Tekstovi sa tagom: eseji

Strah od dodira sa tuđom kulturom je neizbežan za ovaj duh plemena u agoniji: sve tuđe (ovde "evropsko"), jeste iskušenje samosvojnosti ovoga plemenskog duha, iskušenje odrođavanja ovoga duha koji pokušava da ostane rodovski duh (duh roda); ali u osnovi ovoga straha jeste strah od vremena, koje ne dozvoljava amalgamisanje u tipsko, koje na taj način ne dozvoljava zajednici da bukvalno "svari", odnosno da uravnoteži sa svojim iskustvom nova iskustva.

Ni Jakšić, ni Laza Kostić, ni Vojislav Ilić, ni ostali, docnije, nisu napuštali "Vukov pravac", "Vukovu školu" (kako tvrde istoričari književnosti), već su razvijali i stvaralački bogatili suštinu Vukove misli. Napuštali su Vuka i iskrivljavali njegov pravi smisao upravo "vukovci", fanatični sledbenici (nazivali su ga čak "svetim" Vukom), koji su jednu živu i životnu ideju pretvorili u dogmu. Umesto da bude plodonosna duhovna orijentacija, pretvorila se u mrtvi kanon, u smetnju životu, kao što je bilo i sve ono protiv čega se Vuk borio. Vukovci poštuju Vukovo slovo a ne duh (kako kaže Belić), i to ono slovo koje je najstrože, najisključivije, iz prve, rušilačke faze. Za njih je jedini uzor u književnosti narodna poezija; prostota jezika i prostota pisanja je vrhovni ideal; Vukov rečnik je ne samo udžbenik jezika već i udžbenik života; jezik se nemilice "čisti", saseca, osiromašuje; revni učenici ispravljaju čak i učitelja, odbacujući sve stare reči koje je Vuk oživeo u prevodu Novog zaveta, čime su naneli grdnu štetu našem jeziku i njegovom razvitku. Stvorivši uski, puritanski štur, folklorni akademizam, oni su jezik konzervisali, odvojili ga od života, silom ga održavali u seljačko-patrijarhalnom stanju i nerazvijenosti, boreći se protiv svih težnji da se jezik prilagodi savremenom životu i mišljenju. Filološkom kritikom, koja je književna dela sudila samo po jeziku, zapostavljajući estetsku stranu, bacanjem anateme na svaku knjigu koja nije pisana čistim narodnim jezikom, isključivošću svoga primitivnog narodnjaštva, oni su obnovili antivukovski kaluđerski način mišljenja, koje stvaralačkom razvijanju uvek pretpostavlja doslovnost i tvrdo pravilo.

Možda sam, u trenutku kad mu se pred očima ukazao niz profila puščanih cijevi – ja, dijete koje se igra na podu saloče u njegovom stanu – bio jedna od slika što su prostrujale kroz njegovu svijest. Sve ih je ionako ostavljao u toj ljubavnički neumjerenoj eksploziji smrti koja je njime tresnula o tlo.

Žan Starobinski, profesor istorije ideja na ženevskom univerzitetu i teoretičar književnosti svetskog ugleda, po obrazovanju je i psihijatar. Stranice koje slede izdvojene su iz doktorske disertacije Istorija lečenja melanholije, koja, evo već skoro pola stoleća, predstavlja nezaobilaznu referencu u svim tekstovima koji se bave zagonetnom „saturnovskom boljkom“. Iz njih se može videti da je melanholija, bez obzira na pretpostavljene uzroke, još u antička vremena bila shvatana kao tegoba koja zahvata podjednako i telo i duh. Izdvojivši je iz usko medicinskog konteksta, osluškujući pesnike, filozofe i umetnike isto toliko koliko i lekare, Starobinski je melanholiji dao zasluženo mesto u istoriji ideja celokupne civilizacije. (Slavica Batos)

Glavni problem u vezi sa smrću, uzgred budi rečeno, jeste strah da možda nema života posle nje – misao koja vodi u očaj, posebno one koji su se potrudili da se obriju. Tu je, takođe, i strah da život posle smrti postoji, ali niko ne zna gde se on može pronaći.

Može izgledati kontradiktorna tvrdnja da je sadist pokorna osoba, no to ne samo da nije kontradikcija — to je, dinamički govoreći — nužnost. Neka osoba je sadist jer se oseća nemoćnom, neživom i bespomoćnom. Ona taj nedostatak pokušava kompenzovati moći nad drugima, transformisanjem gusenice kakvom se oseća, u boga.

Takve političke aktualizacije Antigone bile su veoma popularne posle Drugog svetskog rata. Hitler je Evropi doneo ne samo neizrecive strahote, već ju je lišio njenog smisla za tragično. Prema primeru borbe protiv nacizma, od tog vremena je svekolika politička istorija viđena i proživljavana kao borba dobra i zla. Ratovi, civilni ratovi, revolucije, kontrarevolucije, nacionalne borbe, revolti i njihovo gušenje, bili su prognani sa teritorije tragičnog i poslati pred pravdu sudija željnih kažnjavanja. Da li je to regresija? Povlačenje u predtragični stadijum čovečanstva? U tom slučaju, ko je uzročnik te regresije? Istorija uzurpirana od strane zločinaca? Ili naš način razumevanja istorije? Često sebi govorim: tragično nas je napustilo; moguće da upravo u tome i jeste prava kazna.

Društvenu snagu prati laž. Tako sve ono što je u ljudskom životu najviše, svako nastojanje mišljenja, svako nastojanje ljubavi, narušava red. Tako se mišljenje može s jednakim pravom s jedne strane žigosati kao revolucionarno a s druge kao kontrarevolucionarno. Ukoliko stalno gradi ljestvicu vrijednosti "koja nije od ovoga svijeta", ono je neprijatelj snaga koje vladaju društvom. Ali ono ništa više ne odgovara ni pothvatima koji teže za prevratom ili preobrazbom društva i koji, još prije uspjeha, nužno impliciraju da među pristašama većina bude podređena manjini, prezir povlaštenih prema anonimnoj masi i služenje lažima.

Rezimirajmo: našem nesvjesnom je predstava vlastite smrti jednako tako nepristupačna, predstava strane smrti jednako tako umorstvena (mordlustig), a smrt dragih osoba jednako tako podvojena (ambivalentna) kao čovjeku prapovijesti. Koliko smo se onda mi s našim konvencionalno-kulturnim stavom prema smrti udaljili od tog prastanja!

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo “pakao to su drugi”, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija.

Svijet bez vlastitoga Ja, to bi mogao biti i svijet bez ljudskoga roda. Svijet prije negoli su na njega stupili ljudi. Ili nakon što su s njega opet nestali. U mojoj fantaziji pustinja je slutnja jednog planeta koji više nije nastanjen ljudima. Pritom je, dakako, riječ i o tome da se izbjegne obveza da uvijek budemo ovdje i prisutni, da uvijek moramo biti identificirani. Oslobođenje od drugih, koji su ponekad samo teret u životu. U pustinji sam ovdje, ali nema nikoga tko me gleda, nema zrcala. Stoga nemam ni slike o sebi i na kraju sam oslobođen sama sebe.

Ako površno posmatramo, čini nam se da se ljudi prilično dobro snalaze u ekonomskom i društvenom životu; ipak, opa­sno bi bilo predvideti da se duboko ispod te utešne spoljašnosti krije nesreća. Ako život, zato što se ne proživljava, izgubi svoje značenje, čovek pada u očajanje. Ljudi ne umiru mirno od fi­zičke gladi; oni ne umiru mirno ni od psihičke gladi. Ako gle­damo samo ekonomske potrebe "normalne" osobe, ako ne uvi­đamo nesvesnu patnju prosečne automatizovane osobe, ne uspe­vamo da uvidimo ni opasnost kojom našoj kulturi preti njena ljudska osnova: spremnost da se prihvate svaka ideologija i svaki vođ ako on samo obećava uzbuđenje i nudi političku struk­turu i simbole koji navodno osmišljavaju i sređuju život poje­dinca. To očajanje ljudskog automata plodno je tle za političke ciljeve fašizma.

Ako se sada postavi pitanje: da li mi danas živimo u prosvećenom dobu, onda odgovor glasi: ne, ali sigurno u dobu prosvećenosti. Da ljudi, kako sada stvari stoje uzete u celini, budu u stanju, ili da u njega ikad mogu da dođu, da se u religioznim stvarima bez vođstva drugog sigurno i dobro služe svojim sopstvenim razumom, od toga smo još vrlo daleko. Ali da se njima sada ipak otvara polje da sebe u tome učine slobodnima, i da smetnje sveopštoj prosvećenosti odn. izlasku iz njihove samoskrivljene nezrelosti postepeno postaju manje, o tome ipak imamo jasne nagoveštaje.

Ja sam uvjeren da je najviši akt uma, onaj u kojem on obuhvaća sve ideje, estetski akt i da su istina i dobro samo u ljepoti pobratimljeni. Filozof mora imati isto onoliko estetske snage koliko pjesnik. Ljudi bez estetskog smisla su naši knjiški filozofi.

Dva svetska rata u jednoj generaciji, između njih neprekidni lanac lokalnih ratova i revolucija, za kojima nisu sledili mirovni ugovori za pobeđene i predah za pobednike - završila su u očekivanju trećeg svetskog rata između preostalih svetskih sila. Taj trenutak očekivanja je kao kad zavlada zatišje pošto zamre svaka nada.