Tekstovi sa tagom: homofobija

Homofobne modele ponašanja osnažuje celokupno većinsko društvo, a u rasponu od ignorisanja, pa sve do aktivnog pozivanja na nasilje prema LGBTIQ osobama. Pojedinci koji se iz samo njima poznatih razloga odlučuju na nasilni čin, praktično su od detinjstva oblikovani u tom smeru, te su uglavnom naučeni da sve što je drugačije nije zaista ljudsko, iz čega proizilazi da bilo koji intenzitet nasilja koji se primeni nad drugačijima ne podleže kazni, što osnažuju i zakoni nekih država, pa se u Srbiji, na primer, nasilje nad LGBTIQ osobama ne ubraja u zločine iz mržnje kao što bi trebalo.

LGBT građani rade u kulturi straha od mogućih negativnih posledica ukoliko radna sredina postane svesna njihovog identiteta. Svi neautovani ispitanici, u većoj ili manjoj meri, adaptiraju svoje ponašanje za posao kako ono ne bi bilo protumačeno kao drugačije od heteroseksualnog. Ovo može da podrazumeva sve, od oblačenja, preko izbegavanja razgovara o detaljima iz privatnog života, do laganja u cilju zaštite.

Sve što je potrebno za ples jeste prosečno, ili blago natprosečno telo, jer je ples, izgleda, stvoren za one koji nemaju ništa. I dok je talenat dobro oružje i savršena maska, a kontrola pokreta dobar put da se postane simbol za nešto što je veće od nesvečanog postojanja, ples je uglavnom više od načina da se dođe do savršenog ja, jer pripada i svakodnevnim pojavama, pa se u najobičnijim trenucima pojavljuje kao koprena koja pada na nedovoljnu stvarnost.

Pitanja socijalne integracije jednako su važna za obje kategorije, kako za LGBTI populaciju, tako i populaciju Roma/kinja. Historijski tokovi rasizma i homofobije prilično su slični. U oba slučaja se osobe iz ovih kategorija pokušavaju izmjestiti na periferiju ili vratiti u privatnu sferu, odakle ne mogu utjecati na kreiranje socijalnih politika. Romska naselja se u slučajevima projektiranih insfrastrukturnih rješenja uglavnom smještaju što dalje od urbanog jezgra. LGBTI osobe se također uvijek poziva da se u odnosu na svoju seksualnost vrate u svoja četiri zida.

Osobe koje budu kršile novi zakon služiće zatvorsku kaznu u trajanju do 3 godine: „Homofobija nije mišljenje. Homofobija je zločin. Jedna u pet gej osoba pokuša da izvrši samoubistvo, polovina njih pre navršenih 20 godina. Ova pobeda šalje snažnu poruku. Već sam dobio na hiljade reakcija.“

Najvolin prisluškivat ćakule penzijonera u autobusu ujutro kad se vraćaju iz spize. More se čovik lipo nasmijat, saznat štagod novoga, prosvitlit se, a sve to za samo deset kuna koliko košta karta. Ovo dvoje su sidili priko puta mene, oboje sa svojin kesicama u rukama, barba od jedno šezdesetipet i gospoja od nekih šezdeset godina.

Da li će jednog dana doći vrijeme kada se prostori neće označavati LGBTI predznakom, teško je prognozirati. Ako je to u konačnici uopće i moguće, obzirom da su i LGBTI osobe ponijele toliki socijalni simbolički kapital različitih vremena i politika. Možda jedino poslije nekog vremena LGBTI mjesta budu važila za mjesta na kojima se svi ljudi dobro zabavljaju, plešu, i glasno smiju. Ali nestajanje u društvenoj kori jednako bi značilo fabriciranje LGBTI historije i kulture. Jedino što je u ovakvim situacijama moguće i realno jeste pokušati razumjeti socijalnu politiku u kojoj takvi prostori nastaju, kao i šta znače osobama koje ih koriste – a znače mnogo. Znače sigurnost, slobodu i mogućnost izražavanja. Takvo percipiranje omogućit će bolje razumijevanje položaja jedne zajednice, te samim tim i razbijati i predrasude. Jer kao što i sam naslov kaže, bitno je na čemu je fokus – nije se LGBTI zajednica samogetoizirala i odmetnula od društva, pa odlučila kreirati svoj pokret i kulturu, nego su njihova kultura i pokret odgovor na represivnu politiku, odbacivanje i isključenost.

Vijest da je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić u pismu ministrici za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nadi Murganić predložila da se u definiciju udomiteljske obitelji uključe i životni partneri nije promaknula revnim perima portala udruge Željke Markić koja su je spremno iskoristila za novi pamflet protiv LGBT obitelji i njihove djece.

Djelovanje iz poznavanja privilegija je ključno, slaže se i aktivistkinja Dragana Garić: “Straight ljudi mogu dosta i na razne načine pomoći. Mogu propitati svoje privilegije i u skladu sa njima djelovati, te podržati svoje LGBTI prijatelje/ica kako na ličnom, tako i na političkom nivou. Da ih pitaju kako su i šta mogu učiniti za njih u različitim situacijama. Meni je bilo simpa kada sam dobila rainbow jastučnicu od svoje straight drugarice i poslije sam vidjela da je istu kupila i svojoj kćerci koja ima četiri godine. Sa jednom drugom straight drugaricom bih se držala za ruke i šetale bismo kao da smo par, a kad bi nam neko nešto dobacio, zajedno bismo se suprostavile. To je bilo baš davno, prije desetak godina, sada više ne živimo u istom gradu, ali recimo, ona mi svake godine kada je Mjesec ponosa napiše predivnu poruku podrške i ohrabrenja, i šalje mi fotke sa dyke marševa i prajda. To su sitnice koje znače.”

Potaknuti najnovijom alternativnom činjenicom o mlijeku kao izvoru homoseksualnosti, promišljamo o izvoru alternativnih činjenica, njihovu bujanju i udaljenosti između vjerovanja u Zemlju kao ravnu ploču i zatiranja demokracije.

Ovaj muškarac otvoreno koristi Grindr kao platformu da otvoreno govori o svom mentalnom zdravlju i seksualnosti, stvarima o kojima zbog stigme ne može govoriti uživo. Uobičajeno je da usamljene mlade LGBT+ osobe pronađu svoju zajednicu online ako slična zajednica ne postoji u njihovoj neposrednoj blizini. Možda smo zato toliko ovisni o internetskim zajednicama.

Kada pred sobom imaš stvarnog, opipljivog, privlačnog, zanimljivog, zainteresiranog muškarca, tada prosto znaš. Ne morate se ni autirati, ne mora ti niko ništa reći ni nacrtati. Znaš da njegov pogled prodire dublje ispod površine i u tebi vidi tačno ono što želiš da vidi, i znaš da je on također svjestan tvog propitujućeg pogleda i tvoje želje da mu se približiš. Nema tora, nema geta, nema normalnih i nenormalnih, nema a i p, nema fem i nefem.

Jedna od najvećih medijskih tema prošlog tjedna u Hrvatskoj bio je slučaj homofobne diskriminacije koju je brazilski gej par doživio od strane jednog zadarskog iznajmljivača apartmana. Što hrvatska LGBT zajednica može naučiti iz te priče?

Nakon što se u utorak pronio glas o zadarskom iznajmljivaču apartmana koji ne prima gejeve, priča je dobila epilog – Booking.com mu je otkazao suradnju, a oglasili su se i Ministarstvo turizma te Turistička zajednica grada Zadra, dok odbijeni brazilski turisti poručuju da će, unatoč homofobnom incidentu, ipak doći u Hrvatsku.

Prva stvar koju svijet nauči pedera jest da on ne postoji. To je prva velika, sveobuhvatna laž koja se širi po rođenju svake gej osobe na svijetu, praktično u samom trenutku izlaska iz majčine utrobe je svakom pederu i lezbijki poručeno da je on(a) strejt. Iako se, doslovno milenijima, rađaju ljudi koji očito nisu heteroseksualni, jer vole i žude za osobama istog spola, a ne različitog, i danas živimo u svijetu u kojem se – posve pogrešno i unatoč ogromnoj količini dokaza koji takav stav ne samo pobijaju, nego ga razotkrivaju kao ugnjetavački – podrazumijeva da će svaka tek rođena beba biti heteroseksualna.