uputi, ja sam tim naslovima sam davao neki smisao i značenje, nalazio među njima svoje simpatije i antipatije. Svaki od tih naslova izazivao je na svoj način moju maštu da radi i da nagađa šta bi moglo iza njega da se krije i da, poslije uzaludnog nagađanja, sama izmišlja sadržinu tih nepristupnih knjiga

Siromaštvo iskustva. To ne treba shvatiti kao da ljudi žude za novim iskustvom. Ne, oni teže da se oslobode iskustva, oni žude za okruženjem u kojem će moći da svojim siromaštvom, onim spoljašnjim, ali, u krajnjoj liniji, i onim unutrašnjim, raspolažu na neki čist i nedvosmislen način, koji bi mogao da vodi ka nečemu pristojnom. Nisu uvek neupućeni ili neiskusni. Često možemo reći suprotno: da su sve „svarili“, i „kulturu“ i „ljude“, da ih je to iscrpelo i da su sada siti svega