Tekstovi sa tagom: gustav krklec

Krkl 01 S

Stara škola književne kritike (7)

Gustav Krklec, blaga duša literarnih matineja

U doba kad se književna kritika polako pretvara u hobi, svakosedmičnu disciplinu automata, pomalo i unosnu, u jednu pristojnu i svekorektnu akrobatiku, donosimo vam serijal književnih kritika koje su pisali jugoslovenski avangardisti (poznati i kao modernisti) u prvim decenijama prošlog vijeka. Te kritike ostaju vrijedne čitanja i pažnje i danas, ne samo zato što su u međuvremenu ti kritičari postali najveći pisci na našem jeziku, nego i zato što pokazuju kako se u to vrijeme bespoštedno i vidovito pisalo i o najvećim i najpriznatijim imenima naše književnosti koja su do danas ostala gotovo nedodirljiva. Također, sljedeći serijal bi mogao barem poljuljati blesavu opoziciju pisac - kritičar, po kojoj je pisac bogomdani odabranik koji knjige piše i sastavlja a kritičar neka efemerna ličnost koja postoji da te knjige kritikuje, jer Matoš, Ujević, Krleža, Crnjanski, Ristić, Vinaver se ispostavljaju kao kritičari bolji od samih kritičara, a Milan Bogdanović, kao čisti kritik, misli o literaturi lucidnije nego svi današnji romansijeri zajedno. Pisane neobavezno i kao usput, opušteno, bez jasnog sistema vrednovanja, često u jakom polemičkom afektu i subjektivno-nepravedno, bez ikakve pretenzije ka estetičkom zakonodavstvu i zavođenju reda, kritike ovih mađioničara i književnih svaštara donose pregršt razbacanih i tek natuknutih opažanja o djelima, čiju lucidnost u raskrivanju kritikovanih djela ne mogu doseći buljuci profesora i docenata po našim katedrama koji već godinama sklapaju svoje studije koje, navodno, imaju glavu i rep. Otud nije čudno da se o tim esejima i kritikama po tim katedrama mnogo i ne zna, profesori o njima i ne govore i ne poznajući ih, a onaj koji bi bacao pred njih neka od ovih sugestivnih primječanija jednak je onome koji je onomad prosipao biserje pred svinje.
Dradovic 02 S

Polemika sonetima: Gustav Krklec i Duško Radović

Otkrij još koju čaroliju svijeta

Gustav Krklec je bio ozaren, izuzetno vedar i dobar čovek. Upoznao sam ga pre dvadesetak godina. Njegovo već iznureno telo nije se doticalo mladalačkog duha, činilo se da su koreni te ogromne životne energije i radosti negde izvan telesnog i smrtnog, da će se pre ugasiti sunce nego on. Bio je mlad, mlađi od svih, a star jedino zbog običaja i obzirom prema svojim vršnjacima. I kad sam, 1971. godine, pročitao u "Književnim novinama" njegov sumorni "starinski sonet", potresni nagoveštaj da bi možda mogao umreti, ugasiti se kao ogjena ruža, onaj koji je od svih nas bio najdostojniji života, požurio sam i napisao "Sonet na sonet", okrećući muku na šalu, braneći i njega i sebe od takve mogućnosti. Tako je počela naša neobična polemika u stihovima. Izmenjali smo po nekoliko soneta. Bilo nam je obojici žao što se ovaj prijateljski dijalog morao prekinuti, po želji tadašnjeg glavnog urednika "Književnih novina"