Tekstovi sa tagom: eseji

Najranije iskustvo umjetnosti moralo je biti iskustvo da je umjetnost čarolija, magija; umjetnost je bila instrumentom rituala. Najranija je teorija umjetnosti, teorija grčkih filozofa, predlagala da je umjetnost mimesis, nasljedovanje realnosti.

Esej koji je autorka pročitala na skupu „Muzealizacija Jugoslavije“ 2. decembra u Domu omladine u Beogradu, u organizaciji Muzeja Jugoslavije i Platforme za savremenu umetnost Kiosk.

Od mačke se ne može napraviti čovečuljak, ne dopušta da joj se obuče frak. Ona se ne može ukrotiti, to protivreči dostojanstvu za koje poseduje smisao i do koga drži. Ona neće lajati ni gristi, već se sklanja s puta. Ako je pritešnjena i ne nalazi izlaz, boriće se do smrti.

Moramo se složiti da je gadan taj proročki zanat. Za jednog, kao što je Ilija, koji se u lepoj plemenitoj kočiji šeta s planete na planetu kuda ga nose četiri bela konja, ima ih stotinu koji pešače i koji moraju da prose ručak od vrata do vrata. Dosta liče na Homera koji je, kako se priča, morao prositi u sedam gradova koji su se kasnije otimali za čast da je u njima rođen. Njegovi tumači pripisali su mu bezbroj alegorija na koje nikada nije ni pomislio. Često je ista čast ukazivana prorocima. Ne poričem da su oni bili ljudi upoznati s budućnošću. Treba samo duši dati izvestan stepen zanosa, kako je to vrlo lepo zamislio jedan pošteni filozof ili luđak naših dana, koji je hteo da probuši rupu do suprotnog pola i da bolesnike maže grožđanom smolom.

Tomu nasuprot, seljačko spominjanje ima svoju jednostavnu, sigurnu i nepopustljivu vjernost. Nedavno je tamo gore došla jedna stara seljanka umrijeti. Ona je sa mnom često i rado razgovarala i raspredala stare seoske priče. U svom jako slikovitom jeziku ona je još sačuvala puno starih riječi i svakojakih poučnih izreka, koje su današnjoj seoskoj mladeži već nerazumljive i stoga nestaju iz živoga govornog jezika. Još tijekom prošle godine, dok sam tjednima živio u brvnari, ova se seljanka sa svoje 83 godine počešće uspinjala kosinom k meni. Htjela je, kako je govorila, vidjeti jesam li još tu ili me je "Netko" nepažnjom možda ukrao. Noć u kojoj je umrla provela je u razgovoru sa svojim rođacima. Još sat i pol prije kraja naložila je da se prenese pozdrav "gospodinu profesoru". - Takvo spominjanje vrijedi neusporedivo više od najuspješnije "reportaže" nekoga svjetskog lista o mojoj navodnoj filozofiji.

Ako se obesiš, kajaćeš se; ako se ne obesiš, takode ćeš se kajati; ako se obesiš ili se ne obesiš, kajaćeš se i zbog jednog i zbog drugog. U tome se, gospodo, sadrži sva životna mudrost.

Čovek je svrha, a ne sredstvo; cela civilizacija obraća se Čoveku, svakom čoveku, svakom ja. Koje je to božanstvo koje se zove čovečanstvo, ili kako da se zove ono kome treba žrtvovati sve ljude i svakog čoveka? Jer, ja se žrtvujem za svoje bližnje, za svoje zemljake, za svoju decu, a oni opet za njihovu — i tako beskonačnim nizom pokolenja. Ko će ubrati plod tog žrtvovanja?

Ljubav je stavljanje na kocku, pogibelj; prijateljstvo je sigurnost. Seksualna fiksacija, pomama za nekim određenim ljudskim tijelom, nekim određenim usnama, nekim određenim zagrljajem, pričinja tako okrutan bol, kakav možemo podnijeti samo zato što u prijateljstvu nalazimo utjehu…

Moj jad je moj zamak, koji se kao orlovsko gnezdo nalazi među oblacima na vrhu planine; niko ga ne može osvojiti. Sa njega slećem u stvarnost i grabim svoj plen. Ali se ne zadržavam dole, odnosim svoj plen kući. A taj plen je slika koju prenosim na tapete svoga zamka. Tu živim kao pokojnik.

Eto prilike da ponovim nezaboravnu repliku djevojčice, koju sam već toliko puta citirala. Djevojčica je za vrijeme granatiranja Sarajeva završila u bolnici, na psihijatrijskom odjelu. “Čega se najviše bojiš?” pitali su je liječnici. “Ljudi”, odgovorila je djevojčica. Djevojčica bi danas morala biti mlada žena koja se bliži tridesetoj. Nadam se da je naučila živjeti sa svojim tjeskobama. Ljudi su velika nesreća – i to je prva pretpostavka života među njima. Ima li ikoga tko mi može dokazati suprotno?

I kad čovek čita zarobljeničke uspomene i prati ta silna ingeniozna uspela bekstva, pita se da li je ijedan saveznički vojnik kraj rata dočekao u žicama. Ili je jedan broj begunaca u propagandne svrhe u logore vraćen da ga regularnim putem i pred kamerama opet oslobode. Ruskim je zarobljenicima bilo još lakše. Oni su ionako mučnom zarobljeništvu mogli dodati po desetak godina sibirskog logora i tako proširiti prostor za dramu.

Problem književnog izraza bio je i ostao: kako da se suvremena tragedija operetne stvarnosti donese nepatvoreno, istinito i zbiljski? Karl Kraus je to pitanje riješio: citatom. On je citirao nepatvorenu stvarnost i prilijepio je u svoj ratni album kao izrezak iz jednog kriminalnog vremena. U tim izrescima ima humora, ali taj humor, to je "vlastito predbacivanje samome sebi, što nije poludio kod svoga zdravoga mozga kao svjedok savremenih stvari i događaja". U tom i takvom citiranju ima šopenhauerovske romantične mržnje na sve što je ljudsko, a oštrina toga gledanja ostala je bez takmaca.

To se stanje širi iz točke najvećeg otpora. Samo je znamenje jednoga lakomog eklekticizma to što se književnost vraća interesu za filozofiju; i susreću se književnici tradicionalne utemeljenosti koji crpe inspiraciju iz osuvremenjenog iščitavanja filozofije, a da monokromna i jednoobrazna površina njihova svijeta ostaje nenačeta. Filozofska književnost o svijetu može služiti koliko potvrđivanju, toliko opovrgavanju onoga što nam je već znano, neovisno o filozofiji koja je nadahnjuje. Sve ovisi o tome kako književnik prodire ispod kore stvari: Joyce je na neuglednu obalu projektirao teološka i ontološka pitanja naučena u školi, ali svaka stvar koje se doticao, istrošene cipele, riblja jaja, kamenčići, djelovala je smućena sve do svoga krajnjeg sadržaja.

Zašto čekaju te žene na kiši i na vjetru i zašto se pate? Zašto plaču te udovice na kiši i zašto tako gluhonijemo pokapaju svoje vlastito meso, te ratne majke, promatrajući sprovod svoje djece kao u snu? Zato zar, da se probijaju kroz ove bolesne ma­gle, da požderu još koju mrvu i zatuku po koje živinče i da mu poloču krv (na kakav veliki svetac, koji je crveno zapisan u kalendaru), a onda da klonu, žute i krezube i isprebijane, pa da ih zabiju u sanduk i bace u ilovaču gnjecavu i mokru.

Tokom prethodnih decenija ravnoteža između fikcije i stvarnosti značajno se pomerila. Sve više su njihove uloge zamenjene. Živimo u svetu kojim vladaju fikcije svih vrsta – masovna proizvodnja, reklamiranje, politika koja se vodi kao ogranak reklamiranja, prisvajanje svake originalne reakcije na neko iskustvo od strane televizije. Mi živimo na stranicama ogromnog romana.