Tekstovi sa tagom: gulag

Puttoo7

Ruskokolonaška dilema: Ili Tolstoj, Cvetajeva, Ahmatova, Mandeljštam, Brodski – ili Putin!

Ko voli rusku kulturu, mora mrzeti rusku državu

Sveobuhvatna istorija represije ruske države nad ruskom kulturom obuhvata silne tomove i tomove literature. Ali, ono što se može videti jasno kao na dlanu jeste da je najljući neprijatelj ruske kulture vazda bila ruska država, u svim svojim ovaploćenjima. Zato bi srpski ruskokolonaši morali da se odluče, jer se ne može istovremeno voleti i ruska kultura i ruska država, činjenice nedvosmisleno pokazuju da jedno isključuje drugo
Staljin i Putin

Feljton: Oktobarska revolucija (9)

Epilog: Od Staljina do Putina

Fetiš velike i vojno moćne države s krajnje ciničnim birokratskim aparatom i pravosuđem je duboko ukorijenjen u podsvijesti ruskih političkih djelatnika i činovnika. Ruska politička elita je trenutno zauzeta grozničavom izgradnjom tabua, od ruske državnosti i pravoslavne vjere do sovjetskog nasljeđa i nedodirljivih heroja Drugog svjetskog rata. Ministar kulture Ruske Federacije Vladimir Medinski je otvoreno priznao kako je povijesni narativ bitniji od povijesnih činjenica. Pitanja gospodarskog razvoja su izbrisana s dnevnog reda, demokratizacija je nemoguća, a gomilanje bogatstva na političkom vrhu predstavlja garanciju otpora bilo kakvim liberalnim promjenama i posljedičnom propitkivanju porijekla imovine. Što god mislili o Putinovoj vlasti, činjenica je da rusko gospodarstvo puzi nimalo zavidnim tempom, što se ponovno najviše odražava na regijama udaljenim od najvećih političkih i gospodarskih centara. U Rusiji je i dalje rasprostranjen fenomen neodgovornog, zapuštenog i očajnog čovjeka koji traži utjehu u najdostupnijim sredstvima, što obično označava alkohol. Pijanstvo nije isključivo ruska pojava, ali se malo gdje mogu pronaći ljudi koji radi neimaštine za potrebe opijanja kupuju supstitute poput tekućine za pranje kupaone ili tonika za kosu
Nade 01 S

Nekrolog: Nadežda Mandeljštam (1899-1980)

Ostatak velikog ognja, žiška koja tinja

Ima nečeg potresnog u tome da je obe svoje knjige napisala u šezdeset petoj godini života. U porodici Mandeljštam pisac je bio Osip, a ne ona. Ako je išta napisala pre toga, bila su to pisma prijateljima i molbe Vrhovnom sudu. Njoj nije svojstven lik memoariste koji u miru rekapitulira dugi život krcat događajima. Jer, njenih šezdeset pet godina nisu sasvim obične. Ima razloga što u sovjetskom krivičnom zakonu postoji paragraf koji predviđa da se u logorima pod određenim režimom jedna godina računa kao tri. Po tom računu mnogo je Rusa u ovom veku čiji život dostiže dužinu biblijskih praotaca, sa kojima je Nadežda Mandeljštam imala još nešto zajedničko: žudnju za pravdom