Tekstovi sa tagom: eseji

Kapitalizam nema vanjsku granicu, on je konzumirao život i biološku inteligenciju da bi stvorio novu život i novi plan/ravan inteligencije (eng. plane of intelligence) koji navelike prevazilazi ljudsko prevdiđanje/naslučivanje. Transcendentalni mizerabilizam, naravno, ima neotuđivo pravo da mu bude dosadno. Zovete to novim? To je ništa nego promjena

Ljudi misle da je papirologija ono beskrajno i mukotrpno skupljanje hrpa i hrpa papira da bi se ishodilo nešto (građevinska dozvola, registriranje tvrtke, dobivanje stipendije i tomu slično), pa premda u svojem nazivu papirologija ima sufiks –logija kao i sve ostale riječi koje označuju neku znanost (biologija, ginekologija, oftalmologija, pulmologija, arheologija, etnologija, psihologija, sociologija itd.), rijetki papirologiju osjećaju kao znanost, a ona to doista jest: znanost o papiru(su)

Kada sam se prvi put susrela sa zbirkom eseja Under My Thumb, nisam očekivala, ali sam se pomalo nadala da će mi ponuditi nekakve upute, skup pravila za što bezbolnije slušanje, uživanje ili pisanje o glazbi. Instant rješenja. Flastere. No, feminizam tako ne funkcionira. Živjeti feminizam, kako je napisala Sara Ahmed, znači uvijek iznova postavljati pitanja o tome kako opstajati u svijetu koji počiva na nejednakostima, u svijetu koji nije feministički ili koji je antifeministički. Kako se nositi i suočiti sa zidovima. Kako druge uvjeriti da je ono protiv čega se borimo stvarno. Neprestano inzistirati

Pjesnici guslari, kakvi su Brana Crnčević, Rajko Petrov Nogo, 'džins-autor' Momo Kapor, postali su 'senatori Republike Srpske', genocidne tvorevine koja će kasnije biti legalizirana od strane velikih sila u Daytonu. Na čelo Srpske pobune, kao što je poznato, stavio se sarajevski psihijatar Radovan Karadžić, koji je, i sam pjesnik, volio ćaskati sa svojim kolegama po peru, skupljajući ih na roštiljade, u svojoj šumskoj rezidenciji na Palama, dok je Sarajevo nestajalo u plamenu i dimu njegovih kanonada

Ako pitamo: koliko puta Smisao može odlazit samo da bi se ponovno (pro) našao, a koliko pak puta Ljubav može nalaziti sebe samu, odnosno koliko je puta moguće pasti u ljubav; odgovor na pitanje postaje jednostavan

Što je, dakle, moje vlasništvo? Ono što je u mojoj moći! Koje vlasništvo pripada Meni? Svako za koje si — uzmem moć. Pravo vlasništva dajem Ja Sebi kad Si ga Ja uzimam, odnosno sebi dajem moć vlasnika, punomoć, opunomoćenje

Bog se raduje s tobom, jer je on u dostojanstvu mora i u blistavilu neba, u mirisnoj cigareti i u medenoj smokvi. Ali to znaju samo njegova deca koja bivaju tronuta kada stupe u more i po njihovoj ugrejanoj koži zapeni se hladovita voda

Treba videti da li nevinost, čim stupi u akciju, može da ne posegne za ubijanjem. Možemo delovati jedino u vremenu u kojem smo, među ljudima koji nas okružuju. Nećemo znati ništa ne budemo li saznali imamo li prava da ubijemo onog drugog pred sobom ili da pristanemo da ga ubiju. Pošto se svaka akcija danas završava zločinom, neposrednim ili posrednim, ne možemo delovati pre no što budemo načisto moramo li i zašto zadati smrt

Alternativa radu nije samo nerad. Biti ludista ne znači biti lenčuga. Iako veoma cenim zadovoljstvo dremanja, ono nikada nije tako prijatno kada prekida druga zadovoljstva i razonode, a ne samo rad; niti sam spreman da afirmišem onaj vremenski programirani, sigurnosni ventil zvani “slobodno vreme”. Daleko od toga. Slobodno vreme je nerad u funkciji rada. Slobodno vreme je vreme provedeno u oporavljanju od rada, u grozničavim i beznadežnim pokušajima da se zaboravi na rad. Mnogi ljudi vraćaju se sa odmora toliko iscrpljeni da jedva čekaju da se vrate na posao i malo dođu k sebi. Glavna razlika između rada i slobodnog vremena je u tome što ste na poslu barem plaćeni za svoje maltretiranje i umor

Naš saradnik Mirnes Sokolović objavio je novu knjigu eseja pod naslovom “Izokrenuti durbin”. Knjiga sa podnaslovom “Eseji o ratu i miru” objavljena je u elektronskoj formi kao četvrto izdanje u ediciji (sic!). Iz Sokolovićeve knjige prenosimo završni esej. “Izokrenuti durbin” možete pronaći na sajtu časopisa Sic!, a link za skidanje knjige u pdf formatu nalazi se na kraju ovog teksta

Kasnije sam još više puta sretao žene koje su svojim sedim glavama doticale visine herojskog i olimpskog sveta, Listovu ćerku Kozimu Vagner, oštru, strogu a ipak veličanstvenu sa njenim patetičnim gestovima, Ničeovu sestru Elizabetu Ferster, gizdavu, malu, koketnu, ćerku Aleksandra Hercena Olgu Monod, koja je kao dete često sedela na Tolstojevom kolenu

Pošto se istina svuda potiskuje i zbog toga ju je teško pisati, većina u tome – da li se istina piše ili ne – vidi pitanje stava. Veruje se da je za to potrebna samo hrabrost. A zaboravlja se na drugu teškoću, na pronalaženje istine. Ne može biti govora o tome da je pronaći istinu lako

Kako je to čudno što se u čistoti herojskog vazduha ovde na zemlji ne neguje uzajamna pripadnost. Ovaj vazduh podnosi samo osama. Jednom je neko rekao kako je osvežavajuće videti decu koja za svoju egzistenciju ne treba da zahvale činovnicima. Kako bi bilo divno živeti u ljubavi koja je protiv birokratije, a cveta, i cveta nasuprot svemu što je ovde otrovano i nisko i glupo i mrgodno i zavidno

Sutra poslije moje smrti ljudi mogu odlučiti da uvedu fašizam, a drugi mogu biti dovoljno plašljivi i smeteni da ih puste da čine; i tom trenutku fašizam će biti ljudska istina, toliko gore po nas; u zbilji, stvari će biti takve kako će čovjek odlučiti da budu

Oko mene klepetali su sebeljubivi kosturi mojih bližnjih, ja sam se od vremena na vrijeme uzrujavao na sudbenim raspravama kao pravni zastupnik svoga poslodavca, u pravednoj obrani kartelskih takozvanih kolektivnih interesa, u stvarima Domaćinskijevih produkata, naslijedio sam od jednoga svog daljnjeg rođaka vrlo lijep vinograd s drvenim ljetnikovcem, živio sam u dosadnom obiteljskom krugu svoje gospođe, kćerke jednog ograničenog ljekarnika iz provincije, koji je svojim ljekovitim čajem za probavu iskvario crijeva čitavom jednom pokoljenju i tim istim čajem sagradio tri trokatnice u našem gradu, stanovao sam u lijepom, sunčanom, reprezentativnom stanu s balkonom u jednoj od tih čajnoprobavnih trokatnica (koja je bila moje vlasništvo, jer mi je apotekar poklonio tu kuću u znak svoje naročite simpatije), družio sam se na crti nekih ženinih rođakinja s višim činovnicima našeg činovničkog stroja, i, živeći tako potpuno kućev-lasnički, činovnički, kretao sam se u krugu isto takvih činovnika kućevlasnika, ne baveći se – dakako – našom domaćom vulgarnom politikom...