Tekstovi sa tagom: goran bregović

U poslednjem delu razgovora o Lukovićevoj knjizi "Bolja prošlost" govorimo o tome kako je 1988. došao na ideju za naslov i kako je samo godinu dana kasnije naslov postao najrelevantniji element knjige. Danas je ta sintagma ne samo sinonim za zlatno doba muzike bivše Jugoslavije, već sve što je prethodilo krvavom raspadu zemlje, ratovima, sankcijama, bedi, mržnji...

Vrijeme neumornom rukom polako zamućuje, iskrivljava i abrazira površinu leće u objektivu sjećanja. No, nakon Perine molbe za par fotki iz sedamdesetih, pala mi je na um pomisao da neke fotke popratim malo dužim tekstovima no što je uobičajeno, neka se ne zaborave neki ljudi i njihova imena/nadimci; neka se ne zaborave neki događaji, neka mjesta i neki osjećaji koji su sveukupno pridonijeli vremenu smijeha i uvjerenosti da možemo sve. Plemeniti g. Luković odmah je skočio sa stolice i viknuo: „To je to!“

Mogao bih, naravno, da otkrijem javnu tajnu: da je ova 2020. godina najgora u mom životu, prvenstveno zbog karcinoma koji su me dvaput podlo napali. Ali nije samo bolest strašna; pandemija, izolacija i finansijski udar na naš portal i mene lično – samo su deo svakodnevnih problema koji se množe do besmisla. Srećom, snagu i energiju našao sam u najdražim XXZ čitaocima i mojim prijateljima širom sveta; da nije bilo njihove podrške, njihovih poruka, njihovih donacija i njihovih dirljivih ispovesti i ohrrabrenja – sumnjam da bismo se sada dopisivali. Probao sam da odgovorim na mnoge poruke, ali nisam uspeo baš svakome da se javim; naporno i iscrpljujuće lečenje uzelo je svoj danak permanetnog umora koji je tek nedavno, nakon intervencije Gama noža, gotovo čudotvorno nestao. U znak zahvalnosti prema čitaocima i mojim prijateljima, najmanje što mogu da učinim na isteku ove perverzne godine jeste da objavim deo naše prepiske. Unapred se izvinjavam svima onima koji su me podržali, a da ih nisam pomenuo; oni znaju da ih nisam zaboravio. I da parafraziram druga Tita: čovek koji ima ovakve drugove i drugarice možda nije zdrav, ali je revolucionarno ponosan; da nešto što je uradio i što još uvek radi - dotiče tolike ljude. Hvala vam! 

Sarajevska kotlina, poput pater familiasa jedne, piscu ovih redova, drage Millerove drame, na koju ovaj tekst jasno aludira svojim naslovom, mora napokon, radi ozdravljenja, sagledati sopstvenu ulogu u nestanku svojih sinova

Pre 28 godina, krajem 1990. koja je protekla u republičkim svađama, krizom na Kosovu i međusobnim optuživanjima za separatizam i hegemonizam, uz zastrašujuće rezultate tzv. demokratskih izbora na kojima su pobedili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman – bilo je očigledno da politička situacija izmiče kontroli. Objašnjavajući da je „politika sve više prisutna u jugoslovenskom rock'n'rollu“ beogradski magazin „Rock“, obratio se najpoznatijim jugoslovenskim rock-muzičarima da od njih čuju šta misle o odnosu muzike i politike, uoči nove 1991. godine? Šta su o budućnosti rekli Bruno Langer, Goran Bregović, Kiki Lesandrić, Jasenko Houra, Goran Stefanovski i Bora Đorđević?

Kakvi su bili moji izbori u osvit osamdesetih? Pa, mogao sam biti hipik ili panker. I to taman kad sam počeo da shvatam da muzika nije samo nešto za slušanje, već i za pokazivanje svetu, a što ima veze sa onim ko si i šta si, tačnije ko bi želeo da budeš. Poput mnogih iz moje generacije premladih za Bijelo Dugme, preneobaveštenih da iz prve ukače novi talas, preživahnih da bi bili „hipiji" i prezgroženih da bi bili pankeri, ovo saznanje me je dovelo do interegnuma u kome nisam slušao ništa. Osim radija i TV, pokazalo se da će to biti sasvim dovoljno

Bauk kontekstualizacije kruži među povjesničarima i historičarima danas, čak i kad se bave, po elitnim akademskim krugovima još uvijek navodno „neozbiljnim“ temama poput popularne kulture, sporta, pop i rock glazbe itd. Poželjno da je ta kontekstualizacija globalna ili barem transregionalna-komparativna. Osim ako ste etnički ili klerikalni nacionalista, u tom slučaju morate svoj etnos i svoju majčicu sektu staviti u centar galaksijske historiografije, dakako, bez ijedne crne rupe, inače će vas ovi vaši (hrvatski: uši ili stjenice), najprije giljotinirati a potom izopćiti i srušiti vam nadgrobni spomenik

I tako smo se upoznali: ona čuvena mladolikost, fizionomija ista, nepromijenjena tolike godine, malo me zatekla ovako iz blizine. Pogled procjenjivanja, oštar, kao policijski, fiksira te prvo, pa tek onda osmijeh. Sve je od tada, međutim, postalo zbunjujuće, do zamagljenosti, i šibalo mi je sto pitanja, najlogičnijih, koja su me zbunjivala još više s obzirom na to što je uslijedilo

Očekivali smo da će rokeri biti neka vrsta svijesti i savjesti u teškim vremenima. Naprotiv, većina se pokazala bijednim malograđanima i konformistima, a oni koji nisu htjeli u podjele reagirali su smušeno i ne naročito suvislo. S druge strane, narodnjaci su iz svoje ‘niske’ kulture progovorili bolje i bolnije ponekad od naglašeno urbanih autora

Paralelno sa feljtonom „Bolja prošlost“ koji se bavi istorijom jugoslovenske estrade, krenula je photo-slikovnica iz muzičkog života autora ove knjige. Iz zaboravljenih kutija i albuma, na svetlo dana izvučene su njegove fotografije u društvu estradnih zvezda i drugih prijatelja među kojima su, recimo, Bebi Dol, Goran Bregović, Dražen Vrdoljak, Mišo Kovač, Čarls Simić, Vesna Pešić, Momčilo Bajagić Bajaga, Olivera Katarina, Sanja Doležal, Dunja Blažević, Massimo Savić… Biće toga još, sve u ime Bolje prošlosti!

Popis djece vojnih lica koja su postali istaknuti rokeri mora obuhvatiti u svojem najrestriktivnijem izdanju: Borisa Belea, Branimira Štulića Johnnyja, Gorana Bregovića, Boru Đorđevića, Milana Mladenovića i Momčila Bajagića Bajagu. Nije teško iza pobrojanih imena prepoznati, ni manje ni više – a kud ćeš više? – Buldožere, Azru, Bijelo dugme, Riblju čorbu, Katarinu II / Ekatarinu Veliku, Bajagu i instruktore pozitivne geografije. Odmah je jasno da je to popis koji obuhvaća gotovo cijelu prvu ligu Yu rocka, čak i kup UEFA-e, u doba etabliranja i prvog velikog omasovljavanja scene 1970-ih godina!

Popis djece vojnih lica koja su postali istaknuti rokeri mora obuhvatiti u svojem najrestriktivnijem izdanju: Borisa Belea, Branimira Štulića Johnnyja, Gorana Bregovića, Boru Đorđevića, Milana Mladenovića i Momčila Bajagića Bajagu. Nije teško iza pobrojanih imena prepoznati, ni manje ni više – a kud ćeš više? – Buldožere, Azru, Bijelo dugme, Riblju čorbu, Katarinu II / Ekatarinu Veliku, Bajagu i instruktore pozitivne geografije. Odmah je jasno da je to popis koji obuhvaća gotovo cijelu prvu ligu Yu rocka, čak i kup UEFA-e, u doba etabliranja i prvog velikog omasovljavanja scene 1970-ih godina!

Popis djece vojnih lica koja su postali istaknuti rokeri mora obuhvatiti u svojem najrestriktivnijem izdanju: Borisa Belea, Branimira Štulića Johnnyja, Gorana Bregovića, Boru Đorđevića, Milana Mladenovića i Momčila Bajagića Bajagu. Nije teško iza pobrojanih imena prepoznati, ni manje ni više – a kud ćeš više? – Buldožere, Azru, Bijelo dugme, Riblju čorbu, Katarinu II / Ekatarinu Veliku, Bajagu i instruktore pozitivne geografije. Odmah je jasno da je to popis koji obuhvaća gotovo cijelu prvu ligu Yu rocka, čak i kup UEFA-e, u doba etabliranja i prvog velikog omasovljavanja scene 1970-ih godina!

Lik iz mašte prije desetak godina postao je stvaran. A likovima iz mašte se ne podižu spomenici. No, stvarnim osobama se može, recimo, srušiti i rodna kuća

Kao svedok i učesnik uzbudljive punk/new wave scene osamdesetih, Predrag Popović – urednik „Džuboksa“, fotograf i novinar, bio je u centru novotalasnog vulkana čija je vrelina tresla čitavu Jugoslaviju. Popovićeve antologijske fotografije za koje je dobio mnoge nagrade, našle su se u ovoj galeriji, specijalno za naš magazin. Još jednom možemo videti poznate i manje znane likove s ondašnje scene: tu su Kele & Koja, Vlada Divljan, Peđa D'Boj, Saša Habić, grupa Boye, Goran Bregović, Željko Bebek, Berliner Strasse... Ovaj dragoceni dokument iz jednog prohujalog vremena kazuje mnogo toga svojom atmosferom – o energiji, optimizmu i snazi jedne generacije.