Tekstovi sa tagom: genocid

U mestu Godinske Bare kod Trnova počinjen je zločin, deo srebreničkog genocida, vučićevski rečeno, stravičan zločin. Ne baš onakav kakvim ga je projektovao kao poslanik, kada je sa skupštinske govornice, 20. jula 1995, izgovorio: “Pa, vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana, pa da vidimo sme li, međunarodna zajednica, ili bilo ko drugi, da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom!”

Suljagić: Ne mogu da vjerujem da neko ko ima iole zdrave pameti može da ispostavi srpskom narodu nedela Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Slobodana Miloševća. Ko god to radi srpskom narodu najviše mrzi srpski narod od njegovog postanka. Nemci se 80 godina ograđuju od zločina nacista, ovi trče u zagrljaj Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. Pa, to je suicidno!

Da li se u nekoj presudi Haškog tribunala pominje izraz „genocidni narod“? Ne pominje se, ni u jednoj. A da li u bilo kom zvaničnom dokumentu bilo gde na svetu postoji sintagma „genocidni narod“? Ne postoji. Da nije neki proučavalac genocida, neki ozbiljan istoričar, sociolog, socijalni psiholog negde napisao kako su Srbi „genocidni narod“. Nije. Niko ne koristi dotičnu sintagmu osim nacionalista koji se brane od onoga za šta ih niko ne optužuje. Jasno je zašto nikad ne citiraju takvu optužbu – jer ne postoji. Pa otkud uopšte ta sumanuta priča o genocidnom narodu? Od samih srpskih nacionalista

Logor iz kojeg su, kako kaže Marić, svi mogli da odu kada su hteli i u koji su smešteni da ih neko ne bi ubio, bio je mesto zverstava i patnji. U jednom od svedočenja koje je koristilo Tužilaštvo Tribunala, piše: "Zlostavljanje u logoru neprekidna je i opšta pojava, a počinje dolaskom zatočenika. Zaista, od trenutka kada stignu, zatvorenike se najčešće tuče ili u svakom slučaju maltretira, kao da im se želi odmah pokazati da ih se više neće smatrati ljudskim bićima..."

Od davnina čovjek ubija čovjeka i još od vremena Kaina, kaže tribunal, knjige govore o tome zašto čovjek ubija svoga brata; on uvijek ima izgovor, ma koliko bio zločinački i bezbožan. On ubija da otme bratovu imovinu, suprugu, poziciju, tron; on ubija iz ljubomore, osvete, strasti, pohlepe ili kanibalizma. On ubija kao monarh, robovlasnik, luđak ili pljačkaš. Ali je, zaključuje, 20. stoljeću ostavljeno da „proizvede takva nevjerovatna ubistva da su potrebne nove riječi kako bi ih se odredilo“, a pitanje je da li su uopće razumljiva

Koje su svrhe i ciljevi negacionizma? Prvenstveno sljedeći: negiranje realnosti, odbijanje činjenica, poricanje istine, nepriznavanje krivice za počinjena zlodjela, osporavanje odgovornosti. Radi se o sastavnim i neodvojivim elementima genocida, unaprijed planiranog i svjesnog poduhvata istrebljivanja jednog naroda ili uništenja jednog njegovog dijela. Zamisao o istrebljenju je iracionalna, stalna, uvijek tinja i živi

Film "Quo Vadis, Aida?" imao je svetsku premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu početkom septembra ove godine, odmah iza toga i američku na Toronto Film Festivalu, da bi tokom narednih meseci bio prikazan i na mnogim drugim internacionalnim filmskim festivalima. Nakon premijernog prikazivanja u Veneciji film je dobio i tri nezavisne nagrade

Zadnja scena filma "Quo, vadis, Aida?" otvara zapaljivo pitanje, ali ne nudi odgovor. Scena, s jedne strane, zrači ohrabrujućom vedrinom i normalnošću. No, usred te vedre normalnosti je smrknuta iznimka, figura Žrtve, figura Majke, u neku ruku i - u majci otjelovljena figura bošnjačke nacije

Suđeno je i presuđivano pojedincima, a gotovo svi su, čim bi se dizale optužnice protiv njih, govorili da je reč o tužbi protiv celog srpskog naroda. Isto tako, svi bi odmah, gotovo po automatizmu, postajali državljani Srbije. Ima logike, mnogo su učinili za Srbiju, njenu nepovrativu čast, trajno bagatelisani ugled

Uzeli su mi muža, uzeli su mi brata tu iz kampa UNPROFOR-a u Potočarima, u Srebrenici. Moj sin pokušao šumom se probiti, moj drugi brat pokušao se šumom probiti, moj djever - nijedan nije došao. A vjerujte kakva je neizvjesnost teška. Živjeti sad, ne znati gdje su. Ja dajem sebi za pravo da sumnjam, da su negdje zarobljeni, pa da pate, da se izrabljuju, da su gladni, da jedu ukiseo hljeb, da jedu... možda jednom dnevno, i da ne vide ni dana, ni sunca ni mjeseca, i da su negdje u nekakvim podzemnim tim kopovima gdje se kopaju rude i šta ja znam

Majku i baba su odveli, dolje na rijeku. Zaklali. Rahmet im duši, kome oni to šta skriviše? Zašto? Rekli, taj dan im bio loš, zaklali su „samo“ trideset i troje!? Na mostu! Dabogda se srušio već jednom! Kasnije je brojka samo rasla! Malog Dinu, trinest godina, iz komšiluka, nisu ni izveli, zaklali ga na pragu rođene kuće. I, tako redom... Samo sam ga slušao, plakao i bijeli bolnički čaršaf rukom stez´o. Od priče mi se srce steglo! Mislim da je tada u meni nešto puklo. Prelomilo se! Nema više, za vjeke-vjekova: brate, braco! Heeej, pa mi smo raja! Odrasli skupa! Nikad više! Ja više sebe tu ne vidim

“Preko 100 ljudi koji danas imaju svoje porodice i od kojih mnogi i sada žive u Srebrenici ili okolini iskazalo je želju da njihova sjećanja i uspomene postanu dio ove kolekcije, ali i hrabrost da dođu i da o svojim iskustvima govore pred kamerom. Ovaj projekt rezultirao je sa 70 sati video materijala, te blizu 100 dokumentovanih uspomena, među kojima su dominirala pisma i fotografije, ali i nekoliko rijetkih sačuvanih ličnih predmeta poput džempera, jakne, ruksaka i slično”, pojasnio je Hasan Hasanović, kustos Memorijalnog centra Srebrenica

U Memorijalnom centru Potočari 10. i 11. jula bit će izložena postavka–nomadski spomenik „Što te nema“ sa 8.372 fildžana sa kafom za sve žrtve srebreničkog genocida

Naš saradnik Mirnes Sokolović objavio je novu knjigu eseja pod naslovom “Izokrenuti durbin”. Knjiga sa podnaslovom “Eseji o ratu i miru” objavljena je u elektronskoj formi kao četvrto izdanje u ediciji (sic!). Iz Sokolovićeve knjige prenosimo završni esej. “Izokrenuti durbin” možete pronaći na sajtu časopisa Sic!, a link za skidanje knjige u pdf formatu nalazi se na kraju ovog teksta

Nalazimo se u okruženju obnovljenog negiranja genocida u BiH. Prije nekoliko mjeseci, Nobelova nagrada za književnost za 2019. godinu dodijeljena je austrijskom piscu Peteru Handkeu, čije knjige su u BiH naišle na opsežne kritike zbog angažmana u negiranju genocida. Ipak, osjećam olakšanje bar zbog jednog aspekta rada Jessice Stern: ona iskreno priznaje da je njen pristup subjektivan. U tom smislu, ne pokušava nikoga obmanuti. Otvoreno je fascinirana Karadžićem zato što je on ratni zločinac, a razumni čitatelji – čak i ako su neinformirani o genocidu u BiH i prvi put se upuštaju u neugodan poduhvat čitanja o njemu – vjerovatno neće pogriješiti i njene stavove smatrati objektivnim