Tekstovi sa tagom: fotogalerija

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu (5)

Zvečka, mjesto gdje dođeš i saznaš sve

Foto-priču o novovalnim godina Zagreba koju je uradio naš čuvar bolje prošlosti Goran Pavelić Pipo – nastavljamo serijom uglavnom neobjavljenih fotografija ispred legendarne Zvečke, koja se od popularnog cehovskog okupljališta, što su ga začeli mlađi muzičari i novinari, pretvorila u pomodno mjesto za sve ostale, koji im žele biti blizu. "U udarnim sezonama Zvečke rulja je stajala do Kavkaza. Teško je točno reći koliko se tamo ljudi skupljalo, ali znam da je dolazilo jako puno važne rulje", veli grafički dizajner Mirko Ilić, također jedan od redovitih. "Dođeš tamo i saznaš sve. Tko je koga ostavil, tko koga vara, s kim ga vara, tko je prestao uzimat ovu drogu, uzima onu drogu, tko je kome ukrao pjesmu, gitaru, ženu, tko radi novi film, novu ploču, novu predstavu ... sve si saznao tamo. To je bio internet moje generacije…”

Karina House: Francisco Pardo Arquitecto

Kuća peva posle zemljotresa

Nakon zemljotresa koji su u septembru 2017. potresli Meksiko nekoliko arhitekata se okupilo oko projekta ReConstruir México – čiji je cilj da se udruženim snagama obnove urušeni objekti, i pruži dom porodicama koje su ostale bez domova. Sedamnaest meseci nakon tragedije PienZa Sostenible – organizacija koja stoji iza projekta – organizovala je više od 150 projekata rekonstrukcije, a kako bi se poboljšao kvalitet života onima koji žive u zajednicama koje su ranjive, te izolovane od ostatka društva. U okviru ovog projekta nastala je i Karina House koju možete da vidite na fotografijama, a pre projekta se razgovaralo sa porodicom kojoj je kuća namenjena kako bi se saznalo koje su im potrebe i kakav bi prostor najbolje na njih odgovorio. Od arhitekata su zatražili samo dve sobe, malu dnevnu sobu, i šporet na drva koji bi trebalo da se nađe ispred kuće, sa malom nastrešnicom koja bi ga štitila od vremenskih nepogoda.

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu (4)

Lijepe žene prolaze kroz grad

Foto-priču o novovalnim godina Zagreba koju je uradio naš čuvar bolje prošlosti Goran Pavelić Pipo – završavamo serijom fotografija ispred legendarne Zvečke. Možete vidjeti Slavenku, Tanju, Vesnu, Vanju, Nives, Andreu, Alemku, Miru… lijepe djevojke koje su tada s ponositim dostojanstvom šetale gradom…

Elliott Erwitt: Mrlja u oku

Psi se ne gade ljubavi

Erwitt je sebe voleo da naziva „profesionalnim posmatračem“, te je vremenom razvio posebnu veštinu čitanja namera subjekata, kako ljudskih, tako i životinjskih. Bića koja fotografiše uglavnom su nesvesna da učestvuju u tom procesu, što fotografijama daje jednu dodatnu dimenziju, a umetniku ostavlja slobodu da prizore režira po svom unutrašnjem osećaju. Oni koji vole i poštuju rad ovog fotografa u stanju su da njegove slike prepoznaju u moru drugih, a najviše zahvaljujući suptilnoj ironiji, te kontekstima koji ono što je fotografisano izdvajaju iz sadašnjosti, te ga smeštaju u neku drugu dimenziju u kojoj vladaju potpuno drugačija pravila koja često ne razumemo.

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu (3)

Zvečka, modna pista u centru grada

Uz feljton "Sretno dijete" savršeno idu fotogalerije koje je Goran Pavelić Pipo snimao u Zagrebu početkom osamdesetih. U tekstu pod naslovom "Kad se rock'n'roll igrao sa zvečkom" Vlatko Fras lipnja 1997. u magazinu "Ultra" ovako je opisao Goranove radove: "Ovo su fotografije koje je Goran Pavelić, u civilstvu znan kao Pipo, satima snimao na zagrebačkom asfaltu Masarykove ulice, oko kafića Zvečevo. Među stalnom klijentelom taj je porilično neugledan lokal od svojih petnaestak kvadrata bio poznat kao Zvečka. U kulturnom geopolitičkom poretku glavnoga grada tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, Zvečka je bila jedino područje pod kontrolom rock'n'rolla. Pedesetak metara zapadnije od Zvečke nalazio se Kavkaz. Na istoj razdaljini, ali istočno od Zvečke, na uglu Masaraykove i Gundulićeve u gostionici Poljoprivredne zadruge Blato okupljili su se neuspješni pisci, besprizorni, hrvatski filozofi... Da, Zvečka je bio prvi slobodni rock'n'roll teritorij u ovom dijelu srednje Europe (tadašnji Balkan), mjesto u kojem su se već kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih mogli slobodno sastajati i komunicirati pripadnici svih postojećih slijedbi rokerskog evanđelja"

Na licu mesta: Koncert u Vancouveru

Parni valjak u Kanadi - Moja je pjesma lagana

Prijatelj našeg XXZ portala, fotograf Kris Jankovic, nije propustio priliku da prisustvuje koncertu grupe Parni valjak u vankuverskom Harbour Event Centru 3. marta. Saznali smo da je bend bio u punoj formi; da je zvuk bio savršen i ono najvažnije – da je publika bila prezadovoljna. Ukratko, klasični Steamroller kako su sebe na engleskom nekoć zvali Parni valjak: majstori za koncerte!

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu (2)

Mjesto gdje počinje noć

Naš dragi Goran Pavelić Pipo, čuvar bolje photo prošlosti, pripremio nam je malo podsećanje na svoju izložbu “Zagreb, osamdesete” održanu gotovo prije dve decenije u Galeriji primijenjih umjetnosti SC. Priču o curicama sa Pipovih fotogradfija napisao je Edo Popović za “Jutarnji list” 2002. godine. Mora se pročitati: Tih dvadesetak metara pločnika u Masarykovoj zavuklo mi se pod kožu osamdesetčetvrte, kad je već prolazilo njegovo herojsko doba. Na pločniku koji je povezivao tri birtije (Kavkaz, legendarno Tinovo Blato i Zvečku, koja će kasnije postati legendarnom) od sedamdesetosme okupljala se kompletna zagrebačka urbana scena. Novovalni muzičari, novokvadratovci, mladi fotografi, pisci, glumci i slikari i mnoštvo anonimnih brijača, tko sve nije stajao tamo tih godina. Tamo redovito vise Slavenka Drakulić-Ilić, Rene Bakalović, Vladimir Tomić, Zoran Franičevič, Denis Kuljiš, Nenad Polimac, Mirko Ilić, Ratko Bošković, Mio Vesović i ostalo društvo koje je radilo Polet (...) Prepoznavao sam Veljka Barbierija, Peru Kvesića i Davora Slamniga. Znao sam i Džonija i Juru, pa Vrdoljaka i Glavana, onda Houru. Zaletavao sam se tamo zbog onog najljepšeg što je krasilo Kavkaz-Zvečka-Blato rutu od 1978. do 1987, kad je stvar pukla, naime zbog djevojaka. Zbog komada. Vjerovao sam tada, a i danas vjerujem u to, da sve svjetske modne piste zajedno, svi izbori za miss ovoga & onoga nisu spomena vrijedni u usporedbi s pistom koja se prostirala od Kavkaza do Blata. (...) Imao sam privilegiju uzeti fotke sa sobom doma i pregledati ih u miru. Osjećao sam se dobro gledajući ih, kao što se osjećam dobro kad si doma, za vlastit gušt, pustim Azru i Film, ili kad čitam Kvesićeve ili Slamnigove priče.
Lidija u Galeriji SC, objavljena fotografija u ''Pitanjima'' (1979.)

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu

Curice izišle na ulice

Naš dragi Goran Pavelić Pipo, čuvar bolje photo prošlosti, pripremio nam je malo podsećanje na svoju izložbu “Zagreb, osamdesete” održanu gotovo prije dve decenije u Galeriji primijenjih umjetnosti SC. Priču o curicama sa Pipovih fotogradfija napisao je za “Polet” daleke 1979. Branko Manojlović – Mance. Mora se pročitati: Evo, stiglo je proljeće. U to se možemo uvjeriti gledajući procvale visibabe po poljima, ptice selice u povratku, razlistalo drveće ili kalendar. Ipak su najuočljiviji znak prisutnosti proljeća, na asfaltu našem svakidašnjem, lagano (raz)odjevene curice koje posljednjih dana primjećujemo u sve većem broju. Razmilile su se gradom, noseći sa sobom raspoloženje, lepršavost i dah svježine, toliko potreban ovom gradu, još mamurnom od zimskog sna. Šeću se Vesne, Željke, Danice, Lade, Sanje, vukući za sobom obavezne torbice, i u njima grožđanu mast, ukosnice, češljeve, pillse, sjenila, pisma, slike... Prolaze tako curice pored užurbanih prolaznika, šajsera, mladih nadobudnih dječaka i drugih predstavnika muškog spola, naoko nezainteresirane za glasne manifestacije divljenja dotičnih. Međutim, one vrlo brižljivo upotpunjuju svoju kolekciju uličnih priznanja, kružeći cijelim gradom Parkovima, plućima grada, ulicama, njegovim aortama, venama i kapilarama, prolaze ta raznobojna tjelašca. Naravno, najzanimljiviji i najzahvalniji dio grada za šetnju je popularni "Tobacco Road" sa svojim orijentalnim draguljem, "Zvečkom". Tamošnjim šajserima je sasvim nevažno vuku li curice svoj image iz Trsta ili iz Kabula. Stoga i nije čudno da je taj kafić uvijek zakrčen njihovim lijepim tjelašcima, a naročito oko jedan popodne ili pola osam navečer kada svi multikromociti stvore veliki ugrušak baš kod "Zvečke", tako da Masarykova samo što ne prsne od embolije. "Ah, kako volim curice!" uskliknuo je (spontano) jednom prilikom Čedomir Lakmus, doajen zagrebačkih šajsera. Taj poklič vrlog nam Čedomira najprirodnija je definicija našeg odnosa prema tim slatkim bićima zvanim puelle vulgaris, iliti curice obične. (Branko Manojlović - Mance, Polet, 28.03.1979.)

Na licu mesta: Izložba fotografija "The Balkan Girl Power"

Feminizam iznova i iznova

Devojke iz svih krajeva regiona okupile su se oko ljubavi prema fotografiji i pokazale da ih mnogo jače povezuju zajednička iskustva nego što ih razdvajaju granice. Svojim fotografijama su iskazale kako vide položaj devojaka i žena u društvu na Balkanu danas, i kako svojom aktivnom ulogom i razbijanjem stereotipa doprinose da naša društva idu napred kroz projekat Balkan Girl Power. Kako objektiv mladih fotografkinja prikazuje realnost devojaka u Srbiji pogledajte na izložbi koja će biti otvorena 8. marta 2019. u 19:30h u Papergirl Galeriji u Beogradu. Učesnice Balkan Girl Power projekta su tokom procesa imale podsticaj mentorki i mentora, iskusnih fotografa i fotografkinja, uz čiju podršku su naučile više o različitim tehnikama, razvijanju ideja, ali i kako mogu da grade svoj put u fotografiji. Mentorsku podršku su pružili Lala Meredith Vula, priznata londonska fotografkinja, Marija Đoković, Tamara Zidar, Blerta Kambo, Fjolla Besimi, dr. Maja Đurić i Tomislav Georgiev. „Fotografija je jako sredstvo kojim devojke mogu da iskažu svoju perspektivu i univerzalni jezik kojim se razbijaju barijere. Međutim, ni samo polje fotografije nije uvek otvoreno devojkama i ženama, što kroz Balkan Girl Power i slične inicijative već godinama menjamo,“ poručuju iz FEMIX-a koji je sproveo projekat u Srbiji. Zajednička vizija društava na Zapadnom Balkanu iz perspektive mladih fotografkinja prikazana je finalnom izložbom koju je oblikovala Lala Meredith Vula. Izložba je otvorena u Tirani u Centru za otvorenost i dijalog (COD) 11. februara 2019, i možete je posetiti do 28. februara. Balkan Girl Power projekat pokrenula je organizacija Social Construct Institute (Albanija), sa partnerima iACT (Crna Gora), Centre Artpolis – Art and Community (Kosovo), makedonskim Nacionalni omladinski savet, i FEMIX-om (Srbija), a podržao Western Balkans Fund.

Na licu mesta: Tri dana u glavnom gradu Albanije

Tirana, omiljena destinacija

Marija Đoković, fotoreporterka našeg portala, boravila je nekoliko dana u glavnom gradu Albanije: Tiranu sam posetila povodom izložbe fotografija „The Balkan Girl Power“ koja je postavljena u kancelariji premijera (Kryeministria). Na izložbi, čija je tema položaj žene na Balkanu, učestvovale su mlade fotografkinje iz Albanije, Crne Gore, Makedonije, Kosova i Srbije. Kao mentorka fotografkinja iz Srbije, dobila sam priliku da po prvi put otputujem u Tiranu. Pored predivnog druženja sa učesnicama i gostoprimstva organizatora iz Albanije, poseban utisak na mene ostavio je sam grad. Tirana je zanimljiv vizuelni spoj modernog i tradicionalnog, kako u pogledu arhitekture tako i po pitanju izgleda i načina života njenih stanovnika. Određeni delovi grada su poznati po svojim restoranima, kafićima i klubovima koji enterijerom i uslugom ne zaostaju za onima iz najpoznatijih svetskih metropola. Očigledno je da se o gradu brine - razvija se, izgrađuje i obnavlja. Težnja za modernizacijom nije potisnula tragove i duh starog grada, tako da postoje i četvti poput bazara gde se mogu kupiti začini i antikvarni predmeti. Na kraju bih dodala za skeptike iz Srbije, da oni za početak uopšte ne prepoznaju naš jezik, a reakcije su pozitivne kada im kažete odakle ste, mnogi vole Beograd ili bi bar voleli da ga posete.

Elvis Presley: Dug otadžbini

Kad u vojsku pođeš

Kralj rokenrola otišao je u vojsku marta 1958. godine. Iako je mogao da služi u specijalnim snagama kao zabavljač, izabrao je da bude deo regularne vojske, zbog čega su ga poštovali kako drugovi koji su u Nemačkoj služili s njim tako i oni kod kuće, u Americi, gde je ostavio na stotine hiljada slomljenih tinejžerskih srca. Elvisova jednogodišnja vojnička služba bila je inspiracija i za nastanak mjuzikla i filma „Bye Bye Birdie“, sa Ann-Margaret u glavnoj ulozi. Zahvaljujući odsluženju vojnog roka, Elvis je stekao nove obožavatelje, naročito među starijom populacijom, koja ga je dotad videla isključivo kao tinejdžerskog idola koji kvari omladinu i navodi američke ćerke na greh.

Mariko Kase: Nova XXZ zvezda

Tokio za početnike

Fotografkinja Mariko Kase nova je zvezda XXZ magazina, te na naš portal donosi prizore iz Tokija, tačnije iz oblasti Shinjuku /Shibuya, u kojoj, kako kaže, najbolje oseća protok energije koja ovaj grad i čini primamljivim za one koji su stalno u žurbi, često toliko da ne vide svet oko sebe, ali i za one koji se ponekad zaustave željni lepote. Vibrantni metropolis na prvi pogled izgleda kao mesto na kojem pojedinac nikada nije sam, ali se, kada se uroni ispod površine, vidi da je zapravo komponovan od usamljenika koji žive unutar sopstvenih tvrđava, od čijih se zidova često ne vidi ostatak grada. Kase tvrdi da upravo ta kombinacija suprotnosti grad čini lepšim, te zbog toga fotografiše scene na kojima se granica između gužve i samoće najbolje vidi. Pred vama je deo kolekcije fotografija koje su snimljene tokom 2018. godine, a oni koji budu poželeli da saznaju više o radu ove talentovane fotografkinje mogu to da učine na njenom Instagram profilu.

Retro: Najveća medijska senzacija u SFRJ, 1980.

Brak i razvod Svetlane Kitić i Blaža Sliškovića

U vreme s početka osamdesetih kad nije bilo Facebooka, Instagrama ili tabloida – ipak je bilo medijske buke; brak između Svetlane Cece Kitić, tada najbolje rukometašice sveta, i poznatog fudbalera mostarskog Veleža, Blaža Sliškovića – bio je prava senzacija koja je trajala koliko i njihov brak: samo četiri meseca. Sve je počelo najavom da će se u Olimpijskom selu u Moskvi, tokom Olimpijskih igara, biti sklopljen brak između poznatih sportista, ali taj plan je pokvarila činjenica da su fudbalski turniri bili raštrkani po celoj teritoriji nekadašnjeg SSSR-a, pa Blašković nije bio dostupan. Svetlana Kitić i Blaž Slišković venčali su se posle Olimpijskih igara; ona je imala 19, a on 22 godine. Na svadbi je bilo više od 500 zvanica. Međutim, 120 dana kasnije, Ceci Kitić je prekipelo: "Oboje smo bili puni sebe, oboje smo bili mlade perspektivne zvezde. On je hteo da me zadrži u kući da rađam decu i kuvam, a ja nisam bila, niti sam sada, taj tip žene. Kada sam odlučila da se raziđemo, pobegla sam kroz prozor jer je pod u Blaževoj kući jako škripio. Niko nije znao da sam otišla, samo su ujutru videli da me nema" , pričala je docnije. Ono malo sretnih dana između Ceca i Blaža zabeležio je tada mladi fotograf Zoran Trbović. Svetlana Kitić imala je ukupno pet brakova i – pet razvoda; muževi su joj bili Blaž Slišković, Dragan Dašić, Goran Bogunović (misteriozno nestao), Zoran Kovačević (ubijen) i Milan Magić. Blaž je postao selektor fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, a trenirao je splitski Hajduk, albanski tim Tiranu, ekipu Zrinjskog, Širokog Brijega... Zbog nesporazuma sa engleskom jezikom, postao velika zvezda YouTuba.

Tri historijske epohe u jednom turističkom zdanju

Tučepi: Hotel Jadran, svjedočenje o ljepoti i uništenju

Povodom sjajnog eseja Jurice Pavičića o Hotelu Jadran u Tučepima, smatrali smo da tekst zaslužuje i posebnu fotogaleriju, posvećenu arhitektonskoj ljepotici Branka Bona. Bez obzira što su, piše Pavičić, tijekom godina kad je hotel bio napušten „skupljači otpada i lokalni maroderi sljuštili su s hotela doslovno sve: keramičke pločice, elektroinstalacije, drvenariju, lustere, rukohvate, umjetnine, čak i takav – ogoljen, nagrđen, devastiran – hotel krčkog arhitekta i dalje je bio lijep“. Pavičić u tekstu „Udba kao turistička sudba“ zaključuje: „Izdizao se nad tim čudesnim komadom prirode svojom stražarskom kulom na kojoj su se kočili stup za stijeg i ura. Pred njim su i dalje bili žalo i koljenasti mul, još uvijek se vidio konkavni ulazni zid dostojan Jamesa Bonda i terasa na kojoj je mladi Mišo pjevao Čehinjama. Smrvljen i ponižen, Hotel Jadran stajao je nad tim možda najljepšim jadranskim žalom i pričao priču o barem trima epohama. Priču o zemlji koja je prošla poratni, ružni totalitarizam, prešla u neki svoj čudni bonvivanski socijalizam, a onda završila u abortiranom tranzicijskom kapitalizmu“. Na fotografijama ćete vidjeti sve tri faze: Kako je Hotel Jadran izgledao nekad, potom - kako je devastiran tokom godina, te konačno: kako izgleda danas.

Ekaterina Solovieva: Lavež u Domu kulture

Progone me tvoje oči

Ekaterina Solovieva , fotografkinja i rediteljka nekoliko dokumentarnih filmova, rođena je u Moskvi 1977. godine. U foto-serijama se najradije fokusira na običnog čoveka u ruralnim prostorima bivšeg Sovjetskog Saveza, te najviše pažnje obraća na tradiciju, te religijske i narodne običaje. Tako je nastala monografija ПАЛОМНИКИ (Hodočašće) koja je objavljena 2014. godine, i predstavlja važno svedočanstvo o dalekim ćoškovima sveta u kojima čovek još luta izgubljenog pogleda. Solovieva je pristala da sa čitaocima XXZ magazina podeli deo svojih fotografija, a oni koji budu poželeli da saznaju više mogu to da učine na njenom Flickr profilu.