Tekstovi sa tagom: faruk šehić

toalet papir

Život u doba korone

Apokalipsa toalet papira

Opasnost od COVID-19 je stvarna i treba se pridržavati svih medicinskih uputa, ali opšte ludilo je prevazišlo gabarite virusa. Čini se kao da je cijeli svijet globalni reality show u kojem desničarski lideri velikih država koriste ovaj virus kako bi ojačali svoje autoritarne pozicije jer u doba krize nema labavo. Samo stega i vanredno stanje
Aasara 05 S

Jessica Stern i Jevreji današnjice

Preživio sam, dakle, pišem

Opravdano se bojim da je bog naših neprijatelja jako snažan i opasan, te da nismo ni svjesni na kakvoj se istorijskoj vjetrometini nalazimo. Okruženi evropskim fašistima, ako ne računam ove naše lokalne fašiste kojima su Karadžić i Mladić veliki uzori, ali oni su uzori i svjetskim bijelim suprematistima i kršćanskim fundamentalistima širom svijeta, kao što su bili uzori teroristi iz novozelandskog gradića Christchurch. Jevreji današnjice smo mi, bez obzira kako se ko izjašnjavao ili ne izjašnjavao. Imamo pogrešna imena i prezimena, koja evropske i svjetske fašiste asociraju na ‘prljavi’ Istok. Mi smo ta nečist, prljavština, tumor na zdravom tkivu velikih bijelih Evropljana, i zato nas je Radovan Karadžić i pokušao odstraniti. U mnogim dijelovima Bosne on je i postigao svoj cilj, pogotovo u istočnoj Bosni
Faruk Šehić

Pisati o novom Auschwitzu: Kako opjevati osakaćeni svijet

Faruk peva posle rata

Onaj ko je u stanju da u travki vidi Gandijevu dušu, samo nastoji da svetu, uprkos svom njegovom zlu i užasu, kaže “da” i da proslavi njegovu lepotu. Lav Šestov piše da je u mnogim Puškinovim pesmama prepoznao nešto slično, da pesnik blagosilja svet i da ga vidi onako kako ga je Bog video nakon stvaranja, kada “sve beše dobro veoma”. Ponekad slični tonovi zazvuče u poeziji i prozi Faruka Šehića, kada do reči dođe onaj smireni čovek od pre rata
Peter Handke

Kad živite pokraj koncentracionog logora, a pišete o tricama

Slučaj dosljedne apologije zla

Nobelova nagrada apologeti zla, poborniku fašističkog i genocidnog režima Slobodana Miloševića koji nam je izbrisao živote, koji je pod zemlju poslao više od 100.000 ljudi, milione unesrećio, razbio zajedničku zemlju, me je više nego ikad podsjetila koliko sam sve vrijeme bio u pravu, i koliko je nekad potrebno biti krut i strog, ne odustajati od svojih nakana. Moje nakane su bile izgradnja memorije koju sam nam htjeli i skoro i uspjeli izbrisati. Ta memorija je ogromna, i ona u sebi sadrži sjećanje na normalan život bez stresa, na to da smo svi bili jedno, na to da smo isti, a ne različiti, na sve ono što su stratezi zla uradili da dođemo do ovog momenta kada je mržnja, nacionalizam, rasizam ili ksenofobija nešto sasvim normalno. Nešto oko čega se mnogi više ni ne uzbuđuju
sarajevo

Ruševine über alles: Tek je bio završio naš prvi rat

Ratne strahote su nas izliječile od mržnje

Niko od nas nije ni znao šta znači skraćenica PTSP. Samo smo se prepustili mirnodopskoj struji vremena. Prepuštali se beskrajnim raspravama u Magičnoj kocki. Možda nas je to liječilo, jer sjećam se trenutka u kojem Xanax nije radio. U kojem mi nije mogao pomoći kada bih osjetio vrelinu kako iz stomaka kreće prema grudima i glavi, neka snažna energija zbog koje sam mislio da ću se zapaliti i obasjati prostor kao svjetleća raketa, sam, sakriven negdje na zgarištu zanatskog centra, osvijetljen mjesečinom, u sjenci srušene bogomolje čiji toranj je pokazivao pravac prema zemlji i podzemnom svijetu
Unna 03 S

Partizanija i tvrda Bosna istovremeno

Fade out bosanstvo

Znači, industrijska romantika, Džemal Bijedić, Josip Broz, Meša i Ivo (iako je meni Danilo na prvom mjestu, ali ovo nije tekst o mom jugoslavenstvu), Mak Dizdar i stećci, Tvrtko I, Kulin ban, Branko Ćopić i Zija Dizdarević, Marija Bursać i Vahida Maglajlić, Franjo Kluz i Rade Končar, Razija Mujanović, Safet Sušić i Ivica Osim, ali i Sergej Barbarez i Zvjezdan Misimović; socijalizam, partizani (oba moja djeda su bili partizani), derviši (sufijska poezija) i pjesnici koji su pisali na perzijskom u Bosni kao što je pisao Fevzija Mostarac, krajišnička pisma i srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik koji danas zovemo na četiri službena načina; svašta bi stalo u ovaj moj bućkuriš, ovo je onako na prvu loptu, jer mali smo još, i tek odrastamo da bi mogli shvatiti šta čini famozno bosanstvo. Moje bosanstvo je integrativno, sinkretičko, ono koje spaja, a ne odvaja
Berlin

Grad u kojem možeš biti slobodno ljudsko biće

Berlin je čarobna lampa

Pola života u Bosni sam proveo objašnjavajući ljudima da volim biti nekad sam, da sam drukčiji, da sam, jebiga, pisac, ali ne onakav kakav oni misle da bi pisac trebao biti. U Berlinu nikom ništa ne moraš objašnjavati. Možeš biti šta hoćeš. Prvenstveno možeš biti slobodno ljudsko biće
Aasara 01 S

Sjećanje na izložbu Milomira Kovačevića Strašnog u sarajevskoj Vijećnici aprila 2005.

Radost apokalipse

Kroz staklenu kupolu Vijećnice probijala se prituljena sunčeva svjetlost. Golubovi su letjeli ledenim zrakom krilima rastjeravajući prašinu istorije koja je 1992. sišla sa brdâ na gradske ulice. Tada je istorija imala oblik “blagosiljanog” minobacača i topa. Na ulazu u Vijećnicu djevojka zadužena za izložbu stisla se uz kvarcnu grijalicu. Napolju su cvrkutali tramvaji kao u Herbertovoj pjesmi Probuđenje. Neko je upravo prelazio Miljacku sa cekerom punim voća i povrća kupljenog na Telalima. Padine Trebevića su postajale sve zelenije. Činilo mi se kao da sam bio u bogomolji, a ne u zapaljenoj biblioteci pretvorenoj u galeriju
Kuće

Noćno putovanje

Kuća u bekstvu

U proljeće 1992. kuća je mislila da će nju poštediti, jer nikad nikom nije zlo učinila. Oko nje sve druge kuće su bile žute buktinje sa dječijih crteža. Pravila se da je toliko blještavilo posvuda zato što su zvijezde rano izašle na nebu. I da druge kuće nisu ognjena sunca što se urušavaju u središte svoga pakla. Njena svijest se povukla ispod samog krovnog vrha, šćućurila se drhteći kao smrznuta sova
Srebrenica S

Strašna je tišina ovdje

Šetnja Srebrenicom

U svijetu koji nas okružuje, to nam je potpuno jasno, za poeziju ima sve manje mjesta, ali Farukova pjesma o Srebrenici malo je remek djelo i najtoplije je preporučujemo.
Unna 05 S

Enciklopedija traume: O ribama i ljudskom zlu

Kiš, Una i Bosna

Možda najznačajnija stvar koju sam naučio od Kiša jeste osjećaj odgovornosti prema vremenu i društvu u kojem živim. Njegova etičnost, i moralna nepotkupljivost. Sve drugo mi je bilo manje bitno. Stil, ideje, metafore, fabule, to su samo šare na koricama zamišljene enciklopedije raspadanja, koju nikad nećemo dovršiti. Kao boje rijeke Une kojih ima na desetine, a one se dalje granaju u stotine nijansi. Kao boje u zelenoj kugli gdje će stati cijeli jedan iščezli svijet.
Apanik 01 S

Dnevnik s ruba

Histerije naše svakodnevne

Za mene je država prestala postojati onda kada je neki sin nekog šupka miljenika vladajuće partije ubio Dženana Memića ili Davida Dragičevića. Tu prestaje svaka moja empatija spram države. I ne pada mi na pamet da pišem na Twitteru kako je ubistvo dva policajca napad na nekakvu državu. Napad na državu se desio u Bugojnu ljeta 2010. kada je jaro-vehabija Haris Čaušević Oks raznio pola zgrade policijske stanice i ubio jednog policajca, jednog teže i pet još lakše ranio. To je bio napad na slobodu u ovoj državi. Znamo da imamo kratko pamćenje, zaborav je jedino čega se mi sjećamo
tuzla

Hvalospjev urbanom i antinacionalističkom duhu

Crvena Tuzla

Prvo me je zapanjila arhitektura zgrada iz doba kasnog socijalizma, i zaključio sam da je ona puno bolja, ljudskija i ljepša nego tornjevi-spavaonice jednog Alipašinog polja. Svi ti nizovi zgrada su mi izgledali potpuno svježi, urbani; aleje nekog meni nepoznatog drveća, aleje kestena i platana. Čak i postdejtonska arhitektura nije rogobatna kao ona u Sarajevu, jer je ona samo varijanta onog što Jurica Pavičić naziva ‘kaštelanskim eklekticizmom’
Stras 01 S

Ljubavni fragmenti

Vampirski temperament i diskrecija anemone

Ljudi su nas progutali svojom veselošću. Mogao sam zamisliti svakog čovjeka kao jedno slovo. Večer je bila duga i sretna pjesma. Kakvu sam toplotu osjećao misleći na blizinu naša dva tijela. Nije prošlo ni pola minute a već mi je nedostajala. Nisam mislio na seks, dovoljna mi je bila njena blizina. Kad bi se pronašli pogledima, pričala bi mi o samoći provincijskog gradića i životu sa mačkama i knjigama.
Potočari

Srce naše tame: Kako se može ubiti život

Kao da se Srebrenica može ikako zaobići

Bio sam premoren stalnim putovanjima, promocijama prijevoda moje knjige, festivalima, intervjuima; halabukom koja pripada poslu pisca. Aerodrom u Zürichu je bio moj dom. Zaobišao sam Srebrenicu. Kao da se to može ikako zaobići