Tekstovi sa tagom: genocid

“Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja”. Ovako je u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, pisao Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Ovu knjigu koja se do sada nije pojavila u Srbiji, objavljujemo kao feljton, uz dozvolu autora

“Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja”. Ovako je u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, pisao Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Ovu knjigu koja se do sada nije pojavila u Srbiji, objavljujemo kao feljton, uz dozvolu autora

Je li Vladimir Đukanović ljudsko biće? Jeste. Ja, recimo, osjećam veću bliskost sa muvom koja mi je upravo sletjela na nogu, nego sa tim čovjekom. Znam: to je, kako se veli, tek moj subjektivni osjećaj objektivne stvarnosti. Našto imam reći kako je takozvana “objektivna stvarnost” ime za ovozemaljski teror mediokriteta i gada. Prema toj “stvarnosti” i njenim herojima nemam nikakve obaveze, osim da im jebem sve po spisku

“Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja”. Ovako je u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, pisao Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Ovu knjigu koja se do sada nije pojavila u Srbiji, objavljujemo kao feljton, uz dozvolu autora

“Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja”. Ovako je u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, pisao Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Ovu knjigu koja se do sada nije pojavila u Srbiji, objavljujemo kao feljton, uz dozvolu autora

Iako su dokazani zločini u Prijedoru, Foči, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku, Sanskom Mostu i Ključu - Radovan Karadžić nije proglašen krivim za genocid na tim područjima. Presuda je izrečena, dolaze novi dani slave u Srbiji i negenocidnom entitetu Bosne i Hercegovine

Valja sastaviti komisiju da pogodi u žicu opredeljenje Milorada Dodika, što i nije tako teško - zaključite da je genocid ujdurma protiv Srba koji su žrtve, a ne počinioci, čak i ako su priznali svoje zločine

Kako je tretirana najveća bosanska tabu(t) tema, u svojevrsnoj esejistici bola i sećanja, ispisanoj u slavu žrtava, sa ciljem autora da probudi javnost uspavane savesti nisu borba sa umišljenim protivnikom, nego sa opasnim zlikovcima, izvršiteljima i saučesnicima u ratnim zločinima, nekadašnjim i sadašnjim

Bio sam premoren stalnim putovanjima, promocijama prijevoda moje knjige, festivalima, intervjuima; halabukom koja pripada poslu pisca. Aerodrom u Zürichu je bio moj dom. Zaobišao sam Srebrenicu. Kao da se to može ikako zaobići

Stvarnost je u Potočarima, ali i u Ševeningenu; ima ekskluzivac Večernjih novosti Gojko Đogo dokaz života: “Drugi dan, dok smo petnaestak minuta čekali Radovana, stražari su nas počastili kafom. Radovan se sa Mladićem gurao u kuhinji, pa nije stigao da pre našeg dolaska spremi ručak, pasulj prebranac

„Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja“. Ovako u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, piše Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Suljagić je u julu 2003. godine objavio u magazinu BH Dani tekst pod naslovom “Pismo srpskom prijatelju u Bratuncu”. Malo se šta, nažalost, u međuvremenu promenilo, jer “prijatelji” iz Srbije i Republike Srpske i dalje poriču da se genocide u Srebrenici uopšte dogodio. Suljagićev tekst prenosimo u celini

Ove godine u Maršu mira učestvovalo je oko 6.000 ljudi. Učesnici Marša prvi put su išli originalnom rutom nakon što je deminirana. Radi se o trasi od oko 13 kilometara preko Kameničkog brda, koja je izbegavana svih prethodnih godina zbog zahtevnosti i nesigurnosti. Ove godine je, prvi put nakon 1995. godine, ovom trasom prošlo hiljade ljudi. Reč je o deonici od Buljima do Kameničkog brda, gde se desila zloglasna "Bukva", gde je ubijeno najmanje 1.000 Srebreničana, a veliki broj je i ranjen. Na toj trasi se i dan-danas može videti obuća, odeća, konzerve, kašike i drugi predmeti i ostaci predmeta Srebreničana koji su se u julu 1995. kretali tom deonicom pokušavajući doći do slobodne teritorije, Kladnja ili Tuzle. Preživeli Srebreničani i predstavnici federalne i lokalne vlasti prošli su tom trasom nedelju dana pre Marša mira. Prenosimo fotografije sa tog događaja na kojima se mogu videti predmeti koji su ostali iza Srebreničana

Rajko Vasić, mali šumski Gebels, zajedno sa svojim tviter-istomišljenicima, održava svakodnevnu četničku žurku na svom nalogu. Mali izbor radova Vasića i njegove družine pokriva esenciju Šumske: genocida nije bilo, Muslimani su za sve krivi, oteće nam Šiptari Kosovo, od Srba su nastali svi drugi narodi...Neprejebivo štivo za svakog fašistu!

Novakovićev san usnio Mladić R. - treba mu zemlja ona, barem do mora

Peter Maass je radio kao strani dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983. do 1995. godine. Članci su mu objavljivani u listovima Washington Post, New York Times, Wall Street Journal i New Republic. Za knjigu „Ljubi bližnjega svoga” dobio je 1997. nagradu za Knjigu godine Los Angeles Timesa (1997 A Times Book Of The Year Award) i nagradu 1997 Overseas Press Club Prize. Peter Maass živi u Njujorku i redovito piše za magazine New Yorker, Wired i Slate. O knjizi “Ljubi bližnjeg svog” Peter Maas kaže: “Ova knjiga opisuje ljude i događaje usidrene u ratu u Bosni, ali nije ni historija tog sukoba niti predviđanje njegovog krajnjeg ishoda. U stvarima rata i mira, bolje je odoljeti navadi predviđanja. Posljednji događaji i iznenadni obrti za ovu knjigu su od drugorazrenog značaja, i u svakom slučaju oni samo slijede putanju uspostavljenu 1992. i 1993. godine, kad sam izvještavao o ratu u Bosni. Jer, tragedija i patnje ljudi koji su opisani na stranicama što slijede nisu se od tada promijenile: mrtvi nisu ustali iz svojih grobova; sumnja nije prerasla u vjeru. Štaviše, ono što se dogodilo tim ljudima, dešavalo se i ljudima u drugim zemljama i desiće se ponovno. Rat i njegovi pratioci - kukavičluk i junaštvo - univerzalne su osobine rata. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje ‘Zašto?’. To, više no sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu”. Delove iz knjige Petera Maasa donosimo u devet nastavaka