Tekstovi sa tagom: faruk šehić

Kuće

Noćno putovanje

Kuća u bekstvu

U proljeće 1992. kuća je mislila da će nju poštediti, jer nikad nikom nije zlo učinila. Oko nje sve druge kuće su bile žute buktinje sa dječijih crteža. Pravila se da je toliko blještavilo posvuda zato što su zvijezde rano izašle na nebu. I da druge kuće nisu ognjena sunca što se urušavaju u središte svoga pakla. Njena svijest se povukla ispod samog krovnog vrha, šćućurila se drhteći kao smrznuta sova
Srebrenica S

Strašna je tišina ovdje

Šetnja Srebrenicom

U svijetu koji nas okružuje, to nam je potpuno jasno, za poeziju ima sve manje mjesta, ali Farukova pjesma o Srebrenici malo je remek djelo i najtoplije je preporučujemo.
Unna 05 S

Enciklopedija traume: O ribama i ljudskom zlu

Kiš, Una i Bosna

Možda najznačajnija stvar koju sam naučio od Kiša jeste osjećaj odgovornosti prema vremenu i društvu u kojem živim. Njegova etičnost, i moralna nepotkupljivost. Sve drugo mi je bilo manje bitno. Stil, ideje, metafore, fabule, to su samo šare na koricama zamišljene enciklopedije raspadanja, koju nikad nećemo dovršiti. Kao boje rijeke Une kojih ima na desetine, a one se dalje granaju u stotine nijansi. Kao boje u zelenoj kugli gdje će stati cijeli jedan iščezli svijet.
Apanik 01 S

Dnevnik s ruba

Histerije naše svakodnevne

Za mene je država prestala postojati onda kada je neki sin nekog šupka miljenika vladajuće partije ubio Dženana Memića ili Davida Dragičevića. Tu prestaje svaka moja empatija spram države. I ne pada mi na pamet da pišem na Twitteru kako je ubistvo dva policajca napad na nekakvu državu. Napad na državu se desio u Bugojnu ljeta 2010. kada je jaro-vehabija Haris Čaušević Oks raznio pola zgrade policijske stanice i ubio jednog policajca, jednog teže i pet još lakše ranio. To je bio napad na slobodu u ovoj državi. Znamo da imamo kratko pamćenje, zaborav je jedino čega se mi sjećamo
tuzla

Hvalospjev urbanom i antinacionalističkom duhu

Crvena Tuzla

Prvo me je zapanjila arhitektura zgrada iz doba kasnog socijalizma, i zaključio sam da je ona puno bolja, ljudskija i ljepša nego tornjevi-spavaonice jednog Alipašinog polja. Svi ti nizovi zgrada su mi izgledali potpuno svježi, urbani; aleje nekog meni nepoznatog drveća, aleje kestena i platana. Čak i postdejtonska arhitektura nije rogobatna kao ona u Sarajevu, jer je ona samo varijanta onog što Jurica Pavičić naziva ‘kaštelanskim eklekticizmom’
Stras 01 S

Ljubavni fragmenti

Vampirski temperament i diskrecija anemone

Ljudi su nas progutali svojom veselošću. Mogao sam zamisliti svakog čovjeka kao jedno slovo. Večer je bila duga i sretna pjesma. Kakvu sam toplotu osjećao misleći na blizinu naša dva tijela. Nije prošlo ni pola minute a već mi je nedostajala. Nisam mislio na seks, dovoljna mi je bila njena blizina. Kad bi se pronašli pogledima, pričala bi mi o samoći provincijskog gradića i životu sa mačkama i knjigama.
Potočari

Srce naše tame: Kako se može ubiti život

Kao da se Srebrenica može ikako zaobići

Bio sam premoren stalnim putovanjima, promocijama prijevoda moje knjige, festivalima, intervjuima; halabukom koja pripada poslu pisca. Aerodrom u Zürichu je bio moj dom. Zaobišao sam Srebrenicu. Kao da se to može ikako zaobići
Gavrilo Princip

Prvi svetski rat: 1992. – naša lična 1914.

Šta povezuje Gavrila Principa i Radovana Karadžića

Duboko sam vjerovao da treba biti na strani slabijih bez obzira koliko istorija ne mari za one koji su pobijeđeni. Vjerovao sam da ideju ne možeš ubiti. Vjerovao sam i u jugoslavenstvo, u koje nakon 1992. više ne vjerujem, niti ću ikad vjerovati, bez obzira što ono i dalje postoji u mom identitetu, kao jedna kulturološka jedinica, relikt kojeg se niti mogu niti hoću riješiti. Gorčina koju osjećam zbog činjenice da su moji djedovi antifašisti pravili socijalističku Jugoslaviju, ne žaleći za to ni dijelove svoga tijela, ni godine tamnovanja u endehazijskim konclogorima, neizlječiva je jer je nepobitna činjenica da nas je u Bosni i Hercegovini napala upravo ta vojska koju su moji preci stvarali s desetinama hiljada drugih antifašista tokom Drugog svjetskog rata
Sad 01 S

Putovanje kroz babilonske tornjeve svjetskih jezika

Pronađen u prijevodu

Vjerovatno postoji stručni termin u lingvistici (psiholingvistici) za ovo što se meni trenutno dešava, neki sindrom babilonskog tornja, taj nevjerovatan osjećaj bliskosti prema jezicima u kojima često obitavam
Refugee 02 S

Dnevnik s ruba

Svi smo mi izbjeglice

Vidio sam jednog izbjeglicu kako se ogleda u kameri fotoaparata umjesto ogledala sjedeći na klupi u hodniku smrdljive zgrade bus stanice. Pod tendom napuštenog grila vidio sam volonterku u sandalama kako ukazuje medicinsku pomoć nekom mlađem muškarcu. Neki su bili zavijeni kao larve u vreće za spavanje, neki su samo prebirali po mobitelima. Krenuo sam prema ćevabdžinici Zmaj i tu naletio na sliku u kojoj mlada volonterka kleči na koljenima, golih peta u ljetnim sandalama i previja otvorene rane na nogama nekog mladića koji je došao iz nemila i nedraga
Apokalip1

Faruk Šehić: Priče sa satnim mehanizmom (Fraktura/Buybook, 2018)

Apokalipsa se već dogodila

Svi ti “poniženi&prezreni” koji defiliraju “Pričama sa satnim mehanizmom” objedinjeni su sintagmom iz podnaslova knjige - predapokaliptični sevdah. Ako je sevdah crne boje, onda je za te ljude prionuo neprimjetno, uhvativši nečujno takt sa njihovom duhovnom tamom i mračnim okruženjem. Ti crni ljudi (“Ja sam bijeli, obrnuti Džon Koltrejn”, kaže pripovjedač iz priče “Mračno brbljanje prodavača svjetlosti”), bilo da govore u prvom licu ili da njihova osjećanja posreduje transcendentalni pripovjedač/neposredni svjedok, nosioci su idejne strukture knjige.
Bracca14

Moja lična Gospa od Svjetlosti

Greta

Greta je ukrašavala jelku za Božić i Novu godinu, a mi samo za Novu godinu, jer smo bili ateistička porodica koja je poštovala vrednote srpa i čekića. I Greta je poštovala zvijezdu petokraku, ali je držala i do one betlehemske. A kako smo mi poštovali Gretu tako se Božić poštovao i u našem stanu, iako je u njega dopušten ulaz imao samo Deda Mraz u crvenoj uniformi s bijelim detaljima. Mene su zanimali jedino novogodišnji paketi, tada još nisam ništa znao o rođenju bogočovjeka
Faruk Šehić

Nova knjiga Faruka Šehića

Priče sa satnim mehanizmom

Izdavačka kuća Fraktura objavila je nedavno novu knjigu kultnog bosanskog pisca Faruka Šehića pod naslovom “Priče sa satnim mehanizmom”. To je knjiga kroz koju se nepogrešivo pomalja zvuk naše epohe, ritam njezinih glasnijih i tiših udaraca. Sve što je u njoj, otkucava. Srca, eksplozivne naprave i satovi o kakvima možemo samo sanjati – sve to neprekidno mjeri vrijeme čovjeka i vrijeme zvijezda, vrijeme rata i vrijeme ne-mira, prošlo i buduće vrijeme, ono koje bježi i ono koje smo nepovratno potrošili. Život je sat, a između čekića lirike i nakovnja tvrde proze, pisac nam govori o promjeni. U “Pričama sa satnim mehanizmom” vrtoglavo se mijenjaju države i narodi, povijest i sjećanje, ali ponajprije pojedinac u kojemu se sve mijene susreću, shapeshifter. Običnom satu neuhvatljiva, brzina ovih raspada razotkriva krhkost svakog identiteta – pa i onog naše ljudske prirode. U “Pričama sa satnim mehanizmom” jedan od ponajboljih suvremenih pisaca s ovih prostora kreće tragom te promjene, kraja iz kojega se rađaju neki novi, nimalo trajniji i čvršći, bolji ili lošiji svjetovi. Iz nove knjige Faruka Šehića donosimo odlomak pod naslovom “Sanjari”
Venecija

Ovdje se o svakoj ulici može napisati knjiga

Venecija, republika vode

Zapravo je Venecija istinska vodena republika, Krupa je samo njena smanjena replika. Mogao sam osjetiti jedinstvo svoje knjige o vodi sa ovim gradom u kojem je voda prodirala gotovo u dnevne sobe. Ovdje se o svakoj ulici može napisati knjiga. Dovoljno je gledati u ovu iskonsku vodu da bi pomislio kako se začas možeš vratiti u formu vodozemca, a onda skroz do koloidnih kapljica iz kojih će se razviti sam život
Faruk Šehić

U centru Beograda, na Vračaru

Biljana Plavšić na Kaleniću

Ono što znam je da zločinci koji odleže zemaljsku kaznu/ Danas slobodno žive i čekaju civilnu smrt/ Šetaju omiljenim supermarketima/ Ne sreću sjene svojih žrtava, jer oni, arhizločinci, nemaju srce ni dušu/ Niko ih ne progoni