Tekstovi sa tagom: feljton

Povodom Dana sećanja na žrtve holokausta objavljujemo feljton o ljudima koji su u Srbiji tokom Drugog svetskog rata spasavali Jevreje od logora smrti. Jevrejska opština Zemun objavila je knjigu i DVD pod naslovom "Pravednici među narodima - Srbija", čiji su autori Milan Fogel, dr Milan Ristović i dr Milan Koljanin. Prenosimo delove knjige koji govore o malo poznatim herojima koji su pod nacističkom okupacijom učinili sve što su mogli da spasu ljudske živote od holokausta

Najprije stoga što skriboman nikada nije bezvoljna ljenčina. Njegov silni zaludni trud obeshrabruje sve malodušne, bezvoljne početnike: skriboman na indirektan način dokazuje da literatura nije olaka zabava. Skriboman, nadalje, dokazuje sazrijevanje kulture kojoj pripada, premda je njegova značaj društvenog, a ne kulturnog porijekla. On je derivat prosvjećivanja i proizvod općeg porasta pismenosti, ljubitelj učenosti i često korisni znalac literature, izvrstan čitalac i neumorni suradnik revija za kulturu, umjetnost i sva druga pitanja, on je, napokon, pretpostavka za nastanak istinske literature, jer svojim entuzijazmom, ma i protiv svoje volje, otvara prostor budućim talentima, a svojim djelom pokazuje kako ne treba, što pisanje nije, što može poslužiti kao negativna poduka za svakog ozbiljnog stvaraoca

Povodom Dana sećanja na žrtve holokausta objavljujemo feljton o ljudima koji su u Srbiji tokom Drugog svetskog rata spasavali Jevreje od logora smrti. Jevrejska opština Zemun objavila je knjigu i DVD pod naslovom "Pravednici među narodima - Srbija", čiji su autori Milan Fogel, dr Milan Ristović i dr Milan Koljanin. Prenosimo delove knjige koji govore o malo poznatim herojima koji su pod nacističkom okupacijom učinili sve što su mogli da spasu ljudske živote od holokausta

Ustaljeno je pravilo da se u naučnom ili književnom tekstu preuzeti citat obilježi znakovima navoda. Izvor ne treba prikrivati, nego je, naprotiv stvar intelektualnog poštenja da se oni objelodane, ali taj običaj katkada ukazuje i na činjenicu da se duhovne tvorevine sve učestalije shvaćaju kao privatno vlasništvo, što nikao nije bilo sadržano u njihovoj prvobitnoj intenciji. „Citiram sa dozvolom autora…“ – naznačuju često američki pisci, čime se pridržavaju pravila po kojem nije dozvoljeno zaći u tuđi intelektualni posjed, a da se ne zatraži dozvola ili pruži kakva satisfakcija njegovom „vlasniku“. U antička vremena su drugačije shvaćali „upotrebu djela“. Niti je navođeno ime autor, niti su posebno obilježavane riječi koje su od njega preuzimane. Smatralo se da se oponašanom ili navođenom piscu takvim postupkom odaje priznanje, a da sam autor koji ga koristi time dokazuje svoj dobar ukus. Ovakvo shvaćanje „originalnosti“ ni danas nije u potpunosti napušteno. Nije riječ samo o autorima koji nastoje da neprimjetno potkradaju svoje prethodnike i uzore. Postoje i takvi koji smatraju da je sve stvaranje samo „veliko prepisivanje“

Nadežda Mandeljštam, udovica pjesnika Osipa Mandeljštama nestalog u Gulagu, nije odigrala važnu ulogu u istoriji logorologije samo zbog toga što je sačuvala u pamćenju gotovo sve njegove pjesme, u doba kad ih je bilo opasno učiti napamet, jer su mogle zlokobno propjevati u toku surovog ispitivanja, nego i po tome što je napisala nekoliko tomova memoara, kod nas prevedenih kao "Strah i nada" i "Sećanja i razmišljanja", u kojima autentično svjedoči o tome kako se strašni staljinistički teror odrazio na živote vodećih sovjetskih pisaca i intelektualaca od kojih su mnogi na kraju i ubijeni. Donosimo vam u nekoliko nastavaka dijelove memoara Mandeljštamove, u kojima se iz prve ruke opisuje Osipovo hapšenje, ispitivanja, progonstvo i konačno nestanak u gulagovskim prostranstvima, što je propraćeno i portretima i sudbinama i nekih drugih ruskih pisaca i intelektualaca iz te ljudožderske epohe staljinizma

Nadežda Mandeljštam, udovica pjesnika Osipa Mandeljštama nestalog u Gulagu, nije odigrala važnu ulogu u istoriji logorologije samo zbog toga što je sačuvala u pamćenju gotovo sve njegove pjesme, u doba kad ih je bilo opasno učiti napamet, jer su mogle zlokobno propjevati u toku surovog ispitivanja, nego i po tome što je napisala nekoliko tomova memoara, kod nas prevedenih kao "Strah i nada" i "Sećanja i razmišljanja", u kojima autentično svjedoči o tome kako se strašni staljinistički teror odrazio na živote vodećih sovjetskih pisaca i intelektualaca od kojih su mnogi na kraju i ubijeni. Donosimo vam u nekoliko nastavaka dijelove memoara Mandeljštamove, u kojima se iz prve ruke opisuje Osipovo hapšenje, ispitivanja, progonstvo i konačno nestanak u gulagovskim prostranstvima, što je propraćeno i portretima i sudbinama i nekih drugih ruskih pisaca i intelektualaca iz te ljudožderske epohe staljinizma

Započinjem s jednom suvišnom riječju. Suvišnom ukoliko je svaki uvod suvišan a neophodan.. Neophodan ako je artikuliranje pitanja i najava teme; suvišan i nepotreban ako ponovo proizlazi iz cjeline teksta, a nametljiv i netočan ako to nije slučaj. Zato čitalac može odmah preskočiti ove redove. Može, ukoliko svaki uvod u jednom dubljem smislu nije prolegomena za ono što nikada do kraja neće biti rečeno…

Nadežda Mandeljštam, udovica pjesnika Osipa Mandeljštama nestalog u Gulagu, nije odigrala važnu ulogu u istoriji logorologije samo zbog toga što je sačuvala u pamćenju gotovo sve njegove pjesme, u doba kad ih je bilo opasno učiti napamet, jer su mogle zlokobno propjevati u toku surovog ispitivanja, nego i po tome što je napisala nekoliko tomova memoara, kod nas prevedenih kao "Strah i nada" i "Sećanja i razmišljanja", u kojima autentično svjedoči o tome kako se strašni staljinistički teror odrazio na živote vodećih sovjetskih pisaca i intelektualaca od kojih su mnogi na kraju i ubijeni. Donosimo vam u nekoliko nastavaka dijelove memoara Mandeljštamove, u kojima se iz prve ruke opisuje Osipovo hapšenje, ispitivanja, progonstvo i konačno nestanak u gulagovskim prostranstvima, što je propraćeno i portretima i sudbinama i nekih drugih ruskih pisaca i intelektualaca iz te ljudožderske epohe staljinizma

Nadežda Mandeljštam, udovica pjesnika Osipa Mandeljštama nestalog u Gulagu, nije odigrala važnu ulogu u istoriji logorologije samo zbog toga što je sačuvala u pamćenju gotovo sve njegove pjesme, u doba kad ih je bilo opasno učiti napamet, jer su mogle zlokobno propjevati u toku surovog ispitivanja, nego i po tome što je napisala nekoliko tomova memoara, kod nas prevedenih kao "Strah i nada" i "Sećanja i razmišljanja", u kojima autentično svjedoči o tome kako se strašni staljinistički teror odrazio na živote vodećih sovjetskih pisaca i intelektualaca od kojih su mnogi na kraju i ubijeni. Donosimo vam u nekoliko nastavaka dijelove memoara Mandeljštamove, u kojima se iz prve ruke opisuje Osipovo hapšenje, ispitivanja, progonstvo i konačno nestanak u gulagovskim prostranstvima, što je propraćeno i portretima i sudbinama i nekih drugih ruskih pisaca i intelektualaca iz te ljudožderske epohe staljinizma

Svako učestvuje u ubijanju. Krivac pada pogođen kamenjem svih ljudi. Niko nije izabran za krvnika, ubija cela zajednica. Kamenje predstavlja zajednicu, ona je znak njene odluke i njenog čina. Čak i tamo gde kamenovanje više nije uobičajeno, još uvek postoji sklonost prema zajedničkom ubijanju. S ovim se može uporediti spaljivanje. Vatra deluje u ime gomile koja je osudila žrtvu na smrt. Nju sa svih strana zahvataju plameni jezici. Žrtvu, moglo bi se reći, dohvataju i ubijaju sa svih strana. U religijama u kojima postoji pakao ovome se pridružuje i još nešto. Smrti u plamenu – vatra je, naime, jedan od simbola za masu – pridružuje se ideja progonstva, odnosno proterivanja u pakao i izručenje neprijateljima u paklu. Plamen pakla zahvata zemlju i jeretike koji na njoj žive

Nadežda Mandeljštam, udovica pjesnika Osipa Mandeljštama nestalog u Gulagu, nije odigrala važnu ulogu u istoriji logorologije samo zbog toga što je sačuvala u pamćenju gotovo sve njegove pjesme, u doba kad ih je bilo opasno učiti napamet, jer su mogle zlokobno propjevati u toku surovog ispitivanja, nego i po tome što je napisala nekoliko tomova memoara, kod nas prevedenih kao "Strah i nada" i "Sećanja i razmišljanja", u kojima autentično svjedoči o tome kako se strašni staljinistički teror odrazio na živote vodećih sovjetskih pisaca i intelektualaca od kojih su mnogi na kraju i ubijeni. Donosimo vam u nekoliko nastavaka dijelove memoara Mandeljštamove, u kojima se iz prve ruke opisuje Osipovo hapšenje, ispitivanja, progonstvo i konačno nestanak u gulagovskim prostranstvima, što je propraćeno i portretima i sudbinama i nekih drugih ruskih pisaca i intelektualaca iz te ljudožderske epohe staljinizma

Hrišćanski srednji vek je ozbiljno razmišljao o broju đavola. U Dijalogu o čudima Cezarijus fon Hejsterbah piše kako su đavoli ispunili galeriju crkve tako gusto da su počeli da ometaju pevanje kaluđera. Kaluđeri su tada zapevali treći psalam: „Gospode, koliko ima mojih neprijatelja“. Đavoli su tu leteli s jedne strane galerije na drugu, mešajući se među kaluđere. Ovi više nisu znali šta pevaju, pa je u opštoj gužvi jedna strana pokušavala da nadglasa drugu. Ako se na jednom mestu skupi toliko đavola, samo zato da bi ometali službu božju, koliko ih tek onda mora biti na celoj zemlji! Već Jevanđelje svedoči, smatra Cezarijus, da je cela legija đavola ušla u samo jednog jedinog čoveka

Značajno je primetiti kako za onog koji se bori usred mase ona poprima karakter vatre. Masa je i nastala s neočekivanim pogledom na plamen ili uzvikom „Vatra!“ Ona se poput plamenih jezika igra sa pojedincem koji pokušava da joj izmakne. Ljude koje gura od sebe pojedinac doživljava kao goruće predmete, njihov je dodir za njega neprijateljski i užasava ga na svakom delu njegovog tela. Svako ko mu stoji na putu zaražen je ovim opštim neprijateljskim raspoloženjem prema vatri. Način na koji se vatra širi, kako postepeno okružuje pojedinca, kako konačno potpuno steže obruč oko njega, vrlo je sličan ponašanju mase koja ga ugrožava sa svih strana. Pokreti u masi su nepredvidljivi, pojave neke ruke, šake ili noge su kao plameni jezici vatre koji se iznenada mogu rasplamsati sa svih strana

Spoljašnji napad na masu može je samo ojačati. Kada se masa fizički rastera, ona oseća još snažniju potrebu da se ponovo okupi. Nasuprot tome, napad iznutra stvarno je opasan. Štrajk kojim su se izborile neke pogodnosti vidljivo se osipa. Napad iznutra apeluje na pojedinačne želje. Masa ga doživljava kao podmićivanje, kao nešto „nemoralno“, što se suprotstavlja njenoj jasnoj i trezvenoj temeljnoj uverenosti. Svako ko jednoj takvoj masi pripada nosi u sebi jednog malog izdajicu koji hoće da jede, da pije, da ljubi i da ima svoj mir. I sve dok on ove želje zadovoljava usput, i ne pravi od njih suviše značajno pitanje, ljudi ga puštaju na miru. Čim on, međutim, postane glasan, masa počinje da ga mrzi i plaši ga se, jer se tada zna da se polakomio za mamcem neprijatelja. Masa je kao opsednuta tvrđava. Opsednuta u dvostrukom smislu: njen je neprijatelj i pred zidinama i u podrumu

Nakon Osme sednice na kojoj je Milošević preuzeo totalnu vlast, Bogdan Bogdanović je napisao pismo na 60-ak stranica i poslao ga Centralnom komitetu SK Srbije. Reakcija nije bilo, pa je Bogdanović pismo objavio u listu Mladost (16-19. novembar 1987), posle čega je usledila haranga neviđenih razmera koja je trajala godinama. Miloševićevi čauši su bili vredni: preteći anonimni noćni pozivi, svakodnevne optužbe po medijima, pokušaji upada u stan, grafit u Bogdanovićevom ulazu “Ovde je stan ustaše Bogdana Bogdanovića” sa strelicom, udruženi napad na čoveka koji je pružio otpor Miloševićevoj destrukciji na samom početku. Opadači i jurišnici su bogato nagrađeni od novog režima stanovima, direktorskim mestima, funkcijama, novcem, što je sam Bogdanović u jednom intervjuu ironično prokomentarisao: “Ja sam vrlo mnogo koštao moju domovinu, moju užu domovinu i moj grad. Kad se sabere sve što su isplatili ljudima koji su me likvidirali - to su ogromni iznosi. Na neki bih način mogao biti ponosan, ali mogle su se te pare i pametnije upotrebiti. Mislim da ti troškovi odgovaraju onima koji bi bili potrebni za štampanje mojih sabranih dela”. Porazna i precizna dijagnoza stanja srpskog duha koju je Bogdanović zabeležio kako u svom pismu, tako i u intervjuima i knjizi “Mrtvouzice” (u kojoj je pismo objavljeno kao uvodno poglavlje) aktuelna je, nažalost, i dan-danas. A sve je počelo od jezika, a od čega bi drugo, što je Bogdanović detektovao na samom početku velike orgije zla. Objavljujemo pismo Bogdana Bogdanovića u nekoliko nastavaka, ne samo kao istorijski dokument, već i kao obaveznu lektiru