Tekstovi sa tagom: homoseksualnost

Naslov knjige ne ostavlja mnogo toga neotkrivenim. Originalno objavljena 2005. u izdanju Da Capo Pressa, ovdje je riječ o drugom, revidiranom, izdanju iz 2012. Puni naslov glasi "The Velvet Rage: Overcoming the Pain of Growing Up Gay in a Straight Man's World". Time se nepogrešivo najavljuje ono čime će se autor baviti na sljedećih dvjestotinjak stranica. Riječ je o utjecaju koji, prvenstveno na gej muškarce, ima odrastanje i postojanje u svijetu koji je skrojen po mjeri strejt muškaraca

Porodice dolaze u različitim oblicima i formama, pa to važi i za divlje životinje, te Valor I, Valor II, Starr i njihovi mladunci u prirodi nisu ništa novo. Trio živi i leti u oblasti između reke Mississippi i Ilinoisa, a obožavatelji iz celog sveta već nekoliko godina posmatraju ovu porodicu preko web-kamere koja otvara prozor u život kvir orlova.

Thelma i Louise kraljevske su pingvinke koje žive u akvariju Kelly Tarlton's Sea Life u Aucklandu, a zajedno su osam godina. Na naslovnice su već dospjele prošle godine kad su "posvojile" mladunče druge pingvinke koju je napustio partner pa nije mogla skrbiti o njemu, a sad čekaju vlastito.

Teško je voditi razgovor o privilegijama unutar već ranjive zajednice, ali on nam pomaže da boljim razumijevanjem iskustva drugog/druge vodimo bolju borbu za sve nas. Šta lezbijke i biseksualne žene žele da njihovi saborci i prijatelji, gej i biseksualni muškarci znaju, pročitajte u tekstu Selme Kešetović.

„Pitanje gej kulture – pri tom ne mislim samo na romane o homoseksualnosti koje su napisali homoseksualci, mislim na kulturu u širem smislu, kulturu koja izmišlja raznovrsne načine povezivanja, vrste egzistencija, tipove vrednosti, tokove razmene između pojedinaca koji su zaista novi i nisu identični sa postojećim kulturnim formama, niti su nadgrađeni na njima. Ako je to moguće, onda gej kultura neće biti samo izbor homoseksualaca za homoseksualce, već će stvarati odnose koji su, u nekim aspektima, prihvatljivi i za heteroseksualce.“ (Fuko)

Povodom Međunarodnog dana Coming Outa prenosimo saopćenje Sarajevskog otvorenog centra, u kojem, između ostalog, stoji i da je neophodno da opšte stanovništvo shvati potrebu za "građenjem sigurnog okruženja i za LGBTI osobe, kako bismo svi i sve zajedno mogli/e da živimo oslobođeni/e od straha i nasilja"...

Pitanja socijalne integracije jednako su važna za obje kategorije, kako za LGBTI populaciju, tako i populaciju Roma/kinja. Historijski tokovi rasizma i homofobije prilično su slični. U oba slučaja se osobe iz ovih kategorija pokušavaju izmjestiti na periferiju ili vratiti u privatnu sferu, odakle ne mogu utjecati na kreiranje socijalnih politika. Romska naselja se u slučajevima projektiranih insfrastrukturnih rješenja uglavnom smještaju što dalje od urbanog jezgra. LGBTI osobe se također uvijek poziva da se u odnosu na svoju seksualnost vrate u svoja četiri zida.

Nova verzija koja je nakon toga nastala predstavlja osnovu za sva kasnija izdanja, u okviru kojih je ljubav između dvojice muškaraca ostala tek u tragovima, što generacije kvir čitalaca ipak nije sprečavalo da priču smeste u pravi kontekst, i tako je povrate od večito gladnih čeljusti većine.

Autovanje jednako podrazumijeva i solidarnost s tuđim doživljajima seksualnosti, jer jedino kada osvijestimo sebe, prepoznamo svoje granice, kapacitete i resurse, možemo se staviti i na raspolaganje drugima koji pomoć traže. Zato autovanju pripada posebno mjesto u LGBTI kulturi, jer ono je znak otpora, zrelosti, autonomije i odgovornog ponašanja, te je upravo u odnosu na to svako autovanje politički čin.

Nije retko da se prekaljeni homofobi pozovu na zdrav razum, te onda sebi i drugima postave pitanje: jeste li ikada čuli za homoseksualne odnose u životinjskim svetu? Životinje su bolje, kažu oni, jer dobro razlikuju muško od ženskog, prirodno od neprirodnog.

Iz današnje pozicije može se utvrditi kako su filmski primjeri koji se bave queer tematikom mnogo suptilniji i autentičniji onoga trenutka kada se njihovim protagonistima dopušta da svoje odnose istražuju nešto otvorenije i kada ne postoji potreba da se ono što čine kontrastira, nego stavlja u suodnos s heteroseksualnim.

Tako bi ovaj projekat trebalo da edukuje sve zainteresovane, te im prikaže istoriju poljske LGBTIQ zajednice, što je savršen prvi korak ka razumevanju i prihvatanju. Ovaj momenat je važan i u trenutku kada vlada pokušava da kreira novu istoriju, te stvori nove heroje, koji su isključivo heteroseksualni građani, dok se ostali guraju na marginu sa koje su se jedva pomakli. Tako muzej ima za zadatak da pokaže da je LGBTIQ populacija oduvek tu, te da će uvek biti tu, i da poveća vidljivost i ispriča priče koje su podjednako važne kao i one koje priča većinsko društvo. Svako iskustvo je deo kolektivnog iskustva, te čini neizostavni deo istorije jednog društva i zemlje, a ovaj muzej je primer na kojem bi mogle da uče organizacije iz celog sveta, a posebno u onim delovima u kojima se prava manjina još uvek definišu.

Život koji se usudi da bude drugačiji od većinskog, često je život ekstremnih razlika, te mladić koji se bavi seksualnim radom jednog trenutka može da spava na ulici, da bi se već u sledećem našao u nekoj palati, što život čini mnogo manjim od onoga što se životom smatra, ali i mnogo većim, a u zavisnosti od toga sa koje se tačke posmatra.

Vijest da je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić u pismu ministrici za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nadi Murganić predložila da se u definiciju udomiteljske obitelji uključe i životni partneri nije promaknula revnim perima portala udruge Željke Markić koja su je spremno iskoristila za novi pamflet protiv LGBT obitelji i njihove djece.

Djelovanje iz poznavanja privilegija je ključno, slaže se i aktivistkinja Dragana Garić: “Straight ljudi mogu dosta i na razne načine pomoći. Mogu propitati svoje privilegije i u skladu sa njima djelovati, te podržati svoje LGBTI prijatelje/ica kako na ličnom, tako i na političkom nivou. Da ih pitaju kako su i šta mogu učiniti za njih u različitim situacijama. Meni je bilo simpa kada sam dobila rainbow jastučnicu od svoje straight drugarice i poslije sam vidjela da je istu kupila i svojoj kćerci koja ima četiri godine. Sa jednom drugom straight drugaricom bih se držala za ruke i šetale bismo kao da smo par, a kad bi nam neko nešto dobacio, zajedno bismo se suprostavile. To je bilo baš davno, prije desetak godina, sada više ne živimo u istom gradu, ali recimo, ona mi svake godine kada je Mjesec ponosa napiše predivnu poruku podrške i ohrabrenja, i šalje mi fotke sa dyke marševa i prajda. To su sitnice koje znače.”