Tekstovi sa tagom: food

Antropologija, koja pamti raznolikost nestalih društava i prati stare kulturne matrice koje su ona sačinjavala, potvrđuje nam kako se hrana ne može svesti samo na zadovoljavanje jednostavnih fizioloških potreba, jer prakse koje ona rađa čine bitan element raznolikosti kulture. Uz to, kristalizira društvene odnose, kontrolira igre moći; obnavlja mjesto u društvu i u obitelji...

Već sam pogled na maslac (a da ne kažemo miris) pokazuje nam da se zbilja radi o nečem posebnom. Vjerojatno je razlog to što se još samo kod Bordiera, nakon “barattage” ručno radi faza koja se zove “maxalage”, tj. dodatno odvajanje ostataka tekućine od krutog dijela masnoće. To doprinosi intenzivnom okusu

Začin se u Europi pojavio pred nekoliko godina s popularizacijom autentične peruanske kuhinje, no i tu se rijetko rabi a razlog tome je njegova cijena. Naime, gram charapite doslovno košta koliko i gram zlata. Trenutačna cijena (koja varira) je oko 36.000 eura / kg. Eto, tako da svakom tko vam tvrdi da su šafran, vanilija ili tartuf najskuplji začini na svijetu slobodno ovaj tekst gurnite pod nos

Za mnoga se jela ne zna tko im je autor, gdje su nastala, zašto i pod kakvim uvjetima. Isprepleću se priče i legende, svatko nešto doda i oduzme. Neke se priče, kao priča o tatarima koji su jeli meso omekšalo ispod sedla, ili recimo priča o šmarnu, toliko tvrdo ukorijene u narodu da ih je uz sve dokaze apsolutno nemoguće odstraniti. S druge strane se recimo pouzdano zna kako je nastala pizza margherita

Nakon knjige „Emigrantski kuvar“ čije smo priče-recepte prožete gorkim humorom objavljivali na našem portalu, Dejan Novačić ekskluzivno za XXZ počinje sedmično da objavljuje tajne kulinarsko-političkih poslastica širom sveta. Podsećamo naše čitaoce da je Dejan Novačić autor kultne knjige “SFRJ za ponavljače”

Stomak je merilo duše, a ko će bolje da ga izmeri ako ne test intolerancije na hranu. A, hleb niko ne pipa kao da je tempirna bomba i svaki ima svog dilera za hleb, koji zna od kog je zrna i kalibra

Bilo kako bilo, češnjak nije za svakoga. Smrdi još i gore od klasičnog luka. Pojesti sirov režanj doživljaj je za sebe; želudac ga doživljava poput negativca iz hollywoodskog B-filma, poput raspjevanog arhizlikovca iz bollywoodskog ब filma ili pak, na kraju krajeva, na kakvog đavoloida iz nenarodnih bajki blizanaca Grimm

U našem podneblju živio je jedan poznati književnik čiji je život, hotimice ili ne, bio prilično vezan uz minimalno svake vrste, a to je Ivo Andrić. Ne samo da je cijeli život bio zaljubljen u samo jednu ženu, Milicu, nego je dobio i samo jednog Nobela, onog za književnost. Zanimljivo je da je svoje najpoznatije djelo želio nazvati „Na Drini ćuprijica“ no nakladnici i određene komisije mu to nisu dozvolili

Jedni vele da je pravi žgvacet onaj od kokoši, drugi da je od boškarina, treći od divljači i tako dalje, ja sam ga radio od mljevenog junećeg mesa. Isto tako kažu da uz njega idu njoki, neki spominju razne vrste tjestenina i palentu, a ja sam se odlučio za fuže

Posle žestokog napada panike kako spasti dete iz čeljusti veganskih „sektaša“, pokušah da se utešim racionaliziranjem cele stvari; ono, medicinska zaštita pučanstva nam je ionako već odavno otišla u penis, lekari u stampedu beže u finansijski toplije krajeve, pa će nam uskoro preostati jedino da se zdravstveno uzdamo u se i u svoje kljuse, pri čemu bi, razumljivo, izvesne korekcije u ishrani mogle imati samo pozitivan učinak

Nakon što je pobjegao u Argentinu, ranjen i slab od atentata, Pavelić je umro u Frankovoj fašističkoj Španjolskoj. Mrtvog, na kuhinjskom podu našla ga je njegova kći, a u posudi na štednjaku je bio tek spravljen i još topao – ragu bolognese

Kad je pre nekoliko godina otvoren web-sajt JNA-kuvar, mnogi su bili oduševljeni: sve je bilo tu, količine, sastojci, način pripreme, no ono čega nije bilo jeste onaj osjećaj koji mladac istrgnut od doma i mamine spize ima dok čeka u redu s 200-tinjak sličnih sebi moleći da porcije graha potraju dok i na njega ne dođe red. Zapravo, vojnički je grah jedino jelo koje se pamti, a dan je u pravilu bio dobar ako je na meniju bio grah

Pitanje je da li imate uvjete za sve ovo šta ću vam danas reći kako se priprema. Ali ako slučajno imate uvjete – e onda bi bilo jako bedasto da i ne probate ovaj "iskonski" način pripreme jedne izuzetne delicije

Nedavno je bila obljetnica smrti prvog hrvatskog predsjednika pa je red da ga se i ja prisjetim. Tri su malo poznate zanimljivosti vezane uz njega, a o kojima se malo zna. Prva je anegdota vezana uz Franjine posljednje trenutke, a ide ovako: netom prije nego što je pao u komu, svjedoči tadašnja glavna sestra bolnice KBC Dubrava Manda Bagić, prvi hrvatski predsjednik je pogledao u časnu sestru Beatricu koja je stajala uz njegov krevet i rekao: “Idemo, idemo!”. Pitala ga je: “Kamo, predsjedniče, pa u bolnici smo?!”, a on je nastavio kao da je nije čuo: “Idemo na Mirogoj, samo ne opet u Jugoslaviju! I na samrti Franjo se sjetio Jugoslavije

Finih sam gljiva nabrao u šumi pa odlučio napraviti još finiji ručak. Krenem s pripremom i čišćenjem šumskog mesa i povrća pa otvorim malo prozor. Jesen tek krenula, a vani još ljetna temperatura. Dolje ispod prozora, s oraha, ptičice razvaljuju pjesmom