Tekstovi sa tagom: feminizam

Katherine Hepburn nazivana je feminističkom filmskom ikonom, no rijetki su se zapravo pozabavili time kako se „feminizam“ ispoljava kod ove velike zvijezde. Zovemo li je feministkinjom zato što je inzistirala na nošenju hlača u vrijeme kada se od žena očekivalo da nose suknje i visoke potpetice?

Toni Morrison, prije dva dana preminula američka spisateljica, koju će svijet što ne čita, ako ne već po onome što je napisala, ponajviše pamtiti upravo po gomili bitnih nagrada koje je primila, nije osobito cijenila suvremene autore koji su, kako je znala govoriti svojim studentima na Princetonu, poučavajući ih kreativnom pisanju - više pisali o vlastitim životima negoli izmišljali tuđe

Izjavivši da „kada ne bi bilo publike, ona svoju umjetnost ne bi ni radila“, Amanda Palmer priznaje ono što će se kasnije pokazati krucijalnim u brojnim kritikama koje će internet ujedinjeno izvikivati u njenom smjeru – ona voli pažnju, ali njezin odnos prema tome nije ni približno tako jasan kao što bi se dalo naslutiti.

Poljska pjesnikinja, prevoditeljica, književna kritičarka i nobelovka Wisława Szymborska rođena je 2. srpnja 1923. godine u Prowentu (današnji Kórnik) u Poljskoj. Od 1931. godine pa do smrti 2012. živjela je i djelovala u Krakowu. Smatrala je kako javnost ne bi trebala zadirati u njezinu intimu pa zbog toga faktografija njezinog života i rada ne obiluje iscrpnim detaljima, a značajno je što je za sobom ostavila umjetnički vrijednu, misaonu poeziju svakodnevice. Zbog čega je tijekom života objavila samo oko 350 pjesama i zašto nije htjela pisati više? „Zbog toga što kod kuće imam koš za smeće“, davno je odgovorila Szymborska.

Dok čekamo rasplet treće sezone "Sluškinjine priče" i pitamo se jesmo li već sami postali statisti u prvoj sezoni, prisjetimo se njome nadahnutog skeča koji prikazuje budućnost svijeta prema svakom respektabilnom desničaru: ugrožene bijele muškarce koji ustaju protiv svojih vladarica "feminacistkinja". Predstavljamo "Handman's Tale".

Kasnije artističko priznanje, kada su fotografi, a posebno fotografkinje, u pitanju uglavnom zavisi od veličine arhive koja je iza umetnika ostala. Jedna od najpoznatijih priča o fotografkinji koja se proslavila nakon smrti je svakako ona o Vivian Maier, koja je iz potpune anonimnosti brzo postala jedna od najpoznatijih fotografkinja XX veka. Kada su u pitanju fotografije koje prate život iza Gvozdene zavese, žene umetnici ostaju još više nevidljive, a poljska fotografkinja Zofia Rydet je možda najpoznatija umetnica koja je fotografisala u to vreme. Sa druge strane, Joanna Helander je figura koja se ne pominje često, a njen rad se uglavnom fokusirao na žene i njihov položaj u vreme komunizma. Upravo zbog toga ovde nudimo delić njenih fotografija, kako bismo ustali u odbranu svij „Viviana Maier“, od kojih neke nikada nisu izašle iz senke, pa se o njihovom radu ni danas ništa ne zna.

Svojim prvim igranim dugometražnim filmom „Agina kuća“ Lendita Zećiraj otvorila je program East from West Karlovarskog filmskog festivala, za koji je dobila specijalan pomen ekumenskog žirija. Ovo hrabro autorsko ostvarenje ostaće dugo u pamćenju gledaoca po nesvakidašnje građenim ženskim ulogama, toj grlatoj, raspsovanoj i neustrašivoj „bandi“ koja živi zajedno u kući u planinskoj zabiti i koja odbija da se preda sopstvenim traumama. Tu, zajedno sa njima je i devetogodišnji Aga koji čezne za figurom oca ili jednostavno za bilo kakvim muškim društvom. On bi mogao biti klinac kao i svi drugi, da nije vezan za majčinu sudbinu u sigurnoj kući. Region je dobio pravi feministički film koji će da iritira, boli, gane ili da zaprepasti publiku, U svakom slučaju je neće ostaviti ravnodušnom. Ovo je nastavak uspeha za Zećiraj, koja iza sebe ima višestruko nagrađivane kratke filmove „Ograda“ (2018) i „Balkon“ (2013) od kojih je prvopomenuti bio čak trostruko kvalificiran za Oskara

Grafička dizajnerica i fotografkinja Barbara Blasin autorica je izložbe “Širite ženski svijet! Dizajn progresivnih ženskih časopisa 1934. – 1946.” koja je otvorena u Galeriji HDD. Izložba daje pregled publikacija različitih ženskih, feminističkih udruženja koje su izlazile od sredine tridesetih do prvih poratnih godina. Radi se o progresivnim feminističkim publikacijama koje u vrlo složenom i opresivnom međuratnom razdoblju dobivaju svoju formu u nastojanju da urede glasila namijenjena „ženama iz svih društvenih slojeva"

Reklamni slogani za časopise Ženski svijet (1939. – 1941.) i Жена данас / Žena danas (1936. – 1940.) neposredno nas uvode u povijesni kontekst u kojem su između dva svjetska rata objavljivani listovi namijenjeni ženama i uređivani od žena. Radi se o progresivnim feminističkim publikacijama koje u vrlo složenom i opresivnom međuratnom razdoblju dobivaju svoju formu u nastojanju da urede glasila namijenjena „ženama iz svih društvenih slojeva“. Izložba u zagrebačkoj HDD galeriji “Širite ženski svijet! Dizajn progresivnih ženskih časopisa 1934. – 1946.” autorice Barbare Blasin bavi se grafičkim oblikovanjem tih časopisa, te zagovaračkom dimenzijom njihove likovne opreme

Sve mi, širom sveta, kad donesu ovakav strašan zakon, bez obzira koliko nam se čini da je taj svet daleko od nas i da nas to ne dotiče, treba ozbiljno da se uplašimo. Kako se sve brzinom svetlosti preliva preko granica, planina i okeana, svet je jedna selendra, a najviše se prelivaju gluposti, pitanje je trenutka kad će i ovde nekome pasti na pamet da naše materice proglasi opštim dobrom, vlasništvom države

U gоdinama оbilježenima ratоvima, revоlucijama i prоgоnima, Ana Ahmatоva bila je jedna оd rijetkih pjesnikinja kоja je оdabrala оstati u Rusiji radije negо emigrirati. Čestо zabranjivana za Sоvjetskоga Saveza kaо dekadentna i individualistička buržujka, u dоmоvini i svijetu prоslavila se pоemama u kоjima prоgоvara prоtiv surоvоsti staljinističkоg režima, оdlučna da ne prepusti tragediju svоga narоda zabоravu vremena.

Tamnocrveni ruž, šiljasta, natapirana, crna kosa i izražena cat-eye šminka. Mlada Siouxsie Sioux diktirala je modne trendove glam, bandage i fetish stila otkad je prvi put počela izlaziti u londonske klubove 70-ih godina.

Očekivanje da emancipacija sa sobom nosi i potpuno odricanje od emocija zapravo je inherentno patrijarhalno. Emancipirana žena nije ona koja je muškoga uma u ženskome tijelu. Ona koja je uvijek racionalna, koja je sve svoje emocije ostavila iza sebe, neupitni narodni heroj bez trunka ega. Ima li ičega patrijarhalnijega od ideje emancipirane žene kao nepogrešive? Kao savršeno racionalne? Kao jednostavno savršene? Može li žena biti emancipirana i dalje griješiti a da je se ne proglasi ludom? I imaju li lude žene također pravo na emancipaciju?

“If I’m going to sing like someone else, then I don’t need to sing at all" - Ove riječi možda najbolje opisuju glazbeni stil i karakter Billie Holiday. Bila je jedinstvena, neponovljiva, beskompromisna. Nije imala formalno glazbeno obrazovanje, no njezin besprijekoran sluh i emotivna istančanost izvedbe učinili su brojne pjesme bezvremenskim klasicima.

„Moja je perspektiva marginalna, pluta na površini, melankolična“, ustvrdila je jedna od najistaknutijih hrvatskih književnica, saževši u jednoj rečenici svoj paradoksalni status disidentice, kritičarke bezumnih režima i dijagnostičarke karaoke kulture.