Tekstovi sa tagom: filmska kritika

Beast je mnogo više od zbira sastavnih delova i pokazatelj rediteljevog potencijala da postane jedan od najznačajnijih filmskih autora u godinama pred nama

Centralna dosjetka hotela/bolnice za kriminalce dosta duguje mitologiji Johna Wicka, ali Hotel Artemis samo djeluje kao da se odvija u proširenom svemiru akcijskih filmova s Keanuom Reevesom. Vrijeme radnje je bliska budućnost 2028., a priča je skoncentrirana na ansambl predvođen Bolničarkom hotela koja je najzanimljiviji lik i sigurno bi se bratski slagala s Johnom Wickom

Bozzer je filmu pristupio vrlo studiozno. Skupio je tonu arhivske građe i razgovarao s hrpom ljudi koji su bili vezani uz Ponte Rosso u razdoblju od 60-ih do 80-ih: trgovaca, vlasnika kafića, bivšeg gradonačelnika, carinika, graničara te velikog broja običnih ali i slavnih ljudi koji su pohodili Trst u ono vrijeme. Zanimljivo je, međutim, ono nešto čega u filmu nema: u filmu se ne pojavljuje niti jedan trgovac trapericama. Nitko od njih nije želio pred kamere. Što je šteta, ali i bez njih smo dobili vrlo dobar uvid kako je cijela ta priča funkcionirala

Putin je svakako bio Jeljcinov projekat, bivši predsednik je barem nekoliko godina tražio svog naslednika u sebi bliskim političkim krugovima, ali ga je našao tek u Putinu koji je isprva bio dovoljno bezličan da bi se uklopio u profil: govorio je u frazama, pozirao kako “sluša i čuje” narod, imao je prošlost i sovjetsku i tranzicionu i na njega je svako mogao projektirati svoje stavove i želje

Bardemov prostetički stomak i podbradak ne doprinose autentičnosti, kao ni glumačke izvedbe španjolskih glumaca engleskom jeziku. Virginia je mogla biti lik poput Karen iz "Dobrih momaka" od kojih De Aranoa posuđuje strukturu filma, no režiser odvaja romansu od biznisa i fokus se brzo seli na Escobara u već viđenim scenama njegova uspona i pada

Fudbal je igra u kojoj su uživali i Crnjanski i Andrić i Camus. Sada možemo reći da su u njoj uživali i Corneliu Porumboiu i Laurentiu Ginghina

Osim promašene strukture i problema sa scenariom filma, teško da možemo hvaliti Eastwoodovu režiju. Istini za volju, sama akciona sekvenca je sigurno režirana, a distanca sa koje se snima u svakom trenutku znalački odmerena (pohvale direktoru fotografije Tomu Sternu), ali sve ostalo je prosečno do loše, počevši od koloracije koja simulira nekakav realizam, a zapravo deluje bledunjavo, pa do putovanja i upotrebe atraktivnih lokacija koja se retko kad uzdiže iznad nivoa amaterskog kućnog videa

Konzervativnost u izvedbi se sasvim jasno može iščitati iz produkcijske pozadine: ovo je ipak hollywoodski film za koji je očekivano da igra na sigurno i da koristi predvidljive šablone, pa makar to značilo da su likovi više površinski zanimljivi nego dubinski karakterizirani. S tim povezana konzervativnost u agendi je već tema za diskusiju. To ne znači da film ima konzervativnu agendu sam po sebi, čak naprotiv, ali određena heteronormativnost je svakako primetna