Tekstovi sa tagom: eseji

Narodna književnost će se, kada se napokon riješi šljake, pokazati dostojnom cilja, koji je dogovoren u hotelu "Kaiserhof", i sigurno ne bismo pogriješili kada bismo predvidjeli njen razvoj, koji u izražavanju volje za odbranom dopre do Körnera, u potvrđivanju prava na uživanje do Baumbacha. (Povezanost elemenata je vidljiva u ismijavanju svega vojnog). Mladoj djevi će pletenice i dalje rasti, Lorelei će češljasti svoju zlatnu kosu, a u njoj nećemo naći ni dlaku Heinea, niti leševe u Rajni koja mirno teče. Razvedrava se kroz oluju. Nakon što smo pšenicu očistili od kukolja, zapalili je i Jevreje ubili lopatom, zadržat ćemo jezičko blago koje su oni za sobom ostavili kao ukras za vlastiti dom.

Najpre, kada se rodio, njegova je zemlja bila sasvim malena, bez mora, slaba; konačna smrt pretila joj je svaki čas. Ubistvo kralja. Krunisanje. Aneksija, mitinzi, upisivanje u dečije dobrovoljce, neredovno svršavanje osnovne škole. Igra s dečacima po Trkalištu. Od aneksije porastao je za čitavu šaku. Bekstvo i smrt Lava Tolstoja. Mobilizacija. Na Trkalištu je sad logor mladihvojnika u novim šinjelima. Upis u bolničare. Želja da se sve zapiše što se doživelo. Želja da se pobegne na front. Čekanje u školskom dvorištu (gde se svršila osnovna) da se pojave kola s ranjenicima. Noć. Besvesno opažanje da promiču žene, lekari, bolničari. Stižu prva osvetljena kola. Dotle čedno bele postelje ispuniše se izranjavljenim pobednicima. Skidanje odela sa njih, sečenje makazama koporana da se rane ne povrede, pažljivo i s ljubavlju pranje njinih nadimljenih, krvavih tela. Zemlja sve više raste k jugoistoku. Pobede. Zima. On je takođe porastao za čitav prst. U čarapama vojničkim koje je skidao ostajali su promrzli prsti. Kroz vrata sale, do kojih prati uzbuđenog ranjenika, viđao je drugog nad kojim je radio lekar i još jedan. Taj mladić je ležao go, videle su se njegovenesravnjeno izvajane široke grudi, i njegove snažne butine, izdignute, tresle se od grčevitog bola. Lekar, koji je bio sav ufačlovan, dizao je svoje ruke iz njegovog otvorenog trbuha, krvavog, sav naoružan fantastičnim oružjem. Ni ta lepa prebledela glava, ni taj trup, ni noge nisu bili delovi jednog čoveka, no to je sve bila jedna strahovita zbrka bola, mučenja i trpljenja; i taj mozak koji pod lobanjom nije znao na koji način da vaspostavi svoje funkcije svesti, ni seks koji je označavao negda muža i vojnika. Sve je to sad ležalo tako nekako nerazumljivo pokvareno i upropašćeno.

Etjen de la Boesi (1530-1563) je 1548. godine, sa svojih 18 godina, napisao delo "Rasprava o dobrovoljnom ropstvu" (Le Discours de la servitude volontaire), "u slavu slobode a protiv tiranije", sa večito aktuelnim pitanjem zašto se potlačena većina ne pobuni.

U književnom djelu svaka rečenica mora biti umjetnička. Čak i rečenice koje nam pružaju informacije i tehnička saznanja potrebna da bi se razumjela fabula ili tok događaja moraju nositi u sebi neku estetsku vrednotu. U umjetničkom djelu nema mjesta pukim deklarativnim, anuncijativnim, informativnim rečenicama, to jest takvim koje sadrže određena konkretna obavještenja i saopćuju dati logički smisao, to jest takvim koje nam saopćuju logički sadržaj onoga što sačinjava „vanumjetničku materiju umjetničkog djela" odnosno koje nam materiju umjetničkog djela saopćuju na vanumjetnički način.

Dimitrije Mitrinović pre nego što je postao fakir, mag, čarobnjak, čudotvorac, bio je ličnost koja je imponovala predratnoj omladini. On je stvorio ideologiju o rasnoj vrednosti Njegoša, narodne poezije i Ivana Meštrovića, dao je materijala čitavoj jednoj generaciji da se zanosi bogatstvom narodnog duha i da istražuje u rasnom čoveku zakopano blago cara Radovana. Kroz "Bosansku Vilu", "Srđ" i "Pijemont" vršio je propagandu zbliženja srpske i hrvatske književnosti, pisao o hrvatskim književnicima, uticao na akciju revolucionarne bosanske omladine, mada u toj akciji nije uzimao takvo učešće koje bi mu donelo teže žrtve.

Znam da će na silu sve što ovdje kažem izgledati subjektivno, jer je sažeto. Ali, kada uzmemo jednoga mladoga pisca koji se formirao u Francuskoj, recimo Rastka Petrovića, može li se ustvrditi da on na sebi nosi osvećeni pečat francuskoga duha? Rastko je, u jednom smislu, »hrvatskiji« pisac nego ijedan rođeni Beograđanin, pored svih dodira što su ih on, Tokin, Drainac imali s Francuzima. Jedin autor koji se u Parizu osjećao kao riba u vodi, koji ni Grčke, ni Italije, ni Španije, a možda ni drugih podrobnosti na svijetu nije shvatio drugačije nego kroz najljepše francuske oči, bio je Jovan Dučić. Dučić je u Parizu odisao blaženošću, više nego i V. Miličević u Toulouseu. Njemu je svaku žena bila lijepa, svaka zgrada puna ukusa, svaka riječ puna smisla.

Kada bi židovstvo u Mađarskoj i predstavljalo etničku skupinu, a što nije, formulacija bi čak i tada morala biti točnija. Naime, izgleda da se u našoj suvremenoj - ili postmodernoj - stvarnosti granice protežu ne toliko između etničkih skupina, nacija, religija već daleko više između svjetonazora i sklopova ponašanja, između racije i fanatizma, snošljivosti i histerije, kreativnosti i rušilačke volje za moć. Na svaki je način teško živjeti uz rasiste i fašiste, ma kojem oni etnikumu, naciji ili vjeroispovijesti pripadali. A one koji bi danas rado podgrijavali vatru u kojoj je izginulo šesto tisuća mađarskih Židova, ne bi bilo naodmet podsjetiti kako je isti plamen - rat i sve njegove posljedice - gotovo uništio i Mađarsku.

Krаjnjа rutinа nаjzаd, postаje - smrt. Pokojni fаrаon, u mumiju ovekovečen, morа dа nаuči bezbrojne odgovore zа sudilište bogovа, pred koje će dа bude izveden. Ti su svi odgovori unаpred prigotovljeni, čаk i ispisаni: i sаmа je budućnost, dаkle, mumificirаnа, i skovаnа i izvаjаnа u reči i obrte. Dokle će onа trаjаti? Sud može dа se protegne, kаko znаmo iz epizode sа bogovimа Setom i Horusom, i nа hiljаde godinа. Dаkle trebа se spremiti zа tаj sud: koji može dа potrаje večno. Krаtki nаš život nedovoljаn nаm je: dа se spremimo zа tаkvu rutinsku trаjno-trаjnu smrt! Zаmišljаm dа stаri egipаtski fаrаoni još uvek odgovаrаju nа sudu bogovа drevne, nаučene formule.

Ipаk, život imа jednu svetlu tаčku: smrt. Zаšto je svetlа? Jer je utvrđenа od iskoni: mir prаvilа jeste konаčnа srećа. Sve se dа, pri prаvilu, rečimа, konаčno iscrpsti i opričаti. Nemir je - grаmаtički nemir. Zаšto ondа ne reći ljudimа dа i žive po prаvilu (nаrаvno i dа pričаju i zbore po prаvilu), dа bi bili srećni. Jer: ne mogu, u svemu, po prаvilu. Ne dаju im to moždа ni sаmi bogovi. Konаčno i dosledno prаvilo - isključeno je. Sаhrаnili su Sinuheа, da - dobio je čаk i stаtuu zlаtnu, sа suknjom od žeženа zlаtovezа. On veli u svom grobnom zаpisu, dа je presrećаn. Moždа je to bаš stаtuа njegovа presrećnа? tj. on tаko misli bаr o njoj. Bаr neko dа je presrećаn. Moždа se zаto i živelo: dа nаm bаr stаtuа, bаr nešto od nаs, nаkon smrti, bude srećno. A reči zаpisа šume i šušte, klikću i rаdosno se spliću! Srećа!

Ukratko, ovaj levi radikalizam je upravo onaj stav kojem uopšte više ne odgovara nikakva politička akcija. On ne stoji levo od ovog ili onog pravca već jednostavno levo od bilo čega mogućega. Jer on od samog početka ne smera išta drugo do da u negativističkom miru uživa sam u sebi. Pretvaranje političke borbe iz prinude na odluku u predmet zabave, iz proizvodnog sredstva u robu široke potrošnje — to je najnoviji šlager ove literature.

I sve dok nam koristi – jer, štetu ili ne opažamo, ili joj ne pridajemo značaj – savest nas neće uznemiravati. Uvek ćemo, naime, imati čime da je potkupimo. A što nismo napisali ovaj put, napisaćemo neki drugi. Do Sabranih dela uvek ima vremena. (Bez obzira što to o čemu govorimo i nema naročitih izgleda da u ta Dela uđe.) U međuvremenu, javnost je sita, što je istina, a sve su naše književne koze na broju, što najčešće nije.

Uzimam u obzir hiljadu okolnosti koje obavijaju ljudsku volju i koje i same imaju svoje opravdane uzroke; onaj su krug u kome je zatvorena volja; no taj krug je u pokretu, živ, on se okreće, i menja svakog dana, svakog minuta, svake sekunde svoju periferiju i svoj centar. Na taj način, njim ponesene, sve ljudske volje u njemu zasužnjene izmenjuju svoju recipročnu igru, pa to i sačinjava slobodu.

Strašna sablast, koja se pričinjala mojim gradom, tako me ošamutila da sam taj susret opisala u prozi. Tada su nastali ogledi “Tri jorgovana”, i “U gostima kod smrti” – i to o čitanju stihova na bojišnici u Teriokama. Proza mi se uvijek činila tajnom i napašću. Ja sam od samoga početka znala sve o stihovima, a ništa nisam znala o prozi. Prvi moj ogled su listom hvalili, ali ja, naravno, nisam vjerovala. Pozvala sam Zoščenka. On je zapovjedio nešto izbaciti i rekao da je s ostalim suglasan. Ja sam bila zadovoljna…

Kad bi kao istina i laž imala samo jedno lice, bili bismo u boljim odnosima, jer bismo uzimali da je izvjesno upravo ono što je obrnuto od onoga što kaže lažac. Ali, naličje istine ima sto tisuća lica i prostranstvo joj je bez granica. Pitagorejci kažu da je dobro izvjesno i dovršeno, a zlo je beskrajno i neizvjesno. Tisuće putova odvode nas od cilja, a samo jedan k njemu vodi. Što se mene tiče, toliko mrzim taj porok da nisam siguran da bih se ikada mogao pomiriti sa svojom savjesti kad bih se od očite i strahovite pogibelji obranio pomoću bezočne i svečano izrečene laži.

Linije brzine, perspektive, linije mora, jedini i nužni putevi kojima se najbrže mogu preći fantazije ubrzanja života. Li­nije perspektive, geometriske tačke per­spektive u beskraju Giorgio de Chirico-a, Vermeer-a iz Delfta, najbržih duhova u istoriji, slikara brzine, brzine uostalom nepo­znate, neprimećene osobito zbog onog što Gala naziva »potisnutom brzinom«, poti­skivanje koje, u ovom slučaju, sačinjava samostid pred banalno dinamičnim uobli­čenjima svojih sopstvenih zanosa.