Tekstovi sa tagom: feljton

Konjic

Ratni dnevnik: Lijepo gore klasici marksizma (1)

Sveta krvava nacija

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona
Smilos 04 S

Podsećanje na rat u Bosni: Knjiga “Ljubi bližnjeg svog” (8)

Intervju s Miloševićem: Neupokojena divlja zvijer

Peter Maass je radio kao strani dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983. do 1995. godine. Članci su mu objavljivani u listovima Washington Post, New York Times, Wall Street Journal i New Republic. Za knjigu „Ljubi bližnjega svoga” dobio je 1997. nagradu za Knjigu godine Los Angeles Timesa (1997 A Times Book Of The Year Award) i nagradu 1997 Overseas Press Club Prize. Peter Maass živi u Njujorku i redovito piše za magazine New Yorker, Wired i Slate. O knjizi “Ljubi bližnjeg svog” Peter Maas kaže: “Ova knjiga opisuje ljude i događaje usidrene u ratu u Bosni, ali nije ni historija tog sukoba niti predviđanje njegovog krajnjeg ishoda. U stvarima rata i mira, bolje je odoljeti navadi predviđanja. Posljednji događaji i iznenadni obrti za ovu knjigu su od drugorazrenog značaja, i u svakom slučaju oni samo slijede putanju uspostavljenu 1992. i 1993. godine, kad sam izvještavao o ratu u Bosni. Jer, tragedija i patnje ljudi koji su opisani na stranicama što slijede nisu se od tada promijenile: mrtvi nisu ustali iz svojih grobova; sumnja nije prerasla u vjeru. Štaviše, ono što se dogodilo tim ljudima, dešavalo se i ljudima u drugim zemljama i desiće se ponovno. Rat i njegovi pratioci - kukavičluk i junaštvo - univerzalne su osobine rata. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje ‘Zašto?’. To, više no sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu”. Delove iz knjige Petera Maasa donosimo u devet nastavaka
Aano 01 S

Podsećanje na rat u Bosni: Knjiga “Ljubi bližnjeg svog” (1)

Divlja zvijer

Peter Maass je radio kao strani dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983. do 1995. godine. Članci su mu objavljivani u listovima Washington Post, New York Times, Wall Street Journal i New Republic. Za knjigu „Ljubi bližnjega svoga” dobio je 1997. nagradu za Knjigu godine Los Angeles Timesa (1997 A Times Book Of The Year Award) i nagradu 1997 Overseas Press Club Prize. Peter Maass živi u Njujorku i redovito piše za magazine New Yorker, Wired i Slate. O knjizi “Ljubi bližnjeg svog” Peter Maas kaže: “Ova knjiga opisuje ljude i događaje usidrene u ratu u Bosni, ali nije ni historija tog sukoba niti predviđanje njegovog krajnjeg ishoda. U stvarima rata i mira, bolje je odoljeti navadi predviđanja. Posljednji događaji i iznenadni obrti za ovu knjigu su od drugorazrenog značaja, i u svakom slučaju oni samo slijede putanju uspostavljenu 1992. i 1993. godine, kad sam izvještavao o ratu u Bosni. Jer, tragedija i patnje ljudi koji su opisani na stranicama što slijede nisu se od tada promijenile: mrtvi nisu ustali iz svojih grobova; sumnja nije prerasla u vjeru. Štaviše, ono što se dogodilo tim ljudima, dešavalo se i ljudima u drugim zemljama i desiće se ponovno. Rat i njegovi pratioci - kukavičluk i junaštvo - univerzalne su osobine rata. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje ‘Zašto?’. To, više no sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu”. Delove iz knjige Petera Maasa donosimo u devet nastavaka
Stalj 02 S

Moj život s Titom (8)

Prije­te nam umorstvom u ime staljinizma

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka.
Stalj 01 S

Moj život s Titom (7)

Protiv kampanje Informbiroa

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka.
Titaa 02 S

Moj život s Titom (6)

Izbor za počasnog člana JAZU

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka.
Titaa 03 S

Moj život s Titom (5)

Gonjen i ucijenjen, solidan kandidat smrti

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka.
tito

Moj život s Titom (4)

Šezdeseti rođendan Josipa Broza

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka.
Krlez 01 S

Moj život s Titom (3)

Stranac pred mojim vratima

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka.
Didarre 07 S

Didara, životna priča jedne Prizrenke (7)

Važnije je šta čovek govori, nego na kom jeziku govori

Didara Dukađini Đorđević (1930-2006) je bila učiteljica rođena u Prizrenu, koja je 1950-ih godina postala političarka po profesiji. Bila je sekretar Konferencije žena u pokrajini Kosovo, predstavnica Kosova za oblast Prizrena-Dragaša u jugoslovenskoj Saveznoj Skupštini (1968-73), članica Saveta i Direktora direkcije za zdravstvo i socijalnu politiku tokom 1986. godine, članica Doma Republika u Saveznoj Skupštini Jugoslavije (1987-91) do penzionisanja. Povukla sa Kosova u Beograd 1998. godine. Miroslava Malešević, antropolog sa Etnografskog instituta SANU u Beogradu, i član Žena u crnom, napravila je niz razgovora usmene istorije sa Didarom Dukađini Đorđević 2003. godine. One su se sastajale jednom nedeljno tokom tri meseca. Rezultat njihovih razgovora je knjiga Didara: Životna priča jedne Prizrenke koju je prevedeo na albanski jezik Škeljzen Malići. Prenosimo nekoliko delova iz knjige u obliku feljtona
Didara

Didara, životna priča jedne Prizrenke (3)

Skidanje feredže bilo mi je kao najstrašnija kazna

Didara Dukađini Đorđević (1930-2006) je bila učiteljica rođena u Prizrenu, koja je 1950-ih godina postala političarka po profesiji. Bila je sekretar Konferencije žena u pokrajini Kosovo, predstavnica Kosova za oblast Prizrena-Dragaša u jugoslovenskoj Saveznoj Skupštini (1968-73), članica Saveta i Direktora direkcije za zdravstvo i socijalnu politiku tokom 1986. godine, članica Doma Republika u Saveznoj Skupštini Jugoslavije (1987-91) do penzionisanja. Povukla sa Kosova u Beograd 1998. godine. Miroslava Malešević, antropolog sa Etnografskog instituta SANU u Beogradu, i član Žena u crnom, napravila je niz razgovora usmene istorije sa Didarom Dukađini Đorđević 2003. godine. One su se sastajale jednom nedeljno tokom tri meseca. Rezultat njihovih razgovora je knjiga Didara: Životna priča jedne Prizrenke koju je prevedeo na albanski jezik Škeljzen Malići. Prenosimo nekoliko delova iz knjige u obliku feljtona
Dida 02 S

Didara, životna priča jedne Prizrenke (2)

Odlazak devojke na studije bio je kao odlazak u javnu kuću

Didara Dukađini Đorđević (1930-2006) je bila učiteljica rođena u Prizrenu, koja je 1950-ih godina postala političarka po profesiji. Bila je sekretar Konferencije žena u pokrajini Kosovo, predstavnica Kosova za oblast Prizrena-Dragaša u jugoslovenskoj Saveznoj Skupštini (1968-73), članica Saveta i Direktora direkcije za zdravstvo i socijalnu politiku tokom 1986. godine, članica Doma Republika u Saveznoj Skupštini Jugoslavije (1987-91) do penzionisanja. Povukla sa Kosova u Beograd 1998. godine. Miroslava Malešević, antropolog sa Etnografskog instituta SANU u Beogradu, i član Žena u crnom, napravila je niz razgovora usmene istorije sa Didarom Dukađini Đorđević 2003. godine. One su se sastajale jednom nedeljno tokom tri meseca. Rezultat njihovih razgovora je knjiga Didara: Životna priča jedne Prizrenke koju je prevedeo na albanski jezik Škeljzen Malići. Prenosimo nekoliko delova iz knjige u obliku feljtona
Didarre 11 S

Didara, životna priča jedne Prizrenke (1)

Oči koje sve vide lepo

Didara Dukađini Đorđević (1930-2006) je bila učiteljica rođena u Prizrenu, koja je 1950-ih godina postala političarka po profesiji. Bila je sekretar Konferencije žena u pokrajini Kosovo, predstavnica Kosova za oblast Prizrena-Dragaša u jugoslovenskoj Saveznoj Skupštini (1968-73), članica Saveta i Direktora direkcije za zdravstvo i socijalnu politiku tokom 1986. godine, članica Doma Republika u Saveznoj Skupštini Jugoslavije (1987-91) do penzionisanja. Povukla sa Kosova u Beograd 1998. godine. Miroslava Malešević, antropolog sa Etnografskog instituta SANU u Beogradu, i član Žena u crnom, napravila je niz razgovora usmene istorije sa Didarom Dukađini Đorđević 2003. godine. One su se sastajale jednom nedeljno tokom tri meseca. Rezultat njihovih razgovora je knjiga Didara: Životna priča jedne Prizrenke koju je prevedeo na albanski jezik Škeljzen Malići. Prenosimo nekoliko delova iz knjige u obliku feljtona. U prvom nastavku donosimo predgovor Miroslave Malešević i poglavlje u kojem Didara Dukađini Đorđević govori o svom poreklu
Asrat 03 S

Dnevnik sa Pala 1992. godine (1)

Smrt diše oko nas

“Nisam nacionalni nego profesionalni novinar”. Ovu rečenicu izgovorio je novinar sarajevske Televizije Mladen Vuksanović, autor knjige “Pale 5. 4. - 15. 7. 1992”, dragocenog svedočanstva o prvim ratnim mesecima u Bosni i Hercegovini. Ova memoarska knjiga objavljena je u gotovo čitavoj Evropi, nažalost ne i u Srbiji. U Nemačkoj je Vuksanovićev ratni dnevnik koji je objavila izdavačka kuća Folio dobio izvanredne kritike, a predgovor je napisao tadašnji nemački ministar spoljnih poslova Joška Fišer. Mladen Vuksanović je rođen na Palama, a umro je 1999. u 57. godini, kao izbeglica, na Cresu, gde je radio kao noćni čuvar. Bio je reditelj i scenarista više zapaženih dokumentarnih filmova. Majka mu je bila katolkinja, a otac pravoslavac. Odbio je da radi na televiziji Radovana Karadžića. Do odlaska iz BiH bio je šikaniran, a za ljude koji su preuzeli televiziju u kojoj je radio rekao je "To su profesionalne ubice! Te laži i perverzije novinara nemaju dna!" Knjiga koju objavljujemo kao feljton prvi put je objavljena 1996. u Zagrebu (izdavač Durieux). Isti izdavač objavio je Vuksanovićevu knjigu “Taksi za Jahorinu”. Vuksanovićev Dnevnik sa Pala objavljujemo u obliku feljtona, kao podsećanje na užas koji se ne sme ponoviti