Tekstovi sa tagom: gej

House of Flamingo je hrvatski queer izvedbeni umjetnički sastav, kolektiv i queer kulturna udruga. Sastav je od 2013. godine aktivan na zagrebačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni, a cilj kolektiva je proširiti i osnažiti drag i queer izvedbenu kulturu na području Hrvatske i regije. Članice kolektiva Colinda, Entity, Roxanne i Marino su nam govorili o drag kulturi, historijatu, nastupima, tome šta ih smeta, a šta inspiriše, te su nam otkrile neke svoje male tajne.

Iako film na prvi pogled izgleda kao pero laka romantična drama, u njihovom zbližavanju postoji nešto iskreno i sirovo. Ta sirovost je moguća jedino u pravom životu, i to onda kad se poklope sve sitnice. To nije uvek lako, najpre zbog toga što se ljudi boje. Plašimo se da nas ne povrede, da se ne obrukamo, da ne ispadnemo smešni, najviše se bojimo odbacivanja. Ko zna koliko je prilika propalo zbog straha

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama

Razvode li se lezbijke češće od heteroseksualnih ili gej parova? Postoji li "lezbijska smrt u krevetu"? Jesu li stereotipi o prebrzom zbližavanju i gubitku identiteta istiniti?

Moja želja da napišem ovaj tekst se javila iz dva razloga. Prvi su trans i cross dress osobe koje se susreću sa istim tipom muškaraca i misle da „ne vrede više“ od takvog načina ophođenja. Ja sam neko ko više nije tako mlad, poprilično sam svestan toga ko sam i kakve odnose želim, pa na to ne pristajem. S druge strane, postoji gomila trans osoba koje u odnose stupaju mlade, nesigurne, te možda zbog pažnje (koja pogotovo u tim godinama prija, jer te potvrđuje kao to što jesi) pristaju na nešto za šta smatraju da im je jedina opcija. Ovim tekstom bih želeo da im poručim da, ukoliko ne žele, ne moraju da pristaju na takve odnose, imaju pravo na izbor i pravo da ih neko poštuje i ceni zbog njihove celokupne ličnosti, a ne da ih doživljava kao fetiš i fantaziju

Čini mi se kao da bih mogla pisati satima, birati riječi, natapati ih emocijama, zastajati i prisjećati se iznova ali, uzalud, nikada ne bih mogla opisati i iskazati osjećaj koji me je preplavio kada sam među homofobnim komentatorima/icama povodom vijesti o trećoj bosanskohercegovačkoj povorci ugledala člana moje porodice. Sve je u meni zaigralo, lice mi je gorjelo danima, srce odjekivalo satima – psihički se još uvijek nisam oporavila od te boli.

Kraj devedesetih godina prošlog veka obeležio je jednu od najvećih kriza kada je kruzing sistem u pitanju, pa su one vojske muškaraca koje su se vekovima suočavale sa rizicima koje nosi anonimni seks na skrovitim mestima, često usput rizikujući i život, jedva dočekale pojavu interneta, te brzo i radosno migrirale ka onome što će uskoro postati digitalni kruzing

Komunizam se često izjednačava s homofobijom, pa se opisuje kao mračno doba za drugačije. Denis Altman je 1971. godine zapisao da je „predrasuda o homoseksualnosti kao o buržoaskoj dekadenciji bila prihvaćena od strane komunističkih partija širom sveta“, dok je Conor O’Dwyer 2013. godine pisao o tome da je „komunizam ostavio dubok razarajući trag u okviru ovog društvenog polja, zataškavajući istoriju ugnjetavanja gejeva, lezbejki i biseksualaca od strane države (...)“. Film „Operation Hyacinth“ se bavi ovim vremenom i junacima koji su živeli u komunističkoj Poljskoj

Kada je muzika u pitanju, tumačenje kvir motiva može da se posmatra s dve tačke – ili se u neku pesmu kvir značenje učitava, ili ti motivi zaista postoje. Dugo smo u tuđe stihove umetali sebe, tražili se tamo gde nas nije bilo – o ljubavi između osoba istog pola se nije govorilo, a ono o čemu se ćuti ne nalazi se ni u pesmama. Srećom, stigla su neka druga vremena

Odrastamo u društvu koje pred nas postavlja idealne oblike tijela. Gdje god da pogledamo možemo vidjeti ono što naše društvo smatra ”savršenim” i najprihvatljivijim. Prođite samo kroz najobičniji market, tamo ćete vidjeti nabildane muškarce na reklamama za majice ili donji veš, polugole djevojke sa ”savršenom” linijom na reklamama za kremu za sunčanje. Ovdje dolazi do dva problema, jedan je što su te reklame uvijek seksističke i nose različite poruke o tome kako današnje društvo tretira žene, drugi je objektivizacija tijela. Kada tijelo promatramo kao objekat prestajemo da ga volimo, prestajemo s njim biti jedno i pokušavamo njime upravljati kao da je lutka. Kada smo već kod lutkica, da li ste primijetili da veliki broj lutkica za djevojčica ocrtava baš ove stereotipe o kojima pričamo? Pri samom procesu odrastanja učimo da ne trebamo voljeti svoje tijelo ako ono nije savršeno po tuđim standardima.

Fetiš – čarobna riječ u domaćem javnom diskursu, a čini se da je podjednako tako i u privatnim sferama. Čarobna zbog svoje moći da izazove crvenilo na obrazima, želju za promjenom teme, čak i izvjesni zazor. Razgovor o fetišima je, kao i o mnogim drugim temama seksualnog spektra, još uvijek u izvjesnoj mjeri tabuiziran iako fetiši predstavljaju sasvim učestalu i potpuno prirodnu pojavu ispoljavanja ljudske seksualnosti. Jedan od razloga zašto fetišizirane seksualne prakse izazivaju zazor jeste taj što izlaze iz okvira tradicionalnog, heteronormativnog doživljaja seksualnosti pa se može zaključiti da su fetiši donekle i queer, neovisno jesu li akteri koji ih njeguju i prakticiraju homoseksualne ili heteroseksualne orijentacije. Fetiš je ujedno i kink, odnosno ne potpada pod seksualnu preferenciju koja se može odrediti kao tradicionalna, odnosno „društvena prihvatljiva“ (prokreativni seks u kojem muškarac zauzima asertivnu, dominantnu ulogu dok žena zauzima onu pasivnu, poslušnu)

Ne osuđujem vas, ali vas duboko sažaljevam – konstatacija je sa kojom se često susreću sve LGBTIQ osobe kada otkriju svoj identitet. To je ujedno izjava kojoj se snažno i otvoreno odupirem i protiv koje se intimno najintenzivnije i najživlje borim: mene uistinu niko ne mora sažaljevati i mi uopšte ne tražimo sažaljenje i samilost. Ne treba mi/nam glađenje po glavi, tugaljivi pogledi odozgo, kreštave, otrcane i prazne riječi – treba mi/nam tretman kakav i ja/mi svakodnevno dajemo drugima, heteroseksualnim prijateljicama i prijateljima. Nadam se da će to jednog dana svima postati jasno, a do tada ponavljam još jednom: nisam i nismo bolesni/e.

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama

"Moj najveći strah je da neću nikad naći ljude za to, jer emotivno nasljeđe moje generacije, pa i sljedeće je tradicionalno: heteronormativni par kao uzor, te emotivna fiksacija na jednu osobu, najčešće majku, kao obrazac kasnije potrage za jednim i neponovljivim partnerom“

S koliko godina gej muškarac postaje prestar za dejtanje putem aplikacija? Kako dob korisnika aplikacija za upoznavanje utječe na atraktivnost njihovih profila? Koji su stavovi mlađih gejeva prema starijima?