Tekstovi sa tagom: feminizam

Poljska pjesnikinja, prevoditeljica, književna kritičarka i nobelovka Wisława Szymborska rođena je 2. srpnja 1923. godine u Prowentu (današnji Kórnik) u Poljskoj. Od 1931. godine pa do smrti 2012. živjela je i djelovala u Krakowu. Smatrala je kako javnost ne bi trebala zadirati u njezinu intimu pa zbog toga faktografija njezinog života i rada ne obiluje iscrpnim detaljima, a značajno je što je za sobom ostavila umjetnički vrijednu, misaonu poeziju svakodnevice. Zbog čega je tijekom života objavila samo oko 350 pjesama i zašto nije htjela pisati više? „Zbog toga što kod kuće imam koš za smeće“, davno je odgovorila Szymborska.

Dok čekamo rasplet treće sezone "Sluškinjine priče" i pitamo se jesmo li već sami postali statisti u prvoj sezoni, prisjetimo se njome nadahnutog skeča koji prikazuje budućnost svijeta prema svakom respektabilnom desničaru: ugrožene bijele muškarce koji ustaju protiv svojih vladarica "feminacistkinja". Predstavljamo "Handman's Tale".

Kasnije artističko priznanje, kada su fotografi, a posebno fotografkinje, u pitanju uglavnom zavisi od veličine arhive koja je iza umetnika ostala. Jedna od najpoznatijih priča o fotografkinji koja se proslavila nakon smrti je svakako ona o Vivian Maier, koja je iz potpune anonimnosti brzo postala jedna od najpoznatijih fotografkinja XX veka. Kada su u pitanju fotografije koje prate život iza Gvozdene zavese, žene umetnici ostaju još više nevidljive, a poljska fotografkinja Zofia Rydet je možda najpoznatija umetnica koja je fotografisala u to vreme. Sa druge strane, Joanna Helander je figura koja se ne pominje često, a njen rad se uglavnom fokusirao na žene i njihov položaj u vreme komunizma. Upravo zbog toga ovde nudimo delić njenih fotografija, kako bismo ustali u odbranu svij „Viviana Maier“, od kojih neke nikada nisu izašle iz senke, pa se o njihovom radu ni danas ništa ne zna.

Svojim prvim igranim dugometražnim filmom „Agina kuća“ Lendita Zećiraj otvorila je program East from West Karlovarskog filmskog festivala, za koji je dobila specijalan pomen ekumenskog žirija. Ovo hrabro autorsko ostvarenje ostaće dugo u pamćenju gledaoca po nesvakidašnje građenim ženskim ulogama, toj grlatoj, raspsovanoj i neustrašivoj „bandi“ koja živi zajedno u kući u planinskoj zabiti i koja odbija da se preda sopstvenim traumama. Tu, zajedno sa njima je i devetogodišnji Aga koji čezne za figurom oca ili jednostavno za bilo kakvim muškim društvom. On bi mogao biti klinac kao i svi drugi, da nije vezan za majčinu sudbinu u sigurnoj kući. Region je dobio pravi feministički film koji će da iritira, boli, gane ili da zaprepasti publiku, U svakom slučaju je neće ostaviti ravnodušnom. Ovo je nastavak uspeha za Zećiraj, koja iza sebe ima višestruko nagrađivane kratke filmove „Ograda“ (2018) i „Balkon“ (2013) od kojih je prvopomenuti bio čak trostruko kvalificiran za Oskara

Grafička dizajnerica i fotografkinja Barbara Blasin autorica je izložbe “Širite ženski svijet! Dizajn progresivnih ženskih časopisa 1934. – 1946.” koja je otvorena u Galeriji HDD. Izložba daje pregled publikacija različitih ženskih, feminističkih udruženja koje su izlazile od sredine tridesetih do prvih poratnih godina. Radi se o progresivnim feminističkim publikacijama koje u vrlo složenom i opresivnom međuratnom razdoblju dobivaju svoju formu u nastojanju da urede glasila namijenjena „ženama iz svih društvenih slojeva"

Reklamni slogani za časopise Ženski svijet (1939. – 1941.) i Жена данас / Žena danas (1936. – 1940.) neposredno nas uvode u povijesni kontekst u kojem su između dva svjetska rata objavljivani listovi namijenjeni ženama i uređivani od žena. Radi se o progresivnim feminističkim publikacijama koje u vrlo složenom i opresivnom međuratnom razdoblju dobivaju svoju formu u nastojanju da urede glasila namijenjena „ženama iz svih društvenih slojeva“. Izložba u zagrebačkoj HDD galeriji “Širite ženski svijet! Dizajn progresivnih ženskih časopisa 1934. – 1946.” autorice Barbare Blasin bavi se grafičkim oblikovanjem tih časopisa, te zagovaračkom dimenzijom njihove likovne opreme

Sve mi, širom sveta, kad donesu ovakav strašan zakon, bez obzira koliko nam se čini da je taj svet daleko od nas i da nas to ne dotiče, treba ozbiljno da se uplašimo. Kako se sve brzinom svetlosti preliva preko granica, planina i okeana, svet je jedna selendra, a najviše se prelivaju gluposti, pitanje je trenutka kad će i ovde nekome pasti na pamet da naše materice proglasi opštim dobrom, vlasništvom države

U gоdinama оbilježenima ratоvima, revоlucijama i prоgоnima, Ana Ahmatоva bila je jedna оd rijetkih pjesnikinja kоja je оdabrala оstati u Rusiji radije negо emigrirati. Čestо zabranjivana za Sоvjetskоga Saveza kaо dekadentna i individualistička buržujka, u dоmоvini i svijetu prоslavila se pоemama u kоjima prоgоvara prоtiv surоvоsti staljinističkоg režima, оdlučna da ne prepusti tragediju svоga narоda zabоravu vremena.

Tamnocrveni ruž, šiljasta, natapirana, crna kosa i izražena cat-eye šminka. Mlada Siouxsie Sioux diktirala je modne trendove glam, bandage i fetish stila otkad je prvi put počela izlaziti u londonske klubove 70-ih godina.

Očekivanje da emancipacija sa sobom nosi i potpuno odricanje od emocija zapravo je inherentno patrijarhalno. Emancipirana žena nije ona koja je muškoga uma u ženskome tijelu. Ona koja je uvijek racionalna, koja je sve svoje emocije ostavila iza sebe, neupitni narodni heroj bez trunka ega. Ima li ičega patrijarhalnijega od ideje emancipirane žene kao nepogrešive? Kao savršeno racionalne? Kao jednostavno savršene? Može li žena biti emancipirana i dalje griješiti a da je se ne proglasi ludom? I imaju li lude žene također pravo na emancipaciju?

“If I’m going to sing like someone else, then I don’t need to sing at all" - Ove riječi možda najbolje opisuju glazbeni stil i karakter Billie Holiday. Bila je jedinstvena, neponovljiva, beskompromisna. Nije imala formalno glazbeno obrazovanje, no njezin besprijekoran sluh i emotivna istančanost izvedbe učinili su brojne pjesme bezvremenskim klasicima.

„Moja je perspektiva marginalna, pluta na površini, melankolična“, ustvrdila je jedna od najistaknutijih hrvatskih književnica, saževši u jednoj rečenici svoj paradoksalni status disidentice, kritičarke bezumnih režima i dijagnostičarke karaoke kulture.

Uvreženo je mišljenje da su brak i ljubav sinonimi, da proizilaze iz istih motiva i da pokrivaju iste ljudske potrebe. I ovo, kao većina takvih mišljenja, ne počiva na stvarnosti i činjenicama nego na praznovjerju. Brak i ljubav nemaju ništa zajedničko, udaljeni su jedno od drugoga kao sjeverni i južni pol, u stvari, oni su sušta suprotnost.

Marija Jurić Zagorka, prva profesionalna novinarka u Hrvatskoj, rođena je na današnji dan, 2. ožujka 1873. godine, u plemićkoj kuriji Negovec u blizini Vrbovca.

Devojke iz svih krajeva regiona okupile su se oko ljubavi prema fotografiji i pokazale da ih mnogo jače povezuju zajednička iskustva nego što ih razdvajaju granice. Svojim fotografijama su iskazale kako vide položaj devojaka i žena u društvu na Balkanu danas, i kako svojom aktivnom ulogom i razbijanjem stereotipa doprinose da naša društva idu napred kroz projekat Balkan Girl Power. Kako objektiv mladih fotografkinja prikazuje realnost devojaka u Srbiji pogledajte na izložbi koja će biti otvorena 8. marta 2019. u 19:30h u Papergirl Galeriji u Beogradu. Učesnice Balkan Girl Power projekta su tokom procesa imale podsticaj mentorki i mentora, iskusnih fotografa i fotografkinja, uz čiju podršku su naučile više o različitim tehnikama, razvijanju ideja, ali i kako mogu da grade svoj put u fotografiji. Mentorsku podršku su pružili Lala Meredith Vula, priznata londonska fotografkinja, Marija Đoković, Tamara Zidar, Blerta Kambo, Fjolla Besimi, dr. Maja Đurić i Tomislav Georgiev. „Fotografija je jako sredstvo kojim devojke mogu da iskažu svoju perspektivu i univerzalni jezik kojim se razbijaju barijere. Međutim, ni samo polje fotografije nije uvek otvoreno devojkama i ženama, što kroz Balkan Girl Power i slične inicijative već godinama menjamo,“ poručuju iz FEMIX-a koji je sproveo projekat u Srbiji. Zajednička vizija društava na Zapadnom Balkanu iz perspektive mladih fotografkinja prikazana je finalnom izložbom koju je oblikovala Lala Meredith Vula. Izložba je otvorena u Tirani u Centru za otvorenost i dijalog (COD) 11. februara 2019, i možete je posetiti do 28. februara. Balkan Girl Power projekat pokrenula je organizacija Social Construct Institute (Albanija), sa partnerima iACT (Crna Gora), Centre Artpolis – Art and Community (Kosovo), makedonskim Nacionalni omladinski savet, i FEMIX-om (Srbija), a podržao Western Balkans Fund.