Da se LGBT zajednica i Kaštela ne vole javno jasno je još od dječje karnevalske povorke iz 2018., kad je spaljen transparent koji predstavlja dugine obitelji. Da homofobija u međuvremenu nije ni najmanje popustila pokazuje i nedavni incident u kojem je gej mladić pretučen dok se pokušavao okupati na javnoj plaži
U najnovijem broju časopisa Sociološki pregled, u izdanju Srpskog sociološkog društva, pojavili su se problematični stavovi povodom istopolnih zajednica i LGBTIQ+ osoba. Više od 160 predstavnica/ka naučne zajednice u Srbiji reagovalo je povodom toga
Američka hrišćanska grupa One Million Moms ne zna baš ništa o hrišćanstvu. Bilo da ste vernik ili ne, jasno vam je šta znači „ljubav prema bližnjem svom“. Ovakve mame i još gore tate imamo i u domaćem okruženju, prirodno stanište su im takozvane „porodične šetnje“ i komentari na društvenim mrežama
Udruženje Da se zna je preko svoje Facebook stranice obavestilo da je u utorak 26. oktobra, u toku podneva, napadnut Marko Milovanović, nekadašnji LGBT aktivista. Napad se dogodio dok se vraćao s posla - trojica nepoznatih muškaraca mu je prvo dobacivala homofobične pokliče, a potom su ga i fizički napali. Tom prilikom je zadobio prelom palca. Slučaj je prijavljen policiji, čeka se tok istrage i dalje postupanje nadležnih organa.
Čini mi se kao da bih mogla pisati satima, birati riječi, natapati ih emocijama, zastajati i prisjećati se iznova ali, uzalud, nikada ne bih mogla opisati i iskazati osjećaj koji me je preplavio kada sam među homofobnim komentatorima/icama povodom vijesti o trećoj bosanskohercegovačkoj povorci ugledala člana moje porodice. Sve je u meni zaigralo, lice mi je gorjelo danima, srce odjekivalo satima – psihički se još uvijek nisam oporavila od te boli.
Ne osuđujem vas, ali vas duboko sažaljevam – konstatacija je sa kojom se često susreću sve LGBTIQ osobe kada otkriju svoj identitet. To je ujedno izjava kojoj se snažno i otvoreno odupirem i protiv koje se intimno najintenzivnije i najživlje borim: mene uistinu niko ne mora sažaljevati i mi uopšte ne tražimo sažaljenje i samilost. Ne treba mi/nam glađenje po glavi, tugaljivi pogledi odozgo, kreštave, otrcane i prazne riječi – treba mi/nam tretman kakav i ja/mi svakodnevno dajemo drugima, heteroseksualnim prijateljicama i prijateljima.
Nadam se da će to jednog dana svima postati jasno, a do tada ponavljam još jednom: nisam i nismo bolesni/e.
"Moj najveći strah je da neću nikad naći ljude za to, jer emotivno nasljeđe moje generacije, pa i sljedeće je tradicionalno: heteronormativni par kao uzor, te emotivna fiksacija na jednu osobu, najčešće majku, kao obrazac kasnije potrage za jednim i neponovljivim partnerom“
Na stranici udruženja Da se zna pojavio se post koji se bavi kvir identitetom, a usput dekonstruiše ono što je svaka LGBTIQ+ osoba čula bar jednom u životu: „Valjda si ti više od toga“
Nije lako živjeti u svijetu u kojem ne možete biti u potpunosti svoji, gdje ne možete živjeti svoju istinsku, autentičnu, punu verziju sebe. Nije lako, usudiću se reći, gotovo nesnošljivo, svakodnevnicu živjeti sa maskom, po heteronormativnim standardima, “normalnosti” kako biste se osjećali sigurni u domu, u školi, na poslu. LGBTI osobe svakodnevno doživljava neki vid diskriminacije što neminovno utiče na njihovo mentalno zdravlje te se neki odluče potražiti stručnu psihološku pomoć. Međutim, ni tu ne nailaze uvijek na nužnu podršku već na dalje nerazumijavanje
Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama
Televizijski gledaoci su nedavno doživeli pravi mali šok. Neki su još u nedoumici, neki se ljute, a neki (izgleda najmalobrojniji) odobravaju. Reč je o emitovanju američko-engleskog filma "Zaljubljene žene"
Američko-australska novinarska obitelj provela je detaljno istraživanje o 150 najposjećenijih turističkih zemalja i proučila zakonske regulative svake zemlje. Rezultat je vrlo koristan LGBTIQ Travel Safety Index za 2021. godinu
Dokumentarni film „The Celluloid Closet“ iz 1995. godine objasnio je vezu između filma i identiteta, ali i vidljivosti bez koje pojedinac/ka lako može da poveruje u to da ne postoji. Brojni spiskovi sa LGBTIQ+ filmovima opsedaju internet, ali su vrlo često identični, budući da okupljaju kultne i popularne filmove sa manje ili više vidljivim kvir junacima. Na mnoge se zaboravilo, a filmske liste su ipak bogatije – od Kennetha Angera do Pier Paola Pasolinija, od Gus Van Santa do Bruce LaBrucea i mnogih drugih. Tom temom ćemo se pozabaviti u potpunoj slobodi, bez hronološkog reda
Putovanja LGBTIQ osoba su jedna sasvim nova dimenzija u koju su uključeni pretvaranje, strah, ubjeđivanje sa osobljem a često i razne zabrane. S obzirom da uvijek žive u strahu LGBTIQ parovi se i na zajedničkim putovanjima ponašaju rezervisano i prate svaki svoj pokret, izbjegavaju dodire i romantične poglede. A sve zbog činjenice da je svijest ljudi o problemima i pravima LGBTIQ osoba mala, a predrasude i mržnja ogromni
Dugo godina sam se krila pod okriljem brojnih izgovora kojima sam objašnjavala zašto nisam mogla/stigla/htjela/željela prisustvovati nekom protestnom skupu. Bojala sam se stati iza bilo koje zastave, ili transparenta, jer sam mislila da svaka od njih u sebi nosi – ili ću kasnije saznati da je nosila – barem trunku nečeg sa čim se ne slažem, ili ne osjećam kao svoje. Nisu me naučili da glasno govorim, pa su mi parole koje se uzvikuju uvijek izazivale nelagodu – a nelagodu uvijek liječim smijanjem. Nisam osjećala da sam ja osoba koja pripada toj grupi ljudi koji stoje jedni uz druge, koji se bore na ulici, koji se ne boje dignuti glas protiv nepravde koja guši njihove živote
