Tekstovi sa tagom: homofobija

Pripadnici LGBTIQ+ zajednice i dalje spadaju među najugroženije kategorije srpskog društva, a tome svedoči porast homofobičnih incidenata koje su proteklih meseci stimulisali pojedini političari. Stručnjaci već godinama upozoravaju da ovakvi ispadi počinju veoma rano i da su direktna posledica obrazovanja, to jest nedostatka obrazovanja o manjinskim zajednicama. Iz neznanja nastaju stereotipi kojima se pravda dehumanizacija onih koji su drugačiji, što na kraju dovodi do nasilja.

Kako svaka akcija ima reakciju, kao što je gej prajd reakcija na društvenu nepravdu i sustavno maltretiranje LGBT+ osoba kroz dugu povijest, tako smo došli do akcijsko-reakcijskog vrhunca ljudske gluposti kad se na gej prajd reagira - strejt prajdom!

Uzbuđuje me i usrećuje pomisao na zajednički život sa voljenom osobom. Premda se u društvu i razgovorima otimam i ograđujem od te ideje, najglasnije tvrdim da je brak samo slovo na papiru, ugovor, potpis, formalnost… Ipak, u najdubljoj intimi, posebice u trenucima zaljubljenosti, sanjarim o tom braku, o osnivanju porodice, o tom tako izromantiziranom – vječnom DA.

Zamislite da uđete u prostoriju u kojoj su mahom ljudi koje poznajete – roditelji, rođaci, komšije, poznanici, tetke, strine i ostali. Zamislite još da vas niko od njih ne vidi. Ako vas neko i primeti, izgovara rečenice poput „meni je to bolesno“. Sad zamislite da živite u toj sobi.

Odrastanje u strejt svetu znači da nas heteroseksualci uče šta da mislimo o gej ljudima, čak i onda kada smo sami gej. Uskladištio sam u sebe svaku uvredu, svaku ružnu stvar koju sam čuo o gej osobama, iako sam se pretvarao da se mene to ne tiče i da mi ne smeta. Ignorisao sam užasne stvari, nasilne stvari poput onih koje je Džejk govorio. Istina, ja sam gej, ali nisam od onih gejeva koje ljudi mrze, od onih koji privlače pažnju.

Nadamo se da ste dobro, i da se danas ne razlikujete od drugih. Nama (LGBTIQ+ građanima ove zemlje) je lako – odavno smo izgradili odbrambene sisteme i naučili da nasilnike prepoznamo pre nego što nam se previše približe. Počnite da učite na vreme.

"Ali na cijelom svijetu, na butum dunjaluku, ne postoji nijedna, ali baš nijedna zemlja u kojoj se diskriminira i progoni homoseksualce, a da etničke, vjerske i društvene manjine žive u ravnopravnosti i rahatluku" (Miljenko Jergović)

Kada sagledam svijet shvatam da ništa nije konstantno i da je jedina sigurnost u promjeni. Svijet kakvog mi danas poznajemo nije postajao prije samo nekoliko desetina godina. Realnost koju živimo ali i prava koja uživamo mnogima su bila oduzeta. Dugogodišnje aktivističke borbe, rad i zalaganje za ravnopravnost stvorile su mnogo bolje i sigurnije okruženje. Da se ne shvatimo pogrešno, raditi treba još mnogo jer se još uvijek ne osjećamo svi_e dovoljno sigurni_e pokazati svoje identitete cijelom svijetu, ali me tješi činjenica da promjene postoje, a da upravo njima možemo svjedočiti i mi sami.

Ako jedno misleće biće, moj učenik, napiše na Fejsbuku da hoće sedam hiljada policajaca na Kosovu, a ne na Paradi, i skupi dvesta lajkova u minutu, šta da očekujemo od nemislećih? Pitam se šta ja u školi uopšte radim. Osećam se poraženim!

Ako bi se dogodilo da se Boško Obradović ukaže svakome ko stane ispred ogledala i tri puta izgovori sintagmu „pravi Srbin“, to bi već imalo mnogo više smisla od svega što je zaštitno lice porodičnih šetnji do sada uradilo za voljenu zemlju.

Naravno da će se svaka grupacija boriti za prava svojih članova, nije realno očekivati nešto drugo. Država ima limitirane resurse te je uvijek pitanje kako će se oni rasporediti.

“Nisam ja, ti si” zasigurno je najgluplja, no ujedno i iznenađujuće popularna strategija. To nas možda ipak ne treba čuditi, budući da je projiciranje vlastitih nedostataka na drugoga jedan od temeljnih mehanizama zaštite slike od sebi. Suočen s nepobitnim dokazima o diskriminaciji, subjekt grozničavo pere ruke i traži krivca koji će ponijeti teret kolektivnog prijestupa zajednice. Smiješno je da se odgovornost pritom preusmjerava na one koji upozoravaju na problem – no koga je zgodnije upucati nego glasnika?

Smatram da će doći vrijeme u kojem će roditelji daleko lakše moći objasniti svojoj djeci zašto se dva muškarca ili dvije djevojke drže za ruke od toga zašto ih treba zbog toga mrziti

Udruga KolekTIRV reagirala je na izjave psihijatra Hermana Vukušića koji je u nedavnom intervjuu za Glas Istre iznio niz neutemeljenih tvrdnji o transrodnosti. Njihovu reakciju na spomenuti intervju prenosimo u cijelosti.

Skoro trećina mladih LGBTIQ+ osoba iz Vrnjačke Banje koje su učestvovale u istraživanju tvrde da su doživele nasilje zbog svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta. U 40% slučajeva, to nasilje je bilo fizičko, dok je 17% LGBTIQ+ mladih doživelo seksualno nasilje. Nasilje se najčešće dešavalo u školama. U čak 50% slučajeva kada je nasilje prijavljeno, reakcija nadležnih je izostala, dok je policija reagovala samo u 14% slučajeva. Na kraju, nešto više od polovine mladih ispitanika navelo je da se u Vrnjačkoj Banji ne osećaju bezbedno...