Tekstovi sa tagom: gabi novak

Desanka Maksimović obično iznosi pogаčice i pivo. Tu su i ruski bаlzаm i "vаljevkа". Ivo Andrić često primа goste i novinаre, iаko ne voli intervjue. Posluženje: bosаnski specijаliteti i bosаnskа prаvа kаfа

I da odmah budemo načisto: ovdje nije riječ o biografiji jedne od naših najvećih pjevačica uopće. Ovo je biografija njezinih snimaka, njih 258, uostalom zato: diskobiografija! Mogli bi reći da kroz glazbu i riječi imamo pred sobom priliku usporedo slijediti nešto što bi se tek sutra moglo pretvoriti u esencijalno biografsko štivo

Knjiga objavljena u izdanju Croatia Recordsa i MEDIA BAR-a objavljena je točno na petu obljetnicu odlaska velikana hrvatske glazbe, a Gall kao dugogodišnji Dedićev "suputnik" u knjizi je skupio sve svoje osvrte na Arsenove albume i na najznačajnije koncerte, niz biografskih podataka najuže vezanih uz Arsenov umjetnički opus te izvatke iz brojnih Dedićevih intervjua, autobiografskih tekstova te najrelevantnije zapise o svim segmentima njegova umjetničkog djelovanja

Te daleke 1971. godine, festival Beogradsko proleće bio je pravi kulturni događaj; happening koji je trajao nekoliko dana nije u Dom sindikata privukao samo ljubitelje zabavne muzike i modernih toaleta, već urbanu elitu među kojom na dosad neobjavljenim fotografijama prepoznajemo Milenu Dravić, upravnicu Ateljea 212 Miru Trailović, tadašnjeg advokata Veljka Guberinu, Batu Živojinovića ili proslavljenog filmskog reditelja Purišu Đorđevića. Vidimo da je i Nikica Kalogjera u publici: očigledno, tu je da pruži podršku svojoj supruzi – Ljupki. Naravno, na okupu su tadašnje najveće pevačke zvezde SFRJ: Arsen Dedić i Gabi Novak, Lola Novaković i Dragan Antić, Senka Veletanlić i Zafir Hadžimanov, tu su još Mišo Kovač, Kićo Slabinac, Boba Stefanović, Anica Zubović, Dušan Jakšić, Miro Ungar, Daliborka Stojšić... Izgledalo je svečano, uzbudljivo i vrlo cool. Cela Jugoslavija u jednom Domu sindikata.

Sećaš li se „Euridike"? Mnogo je onih koji postavljaju ovo pitanje. Živelo se u „Euridici", tamo su se mnogi zaljubili i odljubili. Boba Stefanović zapevao je na tom magičnom mestu u 15. godini. Onda je postao zlatni dečak u „Zlatnim dečacima". Mnogi nikada neće zaboraviti te dečake. Raspali su se negde pred lipanjska gibanja. Boba Stefanović, dečak sa BG-kaldrme, počeo je da peva sam. Pevao je „meko", sentimentalno, poluprivatno. Mlade Jugoslovenke bile su paf! Nežni mangup vršljao im je po venama (tako se, valjda, tada govorilo). Suze se nisu brisale, iako je Boba molio... (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Slobodanu Bobi Stefanoviću. Intervju sa Bobom za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je sredinom 1987. godine. Boba Stefanović umro je 9. februara 2015. u Beogradu)

Na omotnici nije pisalo ime hrvatskog tekstopisca. Uz Cavallara i Bigazzija pridodan je samo aranžer Krešimir Oblak, ali na službenoj stranici Gabi Novak stoji da je tekst napisao Arsen Dedić. To nas se, zapravo, i ne tiče, ali sljedeće godine njih dvoje će postati par. To što je u njenom glasu na ovakav način i u ovakvim riječima čuo pjesmu “Lisa dagli occhi blu” vjerojatno govori nešto i o ljubavi

U čemu je bila tajna njegova uspjeha? Pjevao je dobro, ali nije impresionirao glasovnim mogućnostima. Vice Vukov je, na primjer, imao puno veći glasovni doseg, katkad bi se iznimno potrudio i oko glumačke interpretacije, no Arsen je naprosto vjerovao u ono što je pjevao, poput njegovih kolega u Italiji ili Francuskoj. Drugo, Arsen je imao u što vjerovati jer su mu tekstovi bili sjajni. “Moderato cantabile” poručivao je kako se zbog ljubavi isplati napustiti obitelj i ustaljene navike i “pobjeći neznano gdje”. U socijalizmu tako nešto niste mogli čuti baš svaki dan

Godine 1996. u zborniku Zavoda za hrvatsku povijest objavljen je rad Ivana Dukića koji je na primjerima “Studija” i “Plavog vjesnika” (štampanih  od 1963. do 1965) istraživao prodor i utjecaj zapadne popularne kulture u Hrvatskoj. Na početku su na udaru socijalističke ideologije bili The Beatles, ali je ovu grupu “Studio” docnije tolerirao, svestan njene popularnosti. Opširno se pisalo o sastavu “The Rolling Stones”, a bilo je pokušaja da se čitaoci animiraju rock-bendovima iz Istočnog bloka, recimo iz Bugarske ili Čehoslovačke, što nikako nije bilo tiražno. I, naravno, u centru pažnje bila je domaća zabavna glazba o kojoj se i onda kritički raspravljalo…

Feljton „Bolja prošlost“ o jugoslovenskoj estradi potvrdio je ono što se znalo: Josip Broz Tito uživao je u dobroj pesmi, kao što je uživao u dobroj kapljici ili u dobrom društvu. Svaku priliku da se opusti, Maršal nije propuštao: redovno su mu na zabavama gostovali najpopularniji jugoslovenski pevači, humoristi ili operske zvezde. Svako od učesnika pamti kako je zabavljao Tita, pa je tako imitator Ljuba Stepanović ispričao svoj slučaj. „Prvi put se to dogodilo 12.februara 1961. godine u Klubu saveznih poslanika na Dedinju. Ja sam dugo pričao o svojim utiscima iz Latinske Amerike i onda, pošto sam bio kod Fidela Kastra,imitirao sam njega, a zatim De Gola i Hruščova... U jednom trenutku Tito reče: 'Hajde, bogamu, ja bih htio čuti kako ja govorim“. Meni je u tom trenutku bilo malo nelagodno. Jeste to na neki način bila hrabrost, ali mnogo manje sam od straha umro ja, neko oko njega oni kameleoni i poltroni, koji su živi premrli, šta će sada da bude. Svestan sam u tom trenutku bio da imam delikatan zadatak, ali držao sam se samo Titovih tekstova iz govora i moram priznati da sam malo manje zamuckivao. Naravno, uvek me pitaju da li se Tito smejao kada sam ga imitirao? A ja kažem - da se on nije smejao, ja bih plakao!...“

Jedna druga velika Arsenova pjesma, također u rukopisu odbacivana sa svih važnih festivala - Zagrebačkog, Opatijskog, Beogradskog, ponijeta u skici kao popudbina na odsluženje vojnog roka, rodila se prvih vojničkih dana u Otočcu u konačno remek-djelo. „Kuća pored mora“. „Napisao sam je jednog običnog dana u kasarni u Otočcu, u Lici, u starom zdanju podignutom još za vrijeme Vojne krajine. Sve oko mene je bilo obično. Zapravo, bilo je to jedne noći kada sam bio pomoćnik dežurnoga. Nisam mislio ni na što. Napisao sam kompoziciju i poslao je na Splitski festival, gdje sam, kako znate, uspio.“ As simple as that!

Naziv PGP-ova singla „To sam ja“ - po ustaljenoj praksi nafilan s četiri snimke - kao da je slao poruku: ovo jesam konačno ja! Za naslovnu je, dakle, odabrao skladbu Mauricea Vidalina i Gilberta Becauda „C'etait moi“, manje istaknutu u opusu slavna šansonijera, ali programatski Arsenu očigledno posebno važnu. Svojom mediteranskom notom (k tomu za razliku od originala u uvodu pojačanom efektom morskih valova) u emocionalno opuštenom, romantičnom tonu, trebala je biti njegovom novom estradnom slikom južnjačkog trubadura

Na pozornici Lisinskog združili su se glazbenici iz Zagreba i Beograda – jazz-pijanisti Matija Dedić i Vasil Hadžimanov te vokalne dive – Matijina majka Gabi Novak i Vasilova teta Bisera Veletanlić

Očigledno, mladi Arsen je slušao i Adriana Celentana i Tonyja Dallaru i Giorgia Gabera i druge iz novog naraštaja talijanskih manje-više amerikaniziranih zvijezda; a i sam je, kao što je već istaknuto još na Ribnjaku, imitirao Paula Anku, Platterse ili Pata Boonea. Puno bliži rocku nego je bio voljan priznati, kasnije će često isticati sklonost jednome Lou Reedu ili Neilu Youngu...

Volite li Igora Krimova? Pojavio se u vremenu veselja i Judinih poljubaca. Nije mu bio sličan. Ni previše veseo, ni previše lep, ni blistavo odeven. Hteo je da postane pravi pesnik. Već je diplomirao flautu. Muzika je postala njegova sudbina kada je shvatio da je sve što radi - posebno. Igor Krimov je postao Arsen Dedić. Zavoleo je Gabi na putu za Aušvic. Ona nikada nije sumnjala. Zatim prvi tekst, prvi Beršvin za Gabiku... ,,Šta je sa vama dvoma? Je l' to definitivno gotovo?", pitala je Jovanka Broz. Bilo je. Arsen Dedić „muzičar koji misli", lice koje s podjednakom nežnošću gledaju devojčice i one uvek devojčice, suprug, otac, prijatelj i jedna od tekovina muzičke Jugoslavije i kad priča - priča posebno. Da je sve ono što znate o njemu - tako malo (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Arsenu Dediću. Intervju sa Arsenom za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je krajem 1987. godine. Arsen Dedić je umro u Zagrebu 17. kolovoza 2015. godine)

Volite li Igora Krimova? Pojavio se u vremenu veselja i Judinih poljubaca. Nije mu bio sličan. Ni previše veseo, ni previše lep, ni blistavo odeven. Hteo je da postane pravi pesnik. Već je diplomirao flautu. Muzika je postala njegova sudbina kada je shvatio da je sve što radi - posebno. Igor Krimov je postao Arsen Dedić. Zavoleo je Gabi na putu za Aušvic. Ona nikada nije sumnjala. Zatim prvi tekst, prvi Beršvin za Gabiku... ,,Šta je sa vama dvoma? Je l' to definitivno gotovo?", pitala je Jovanka Broz. Bilo je. Arsen Dedić „muzičar koji misli", lice koje s podjednakom nežnošću gledaju devojčice i one uvek devojčice, suprug, otac, prijatelj i jedna od tekovina muzičke Jugoslavije i kad priča - priča posebno. Da je sve ono što znate o njemu - tako malo (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Arsenu Dediću. Intervju sa Arsenom za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je krajem 1987. godine. Arsen Dedić je umro u Zagrebu 17. kolovoza 2015. godine)